POŽEGA – Gradsko kazalište Požega premijerno je predstavilo “Pidžamu za šestero”, farsu Marca Camolettija u režiji Vladimira Andrića, a glume Matko Trnačić, Ivan Vukelić, Anabela Sulić, Selena Andrić, Aleksandar Kojić i Ivona Alavanja.

Gradsko kazalište Požega obogatilo je svoj repertoar novom predstavom kojom će zasigurno osnažiti dobru reputaciju, autentičnost i prepoznatljivost osiguranu brojnim dosadašnjim uspješnicama, posebice kultnom “Gostioničarkom”. No, od klasične komedije otišlo se korak dalje – do njene još živahnije i izazovnije sestre farse.

Prema definiciji farsa je dramsko djelo ili lakrdija s grubim šalama, karikiranim likovima i pretjeranim situacijama, koje teži isključivo izazivanju smijeha. Farse su prisutne od rane povijesti kazališta, a poznate su nam “komedije zabuna” Williama Shakespearea, koje su po mnogo čemu preteča suvremenih farsi. Jedna od glavnih značajki farse je da likovima koji se nađu u zbunjujućoj situaciji, uvijek vlastitom krivnjom naravno, ta situacija nije nimalo smiješna. Naprotiv, vrlo je dramatična. No što je njima teže, to je gledateljima smješnije!

Mnogi suvremeni dramatičari rado se upuštaju u ovaj žanr a među njima je i Marc Camoletti, francuski dramatičar čiji je Boeing-Boeing jedna od najizvođenijih drama na svijetu, a jednako je popularna i “Pidžama za šestero” koja je već imala brojne izvedbe u Hrvatskoj.

“Pidžamu za šestoro” za Gradsko kazalište Požega adaptirao je, režirao i smislio scenografiju glumac i redatelj Vladimir Andrić. Priča je to o imućnom Bernardu (Matko Trnačić) koji šalje svoju suprugu Jacqueline (Anabela Sulić) njezinoj majci za vikend, kako bi proveo noć sa svojom ljubavnicom Suzzane (Ivona Alavanja). Kako bi večer bila što uspješnija, unajmio je kuharicu Suzette (Selena Andrić) koja sasvim slučajno ima isti nadimak kao i njegova ljubavnica. Kao alibi, pozvao je svog prijatelja Roberta (Ivan Vukelić) da im se pridruži na večeri.

Što bi moglo poći po zlu? Sve! Idemo redom: pretpostavimo da su Robert koji ne zna pravi razlog Bernardovog poziva i Bernardova supruga Jacqueline  ljubavnici i da ona, kad sazna da dolazi Robert, ne odlazi majci za vikend. Pretpostavimo da se kuharica, koja se prva pojavljuje na vratima, sada pretvara da je ljubavnica, a ljubavnica koja ne zna kuhati da je kuharica. U to sve ulazi i “mačo primitivo” George (Aleksandar Kojić) kao neočekivani faktor s kratkom sjekiricom i još kraćim “fitiljom”. Svaki alibi, jedan za drugim, gube snagu uvjerljivosti i mućkaju se kao ljubavničini kulinarski pokušaji. Slijedi večer urnebesne zbrke dok Bernard i Robert improviziraju iscrpljujućom brzinom ne bi li sačuvali priču i bar malo dostojanstva.

Drama nas može rastužiti i pobuditi teške emocije, osjećaj katarze, dubine i rijetko kada propitujemo do koje mjere je to doista iskreno. Ne želimo ispasti kazališne neznalice, zar ne? S komedijom nije tako – ili jesi ili nisi razvukao osmijeh pa čak i hihot i grohot u prostor kazališne dvorane. Nema druge opcije. I mnogi će se kazalištarci složiti da je nasmijati iskreno gledatelja, jedan je od najvećih izazova scene.

Ljubomir Kerekeš , doajen kazališne komedije, rekao je: “Ako je nešto drama onda vjerujte mi, teško da će gledatelj, ljubitelj kazališta, razmišljati o tome je li moglo biti više dramatski i je li moglo biti više “drame unutar same drame”. Tako da, ako je nešto drama, dosta je da je samo po sebi drama pa bilo u ovom ili onom postotku dramatično. To gledatelju nije toliko važno koliko mu je važno hoće li se, u smislu percepcije i prepoznavanja, tijekom i nakon odgledane komedije nasmijati toliko ili će se nasmijati osam puta više.”

Da, bit svake komedije, posebice farse upravo je “prepoznavanje”, autentičnost i uvjerljivost likova. U našoj naravi je da se smijemo onome u čemu prepoznajemo sebe i druge. Tako ćemo bez sumnje prepoznati šarmantnog i bogatog Bernarda, njegovu suprugu iz visokog društva otmjenih domaćica, zbunjenog računovođu Roberta. Prepoznat ćemo i samouku glumicu iz naroda, kuharicu koja svaku situaciju okrene u svoju materijalnu korist, a zasigurno i ljubomornog kuharičinog muža s ruralno-ubilačkim manirima. Upravo zbog te njihove prepoznatljivosti, smijemo se njihovim eskapadama na sceni, uživamo u njihovim nevoljama u koje su upali zbog neiskrenosti i površnosti i za koje su sami krivi. Ni u jednom trenutku, pri tom, ne osjećamo potrebu pružiti im mrvicu razumijevanja i sažaljenja. I to je tako dobro i oslobađajuće – smijati se pomalo tragičnim junacima bez grižnje savjesti.

U umjetnički integritet redatelja Andrića i senzibilitet da prepozna puls glumačkog ansambla nije trebalo sumnjati jer i sam je iskusni glumac, iskovan u “vatri” brojnih komedijai drama za matično vinkovačko i druga kazališta. A mlade glumačke snage s puno energije i umjetničke vještine odgovorile su nimalo jednostavnom zadatku koji je pred njih stavio mozaik likova iz “Pidžame”.

Matko Trnačić plijeni glasom i nastupom, briljantan kao Bernard. Ivan Vukelić nosi Roberta kao odijelo šivano po njegovoj mjeri, a Anabela Sulić zrelom glumačkom gestom uvjerljivo vlada svojom, istovremeno prekrasnom, komičnom i manipulativnom, Jacqueline. Selena Andrić je nenadmašna u svojim bravurama naoko priproste kuharice koja iz nadobudnih bogataša spretno crpi vlastitu korist, a Ivona Alavanja i Aleksandar Kojić kao glamurozna ljubavnica i seoski divljak donose prijeko potreban začin u ovu punokrvnu farsu koja je doista obogatila požešku kazališnu ponudu.

Svoj doprinos dali su Ilijana Lončar zadužena za scenski pokret, kostimografkinja Ana Mikulić, oblikovatelj rasvjete Goran Krmpotić, majstor tona Dario Hak, inspicijent Renato Pok, garderobijerka Ljiljana Rodić, rekviziter Mihael Kovačević ali i ravnateljica Valentina Neferović koja je potvrdila sve istančaniji osjećaj za dobru produkciju.

“Pidžama za šestero” krenula je tako s požeške scene u svijet. Neka joj put bude uspješan, ispunjen smijehom i ovacijama zadovoljne publike. Jer, budimo iskreni – farse ima svuda oko nas, ali lakše je i zdravije smijati se onoj s kazališnih dasaka.

TEKST: Sanja Pok                FOTO: Sanja Pok