POŽEGA – “Posvećujem nagradu svim kolegama i kolegicama koji u manjim sredinama šire kulturu suvremenog plesa i potiču ravnopravnost suvremene plesne umjetnosti unutar kazališnog svijeta. Njima posvećujem nagradu da ustraju. Jer, doista, osim znanja i stručnosti, jako puno upornosti je potrebno u popularizaciji suvremenog plesa kao kulture, kao odgoja, a onda i kao umjetnosti.” kaže nam Ilijana Lončar, laureatkinja posebne nagrade strukovnih udruga suvremenog plesa.

Ilijana Lončar, samostalna umjetnica, koreografkinja i pedagoginja, dobitnica je posebne nagrade strukovnih udruga suvremenog plesa Republike Hrvatske za 2023. godinu za izuzetan umjetnički doprinos za promicanje suvremenog plesa u Hrvatskoj. S Ilijanom smo razgovarali o nagradi, projektima, motivaciji…

Što tebi znači ova nagrada struke?
U ovom periodu u kojem se nalazim jako puno jer čovjek malo s vremenom i posustane, izgubi entuzijazam i doista je došla u pravi trenutak. Žao mi je što fizički nisam mogla biti uživo na dodjeli jer su to prilike koje se vjerojatno jednom u životu događaju – biti s kolegicama i kolegama, podružiti se i primiti takvu nagradu. Tješi me da je predsjednica Udruge plesnih umjetnika Hrvatske Alexandra Madsen obećala doći na Plesokaz pa ćemo kroz prvu festivalsku večer upriličiti svečano uručivanje te nagrade. Posvećujem tu nagradu svim kolegama i kolegicama koji rade izvan Zagreba u manjim i srednjim gradovima i mjestima, gdje šire kulturu suvremenog plesa, potiču ravnopravnost suvremene plesne umjetnosti unutar kazališnog svijeta i u takvim sredinama. Njima posvećujem nagradu da ustraju. Jer, doista, osim znanja i stručnosti, jako, jako puno upornosti je potrebno u popularizaciji suvremenog plesa kao kulture, kao odgoja, a onda i kao umjetnosti.

A koliko ste vi plesni pedagozi, umjetnici uspjeli u toj popularizaciji suvremenog plesa i plesne umjetnosti. Je li se što promijenilo od 2000. godine kada si krenula s Plesnom radionicom do danas? Da li se promijenio senzibilitet šire javnosti prema toj vrsti plesa?
S pedagoške strane mislim da jest i to jako puno jer doista je lijepo uživati povjerenje roditelja kada svoje dijete od dvije i pol godine, tri, pa sve do 18 koji ustraju i rade, podržavaju u tome. Suvremeni ples nije komercijalna grana plesa i nije trendovska, tako da nemamo nekakvu pomoć medija u širem kontekstu. Djeca nemaju nažalost, često priliku na televiziji i u ostalim medijima vidjeti suvremeni ples. Onda kada dođu raditi kod mene mnogi se iznenade i zadrže. Mlađi rade kreativni ples koji se kasnije pretvara u suvremeni koji je ipak zahtjevnija grana i traži određenu zrelost i kreativnost kroz stvaralački proces. Odavno sam ja prestala razmišljati da svi vole suvremeni ples. Ne kažem da je to nešto elitno, ali traži određenu otvorenost, traži otvoreni pogled na svijet, traži volju i želju za nečim novim i nesvakidašnjim, a ipak u manjim sredinama, ljudi malo teže prihvaćaju nešto novo, drugačije. A to je nešto što će oplemeniti dušu da nisu ni svjesni, moraju si prvo dati prilike i vremena, doći pogledati određeni sadržaj i onda naučiti gledati predstave. E tu sad dolazi i do drugih problema i pitanja a to je edukacija kroz obrazovni sustav, dakle u školama bi već trebalo malo više govoriti o različitim stranama umjetnosti, pa onda i plesnim – da postoji klasični balet, suvremeni ples, društveni plesovi, urbani plesovi i sve te grane kako bi djeca dobila širi kontekst i onda kasnije odlučili čime se žele baviti ili u konačnici bili kvalitetni konzumenti takvih sadržaja. Vidim pomak, sporo, ali ide. Kroz sve te moje 24 godine, stvaranje zahtjevnije plesne publike ide malo teže jer se ljudi teže odluče doći u kazalište pogledati plesnu predstavu. To mi je ipak žao, jer sve umjetnike koje dovodim u grad, oni dolaze zbog publike, a naravno da financijski aspekt nije zanemariv. To su sve kvalitetni profesionalci, te predstave koštaju i tu moram iskazati veliko hvala potpori Ministarstva kulture i medija koji podupire projekt “Svi na plesnu predstavu” kao bi on mogao zaživjeti s tako malo publike u kazalištu. No nadam se da će to ići nabolje…

Ali kroz sve ove godine kako radiš s mladima u Požegi i šire, pretpostavljam da se stvorila baza kvalitetne publike. Ne mogu svi ostati u plesnim vodama, ali mogu, ako su prošli kroz tvoje pedagoške ruke, prepoznavati vrijednosti te umjetnosti, zar ne?
Tako je. I to je motivacija za rad. Dođu bivši plesači na predstave ako su u Požegi, puno njih nije tu, ali znam da idu u Zagreb na predstave. Kada dođu u Požegu, ako im se tako dogodi, onda znaju nazvati, rezervirati svoje mjesto i pogledati plesni program u Požegi i to mi bude posebno drago.

