POŽEGA – “Kazalište, uvjerena sam, i jest tu da progovara o stvarima o kojima se govori i o kojima se šuti – na šaljiv, na satiričan, na emocionalan, dramatičan, na potresan način… Ako predstava nema nikakvu poruku, ako redatelj, ako glumac nema što reći sa scene – onda smo svi na krivom mjestu.”

Ružica Murus mlada je požeška glumica koja je svoje glumačko umijeće kovala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali i u Gradskom kazalištu Požega gdje je glumila ( i režirala) u predstavama za djecu i odrasle. Požeškoj i široj publici poznata je i kao vrsna pjevačica, posebice sevdaha. Ružica tumači glavnu ulogu gostioničarke Ruže u novoj predstavi “Gostioničarka” Gradskog kazališta Požega . Predstava će  20. listopada doživjeti premijeru, a to je bio povod za razgovor s Ružicom-Ružom.

Završila si Glazbenu školu u Požegi. Pa kako to da si između pjevanja i glume odabrala ovo drugo?
Ja sam od najranijih dana zabavljala svojim izvedbama ukućane i društvo, no uvijek pričam tu priču – nakon jednog koncerta kada smo bili na druženju imitirala sam i glumila i tada je moj učitelj i mentor Alen Kopunović Legetin u jednom trenutku rekao – zašto ti ne ideš na glumu? Tada sam bila u trećem srednje i to je, čini se, bila konačna odluka. Krenula sam češće na predstave, potom se uključila u dramsku skupinu u Gradskom kazalištu Požega i naprosto mi je to bio najljepši osjećaj. Na kazališnoj sceni osjećala sam se kao doma i vidjela sam da mogu u tom smislu napredovati. U suštini, u dubini svog bića osjećala sam kako više mogu ponuditi svijetu i sebi kroz glumu i kazalište nego kroz glazbu. Naravno, još uvijek sam snažno povezana s glazbom, bavim se i pjevanjem, ali ovo mi je veća ljubav i izazov.

Na samom početku svoje glumačke karijere dala si određeni doprinos i kazališnom repertoaru Gradskog kazališta Požega. Koliko ti je to iskustvo rada u predstavama poput “Carevo novo ruho”, “Djevojčica sa žigicama”, “Guja u njedrima” značilo kao poticaj za daljnji razvoj i planove?
Apsolutno mi je to neprocjenjivo iskustvo. Upravo nakon preddiplomskog u toj godini pandemije odlučila sam pauzirati i dobila priliku raditi u požeškom kazalištu. To je prilika kakvu malo ljudi u tim godinama i s tim statusom može imati – pisati tekstove, režirati, baviti se kostimima, razgovarati s tehničarima, uopće upoznati se kako taj svijet iza scene doista funkcionira i što sve treba pripremiti i napraviti, koja je to vrsta angažmana oko jednog projekta, jedne predstave. To iskustvo me je izgradilo, naravno ima tu jako puno prostora za rast, pogotovo u kazalištu gdje je svaka uloga nova priča i učenje, ali to iskustvo dalo mi je dragocjeni temelj. I izgradilo mi je samopouzdanje jer kada sam se vratila na Akademiju u Zagreb, na diplomski, na četvrtu godinu imala sam iskustvo profesionalne scene i daleko kvalitetniju percepciju rada.

Što je za tebe gluma, to nije običan posao, to je baš zov božice Thalije odabranima, zar ne?
Da, upravo tako. Upravo nakon jedne probe naše nove predstave “Gostioničarka” komentirali smo odrađeno, što nas još čeka, kreće euforija pred premijeru i kažem – Bože dragi, kojim poslom se mi bavimo! Mi smo u jednom prostoru, zatvorenom prostoru, neprirodnom, pretvaramo se u druge ljude, druge likove dok nas gleda 300, 500 ljudi, čudan posao potpuno, ali meni najljepši na svijetu! Jednostavno, to je prostor koji jako puno traži, jer bez istinskog unutrašnjeg angažmana nikada nećeš ništa napraviti u kazalištu, ali i jako puno pruža. To se sve toliko vrati i u procesu, i na izvedbama. Jer sve radimo zbog publike, zbog ljudi, ako nema publike, ne bi imalo nikakvog smisla da to radimo. Ljudi, reakcije, to je neopisiv osjećaj. A što je gluma za mene? Vječno istraživanje, učenje, propitkivanje vremena u kojem živimo, propitkivanje vlastitih snaga. Kazalište je u konačnici usko vezane za sve segmente našeg društva, života, uvijek postavlja pitanja, nudi odgovore, to je jedan stalni proces učenja, nikada ništa nije isto.

