LJUBOMIR KEREKEŠ – Životne istine u autorskom celofanu

Datum objave: 17. 2. 2015. | Kategorija: Razgovori

n

POŽEGA – “Samo ako znate i ne bojite se prepoznati i onu tragičnu stranu ovog jebenog života znat ćete način kako nasmijati ljude. Životne istine u svom pisanju zamatam u neki svoj celofan i onda ih Kerekesh teatar proicira i svi se smijemo…” kaže Ljubomir Kerekeš koji je sa novom predstavom “Ljubaf” Kerekesh teatra podsjetio požešku kazališnu publiku koliko je zdravo smijati se do suza…    
                    

Pokretačka snaga ste Kerekesh teatra – tekstovi, režija, gluma, kostimografija, scenografija – je li to ustvari na određen način budućnost hrvatskog  kazališta- male mobline organizacije, fleksibilne i spremne na sve izazove, umjetničke i tržišne?
Dobro, ja ne mislim da bi smo baš doslovno mogli tumačiti da je to budućnost hrvatskog teatra, ali da je na tragu neke budućnosti same slobode, izričaja i pokaza od strane pojedinca, umjetnika, u mom slučaju glumca – to sam definitivno kadar potpisati. Jer, velika je akumulacija te energije koja se teško ispoljava nakon jednog  pozamašnog broja godina staža i rada, i pogotovo toliko rada  koliko sam se ja naradio. S punim pravom mogu stati iza te činjenice jer u gotovo 34 i pol godine ipak sam došao do 102 premijere odigravši u te 102 premijerne izvedbe preko 75 glavnih uloga i velikih zadataka – od  Kralja Ubu-a, Raskoljnikova, Aljoše u “Braći Karamazovi”, starog Glembaja u “Glembajevima”, i još puno toga, tako da na tragu te jedne slobode vjerujem da to je u svakom slučaju svojevrsnom budućnošću kazališta. Samo bih ja ipak to stavio u jedan segment skromnijih kazališnih varijanti što se tiče same proizvodnje jer, iz domene same produkcije, teško je pojedincu pokrivati jednu kazališnu kompaseriju kao što ima neka nacionalna kuća ili neko “debelo i potkovano” gradsko kazalište koje ima mogućnost da svoj rad percipira kroz recimo, 60- 80 uposlenika. Kerekesh teatar nema ni jednog zaposlenog, to je “friški” teatar i ja sam samo kroz jednu produkcijsku varijantu ispoštivao ideju mladih ljudi na čelu i s Zoranom Pribičevićem i s Janom te s još dvoje-troje jednako mladih ljudi koji su se priključili i došli na tu ideju da mi osnujemo kazalište. Sve ono što sam ja radio, pisao režirao i igrao, sve su to predstave koje su, da ne bi ispalo prepotentno, ali odavno su nadmašile brojku od 100 izvedaba i to pitanje svojevrsne isplativosti u smislu jednog priznanja za kazališnu javnost – sve te predstave i svi ti naslovi i “Dimnjačar” i “Povratak ratnika”, “Debitanti”, “Skupština” pa i dječja predstava “Grimmix” te “Ljubaf” koja je nastala prije godinu dana, pa sam radio i za varaždinsko kazalište, ima tu materijala, desetak režija je iza mene i uglavnom nakupilo se to, pa onda u znak zahvalnosti cijeloj toj priči – odlučili smo da oformimo Kerekesh teatar da sve te kazališne činjenice stavimo pod jednu kapu. Evo to je najveći razlog. No opet se vraćam na vaše pitanje dali je to budućnost kazališta? U smislu realizacije, općenito nekakve slobode umjetnikove – moguće je upravo da je ta verzija – budućnost. Jer postoji određeno zagušujuće samozanemarivanje velikih kazališnih kuća za koje, na neki način, leži odgovornost i na tim kućama ali  i na državi koja ih financira i drži na životu a premalo vodi računa što kako i na koji način za taj isti novac dobija. Jer i država sama po sebi je takva da ide na ruku  onima koji neće raditi, a one koji bi htjeli raditi uvelike koči, opterećuje i zakida…