Uz pedagoški rad, jedinstveno je i to što si pokrenula i tri vrlo vrijedna projekta – Plesokaz, Svi na plesnu predstavu i Požeški kreatorij. Kako se razvijaju ti projekti, evo već početkom ožujka predstoji nam baš Plesokaz?
Kontinuirani rad i upornost, to bih istaknula na prvom mjestu. Svake godine nastojimo stepenicu više podići produkcijski svaki od tih projekata. Naravno, to ovisi o financijskoj potpori, ali ide to pomalo. Žao što naša lokalna zajednica ne prati taj rast kvalitete jer jednostavno, da bi kvaliteta bar stagnirala, a ne bih voljela da stagnira, želim svake godine gostima pružiti nešto novo, nadograditi se, treba imati i čvrstu financijsku konstrukciju. Jako se teško uspeti, ali izgleda vrlo lako pasti, samo što je pitanje kriterija. Voljela bih primjerice pri dodjeli potpora dobiti i neke povratne informacije zašto nismo dobili, zbog čega, kako bi mogli ispraviti neke eventualne pogreške, to me malo obeshrabruje ali nastojimo svaki put “pokrpati” sve rupe koje nastaju.
Projekt “Svi na plesnu predstavu” uporno nastavlja dalje organizirati profesionalne plesne predstave. Imamo veliki broj predstava, osam naslova, koje će nam doći. Novitet je što sam pozvala predstave koje se mogu igrati i na drugim lokacijama osim kazališne scene tako da će biti predstava i u Gradskoj knjižnici, u školskoj sportskoj dvorani, u kazalištu, ali i u mojoj plesnoj dvorani u Dubrovačkoj ulici. Predstave ćemo pravovremeno najaviti.
Požeški plesni kreatorij koji ugošćava plesne umjetnike i pedagoge iz cijele Hrvatske također se nastavlja. On je svojevrsni “remake” doživio prošle godine tako da umjetnici koji dolaze rade isključivo s plesačima Umjetničke organizacije kako bi kroz taj vikend stvorili i realizirali koreografiju koja se onda prezentira na produkciji u kazalištu. Ova 18. Zimska produkcija imala je tu čast surađivati s tri vrhunska plesna umjetnika, pedagoga, koji su radili zajedno sa mnom na koreografiji. Mislim da ću nastaviti tim putem jer tada profitiraju naša djeca koja doista i dolaze na sve te radionice. Bilo je to otvoreno za sve plesače, ali jednostavno se nisu javljali i mislim da je ovaj model najsvrsishodniji.

 Plesokaz će ove godine opet biti veliki. Moram priznati da sam čak poželjela da bude manji jer imamo manje sredstava, dogodilo se čak da je Ministarstvo kulture i medija smanjilo dotaciju za Plesokaz. Međutim, javilo se preko 500 plesača, koreografa i pedagoga u tri festivalska dana. Doći će iz 25 gradova iz pet država s 42 plesna ansambla, plesne škole. Ono na što sam posebno ponosna je prvi festivalski dan koji smo uveli prije nekoliko godina, a to je Večer umjetničkih plesnih škola i plesna akademija kako bi pokazali tu obrazovnu plesnu vertikalu Hrvatske. Jako puno ansambala suvremenog plesa i klasičnog baleta imat ćemo u drugoj večeri i u trećoj urbanog plesa. Ove godine će program sva tri dana voditi naša mlada talentirana i sve poznatija glumica Ružica Maurus. Prva dva dana radionice će voditi svjetski poznata i priznata umjetnica Nika Lilek, a treći dan urbane plesove Virna Hošnjak. Jako sam sretna što su se uspjele odazvati i veselimo se tim “Happy to meet” plesnim radionicama koje su zapravo prva stanica sastajanja plesača u Plesokazu. Predstava sva tri dana bit će “Olimpijada duše” Masa Dance Company s osam plesača koji su svi već plesali na Plesokazu, tada kao učenici ili studenti, a sada u profesionalnoj plesnoj predstavi. I naravno, na kraju svakog dana bit će festivalski domjenak u Kazališnoj kavani i druženje u DJ Topu, to doista svi vole. Svi oni dolaze radi druženja i susreta, Plesokaz nije natjecateljske forme, nema nagrada, ne procjenjujemo se tako već se međusobno družimo i poštujemo – to je jedinstveno u Hrvatskoj. Ostalo je to “starog kova” jer ne treba zaboraviti ono što je nama svima u temelju – iskrenost jednih prema drugima i prema plesu koja ne ovisi o nikakvim komercijalnim parametrima.

TEKST: Sanja Pok                     FOTO: Sanja Pok