Kako promatraš situacije u kojima kazalište, sve češće, podilazi ukusu publike, umjesto da se njeguje taj dostojanstveni status zabavljača ali i edukatora na višoj razini? Kako ti se čini ta situacija na hrvatskoj kazališnoj sceni, kao mladoj glumici koja tek treba zaroniti u taj bazen?
Pobornik sam toga da svaka predstava koja se radi uvijek ide iz točke – što želim reći s tim što radim, kakvu poruku šaljemo preko scene, kakav doprinos dajemo u odgoju, u izgradnji pravog svjetonazora. Poruka uvijek mora biti tu. Čak i dječjim predstavama koje sam sama radila, nastojala sam da se pronađu i djeca i odrasli, da osvijeste neke stvari. Kazalište, uvjerena sam, i jest tu da progovara o stvarima o kojima se govori i o kojima se šuti – na šaljiv, na satiričan, na emocionalan, dramatičan, na potresan način… Ako predstava nema poruku, ako redatelj, glumac nema što reći sa scene – onda se ne trebaju time baviti, onda su na krivom mjestu i sve se pretvara u jeftinu zabavu. A takvu zabavu bolje je potražiti u klubovima, kafićima i privatnim feštama. Kazalište je mjesto gdje čovjek treba uživati, gdje se prepoznaje u nekim situacijama, zabavlja i tuguje, ali po izlasku razmišlja o onom što je doživio. Takvo kazalište želim.

U novoj predstavi “Gostioničarka” Gradskog kazališta Požega glumiš glavnu ulogu gostioničarke Ruže. Kažu mi kako je ta uloga kao krojena po tvojoj mjeri. Kako se ti osjećaš u toj “haljini” i koju, eto, poruku želiš poslati, ne samo ženskom rodu?
Da. Kad sam dobila taj poziv od ravnateljice Valentine Neferović, imala sam osjećaj kako će to ići lako – poznajem tekst jako dobro, poznajem sebe i privatno i u kazališnom smislu i znala sam da ću “kliknuti” s tom ulogom. No, nije išlo sve tako glatko. Naravno, to mi je i najdraži dio procesa, kada nešto ne ide, pa tražite rješenja, način, danima tražite pa zna biti i suza, frustracije, ali što se više mučim, na kraju je slađe stajati na sceni i igrati. Da, dobro mi je u toj Ružinoj haljini, uz veliku pomoć svojih izvrsnih partnera na sceni, redatelja Davora Svedružića i ljudi koji rade u ovom kazalištu, predivnih ljudi u tehnici, doista sam zadovoljna odrađenim.
A poruka? Kada je Goldoni napisao “Gostioničarku Mirandolinu” po kojem radimo našu predstavu, to je bio pravi društveni bum – žena koja je samostalna, vodi gostionicu gdje dolaze njeni obožavatelji – danas to nije “big deal” ali i dalje, koliko god se emancipacija njeguje, koliko god se žene bore za svoja prava, propusta u društvu ima. Svjedočimo i sve češćem femicidu, žene su još uvijek potplaćene u odnosu na svoje radne kolege i ženska prava još uvijek nemaju svoje pravo mjesto u društvo koje je još uvijek izrazito patrijarhalno. Ova predstava ukazuje na to i kroz moj lik i kroz odnose s drugim likovima. Iako nisam manipulativna poput nje, Ružu ja apsolutno razumijem. Ona, kroz ukazivanje na površnost, jako lijepo poentira na kraju. Ponekad su doista sva sredstva dozvoljena…

Gdje se vidiš u budućnosti, postoji li neka uloga koju baš sanjaš? Što ti je draže – komedija ili drama, što ti je teže – komedija ili drama?
Ha, to je kao da me pitate voliš li više mamu li tatu (smijeh). Vidim se i u drami i u komediji, ali više možda uživam u komediji. Naime, u smislu igranja predstava, voljela bih više svaku večer čuti smijeh publike, radovati se s njima, nego raspadati se emocionalno i izazivati uzdahe. Teško je nekog kvalitetno nasmijati, ali i dragocjeno, iako volim i dramu. Trenutno mi se zaredalo više komedija pa se tu istražujem. A uloga koju sanjam? Možda bih voljela zaokružiti neki glumački ciklus s likom Hasanaginice, s njom sam išla na prijemni, a tu je i taj sevdah koji me još vuče.

Poruka mladima koji žele ovim trnovitim, ali lijepim putem za kruhom koji ima sedam kora?
To je definitivno tako. Poruka je da puno istražuju o sebi, da propitkuju i slušaju svoje unutrašnje biće i ako je to, to – ne mora to biti nužno gluma i kazalište – čovjek mora osjećati zadovoljstvo u svom poslu. Ako nema zadovoljstva, onda si na krivom mjestu. A ja vjerujem da svaka osoba na svijetu ima svoje mjesto. A djevojčicama, djevojkama bih posebno poručila da se čuvaju. Ovo je okrutan svijet, živimo u patrijarhalnom društvu, neka nauče zauzeti se za sebe.

TEKST: Sanja Pok                 FOTO: Sanja Pok