U Kerekesh teatru odabrali ste kao  žanr komediju, jedan od najzahtjevnijih u svim vrstama umjetnosti. Naime, rijetko kada će neki laik reći za dramu da je loša,  prepušta se to stručnoj kritici, jer ne želimo ispasti  “kazališne neznalice”. Komediju pak, svi razumijemo i svi smo spremni itekako kritizirati ako nas nije nasmijala. Zašto komedija, ima li tu i ekonomske računice?
To sigurno ne! A ovo ste definitivno u pravu jer ako je nešto drama onda vjerujte mi, teško da će gledatelj, ljubitelj kazališta, razmišljati o tome da li je moglo biti više dramatski i da li je moglo biti više “drame unutar same drame”. Tako da, ako je nešto drama, dosta je da je samo po sebi drama pa bilo u ovom ili onom postotku dramatično. To gledatelju nije toliko važno koliko mu je važno u smislu percepcije i prepoznavanja nakon odgledane komedije hoće li se nasmijati toliko ili će se nasmijati osam puta više. U tom segmentu, slažem se s vama da je komedija teža, zahtjevnija u svojoj realizaciji, pripremljenosti , osmišljenosti. Postoji i opasnost ponavljanja. Ali ja sam čovjek iz naroda – uvijek sam poštivao ljude koji me okružuju i to s jednom namjerom da se približim marginalcima, da sam više na nekom društvenom rubu. Najveće životne istine upravo su u “malim ljudima”, a i moje djetinjstvo i sve što sam prošao – do ulaska u sam postao, prepoznavanja te profesije pa i same odluke da se u životu bavim tom profesijom, upravo je bilo i kroz takve krugove gdje mi je najviše i najbliže bila na dispoziciji ta jedna životna istina koja se krije u jednoj životnoj jednostavnosti. Jer sve je oko nas izuzetno jednostavno samo smo mi oni koji izokrenu priču i uspiju sve zakomplicirati. Tako da na tragu prepoznavanja svega toga ja pišem upravo “građansku komediju” koja je opet, zbog neimanja novaca ( nemam ja stotine tisuća kuna da pravim bogatu kazališnu predstavu za veliku scenu), unutar naših mogućnosti u gabritima jednog pučkog kazališta. Ali to pučko kazalište nije u ni kom slučaju moja odrednica, iako svatko ima pravo da prepoznaje moju kazališnu priču i ono što radim, tako da bih se ja ipak zadržao na jednoj građanskoj komediji – građanska komedija u svom komedigrafskom sadržaju ali je redateljski malo vizualno opremljena kostimografijom, scenografijom u gabaritima pučkog kazališta. Jer to je najlakše za realizirati. Što ne znači, da sam u prilici s nekih 500 tisuća kuna da ne bih to znao iskorstiti na najbolji mogući način, no opet bi to bila komedija. A komedija upravo zbog smijeha.

Likovi u vašim komedijama su često takvi i da bi ih čovjek najradije sućutno zagrlio prije nego što im se nasmije… Je li to određeni “brend” Ljubomira Kerekeša?
Ma to je to prepoznavanje o kojem vam govorim. Ne bih rekao da je neki brend, biram ljude s kojima radim ne velim da ih ima na prste jedne ruke, daleko od toga, ali to je izuzetno bitna stavka koja se bazira isključivo na vjerovanju – meni. Nit ja tvrdim da sam ja nekakav veliki kazališni redatelj, ne, ja sam samo glumac koji se upustio u slobodu realizacije ako se to može nazvati režijom i to isključivo na temelju vjerovanja ljudi spram mene s kojima se odlučim raditi. I doista svi suradnici Kerekesh teatra u toj su pozitivi, nema koga za izdvojiti, svi su odlični i ovi novi koji ulaze unutra su pitanje moje percepcije jer ja, kad pišem, pišem po ljudima, pišem po glumcima poznavajući ih i pretpostavljajući neku svoju istinu o nekome iako s njim nikada nisam radio. Ali, ljudi mi se odazivaju i u Ljubafi, našoj novoj predstavi tu su Ana Begić, Hana Hegedušić i Adam Končić kao moji novi suradnici. Uspio sam ja to sve ukomponirati, od njih napraviti neka druga lica, neki drugi glumački dijapazon, nova vrata otvoriti s kakvima se nisu imali priliku susresti u svojim glumačkim karijerama. Ta vrsta provokacije, prepoznavanja čovjeka – glumca, iza neke kulise kroz neku pozadinu, to je ono što mene fascinira. A pitanje životnosti samih tekstova, pa onda da ta životnost bude prenesena u samoj realizaciji igranja predstave – vjerujem da publika to prepoznaje, da je to najvećim razlogom  zašto se od srca mogu nasmijati. Jer, na predstavama Kerekesh teatra ja uočavam, bez ikakve lažne skromnosti, da se ljudi na drugačiji način smiju nego što se   smiju na jednoj, uvjetno rečeno, klasičnoj kazališnoj komediji. To je neki drugi smijeh, onaj koji se događa u dobrom društvu, kroz intimnu zafrkanciju gdje su najslobodniji i upravo tu slobodu pokušavam isprovocirati kod ljudi igrajući predstave. Tu ljudi ridaju od smijeha,  razgale se, na glas komentiraju, zakašljavaju se, i “šmrklji” krenu od smijeha pa se koriste papirnate maramice i to je najveći dobitak za mene i kao autora i kao glumca. To je uopće kulminacija koja se može dogoditi u komediji ta spontana reakcija i zadovoljština publike – kad se predstava jednim prirodnim tokom samo razlije preko te rampe među gledatelje, kad ne ostaje gore na pozornici nego najprirodnijim tokom, ništa na silu, dođe do gledatelja. Razlije se raspoloženje, ta točnost, preciznost, jedan pristanak na igru svih koji su na pozornici, ta radost igre “bez fige u džepu” i u tom smislu nikad si ne bih dozvolio da od ljudi u gledalištu radim budale ili da ih smatram budalama. Ako je netko budala i ako treba biti budala onda smo to mi na pozornici.

DSC03570

Pred vama je šesto izdanje “Tjedna smijeha”, festival koji ste također vi pokrenuli. Kako će izgledati ovogodišnji festival?
Ove godine održava se od 20. do 29. ožujka i bit će izvedeno 17 predstava. Specifičnost toga festivala je da svaki festival ima novu premijeru, obično zadnji dan festivala, tako da će se i sada pojaviti premijera. Ove godine nisam odlučio raditi  “ansambl” predstavu, ali Jan radi monodramu pod nazivom “Krtice” koja će biti vrhunska komedija jer je to zapravo jedna dorada, adaptacija, svojevrsno proširenje jedne priče s kraja treće godine akademije i završnog ispita. Tu očekujemo isto jednu super zafrkanciju- neću otkriti o čemu se radi i zašto se zove “Krtice” ali uopće ne sumnjam da će ljudi doći na svoje. Tu je i retrospektiva svih dosadašnjih predstava Kerekesh teatra, a gosti  će ove godine biti Teatar “Exit” sa predstavom “Sutra je novi dan”, Zorin dom sa “Zlatnim rukavicama” i Udruga “Glumci u Zagvozdu” sa svojom “Istinom” , “Remetinec”, Velika Gorica s “Čudesnom šumom”, mi ćemo izvesti za djecu naš “Grimmix”, predstave za djecu su naime novitet od prošle godine, a navečer je “rusvaj” za odrasle. Vjerujem da će  ljudi kao i do sad u velikom broju doći na festival. Prošlogodišnji je posjetilo 4800 ljudi u deset dana, nek tako bude i ove godine i svi sretni i zadovoljni.

Kerekesh teatar je svojevrsna “obiteljska tvornica” dobrih predstava. Tu je i Vaš sin Jan. Koliko ste ponosni na njegovu odluku, jeste li ga ikada poželjeli odgovoriti od tog glumačkog “kruha sa sedam kora”?
Nisam. Nikada. Ja nisam u životu sreo čovjeka koji je toliko organiziran, koji unutar same organizacije svih silnih obaveza bez obzira bile privatne ili poslovne naravi s tolikim žarom i poštenjem, s tolikom istinom i davanjem sve prima i svemu pristupa ravnomjerno – kao što je to Jan. Čak i ja nisam takav, iako nastojim biti precizan i odgovoran prema svemu, ne samo prema poslu, lako za posao, već prema ljudima. Tu je i njegov vrlo uspješan bend (Cold Snap) gdje su oni sada potpisali s Amerikancima profesionalni ugovor, album im je izašao u cijelom svijetu tako da ih dogodine čeka turneja po Americi, sve su to velike stvari. Normalno, da ne živimo u državi u kakvoj živimo po pitanju ljudskih taština, jer tu se ne radi o žanru glazbe koliko o taštini i centralizmu, onda bi se to i znalo u medijima. To nije mala stvar, ne znam baš koliko se bendova može pohvaliti tom činjenicom da im  je album izašao u cijelom svijetu, to zavređuje bar rečenicu u medijima…Opet, ako se vratimo na Jana – njega to uopće ne “tangira” uopće ga to ne smeta, on ima svoju istinu, svoj ritam i kad nešto takvog prepoznate,( normalno je da ima veću težinu kad se radi o vašem djetetu), ne preostaje vam ništa drugo već da budete maksimalna podrška, da budete na dispoziciji do kraja, bez obzira koliko neke stvari ne razumijete i možda vas koštaju i živaca i straha, jer lokomotiva koja se zove “Jan” vozi na 25 kolosjeka. Mogu samo biti ponosan, i jesam.

U više od tri desetljeća umjetničkog stvaranja, davanja i trošenja, ima li  nešto zbog čega žalite, nešto što niste stigli, a još bi željeli, nešto što bi jednostavno promijenili?
Iskreno rečeno, teško mi je na to pitanje odgovoriti. Znam da je olakotna okolnost da se na to dogovori upravo taj veliki dijapazon posla koji sam napravio jer to je doista puno, jako puno. To su u prosjeku 3,4 premijere po sezoni, sve su to velike uloge. U nekim normalnim “civiliziranim” zemljama jednog se čovjeka koji odigra ulogu starog Glembaja, pogotovo iz moje perspektive koji  se moram mijenjati i ispod kože i izvana do krajnosti raditi transformaciju da bi se to igralo, takvog čovjeka se nakon takve uloge pusti, razumijete? … Dosta mu je da samo to igra. Ja, eto, to nisam nikada doživio, da sam ikada imao snage to promijeniti, puno puta sam se našao u takvoj situaciji ali sila, prisila, volja za radom, interesantnost nekog zadatka, uvijek su me vukli dalje. I došlo je do jednog velikog trošenja, i  samo taj “saobraćaj” da sam mogao promijeniti …ali vjerujte mi to je jedna sitnica, sitnica iz jednostavnog razloga- nikada nisam imao najdražu ulogu u svojoj karijeri niti ću je ikada imati. Isto tako ne znam da me pitate odgovoriti na pitanje- što bih rado danas odigrao? Ne znam, puno toga jesam odigrao, ali beskonačno toga ima i sklon sam reći  – da imam sedam života i da sam sedam života glumac ne bih uspio odigrati sve što se nudi na toj paleti kazališne dramaturgije. Isto tako ću vam reći – teško je žaliti za nečim ili biti pretjerano sretan zbog nečeg i tretirati nešto kao vrhunac iz jednostavnog razloga  što ne znam odgovor na pitanje što je to gluma. Dan danas, nakon 34 godine rada, ja ne znam što je gluma. Ja imam jedan svoj filing, funkcioniram iz jednog osjećaja koji me nikada nije prevario (što ne znači da neće) imam način na koji pristupam poslu. Bukvalno rečeno, možda bi se neki vrlo okrnjeni pamflet, neka etiketa o tome mogla izreći ili napisati, ali to ne može biti istina. Ako nađete takvog čovjeka koji zna, preporučite mi ga – rado bih čuo što je to gluma.  Ja imam taj osjećaj koji sam pronašao u početku rada i isključivo funkcioniram s vjerom u njega i kroz njega pišem, postavljam predstave -da li je to zbog moje percepcije ljudi jer znam da nikakve razlike nema između moje suze, vaše suze ili suze onog nesretnika u lokalnom bircu, socijalno sam osviješten do krajnosti, po prirodi sam “sentiš” tako da me mnoge stvari diraju – mene ranjavaju tuđe nesreće i tuđa bol, imam i svoje rane i  tiču me se nesretne životne istine oko mene -samo ako znate poznati i prepoznati tragičnu stranu ovog jebenog života znat ćete način kako nasmijati ljude. Životne istine u svom pisanju zamatam u neki svoj celofan i onda ga Kerekesh teatar proicira i svi se smijemo…

TEKST: Sanja Pok     FOTO: Sanja Pok

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn