POŽEGA – Predstava “Kokoš” novi je projekt Gradskog kazališta Požega u slavljeničkoj sezoni. Komediju Nikolaja Koljade za požeško kazalište režirao je Boris Svrtan, a glume Anabela Sulić, Ines Bojanić, Ivica Pucar, Antonija Stanišić Šperanda, Ivan Vukelić. Već sada, svi su složni – nova požeška predstava zauzet će svoje mjesto na hrvatskoj kazališnoj sceni.

Nakon nove predstave za djecu O Grgi Čvarku koja je pobrala simpatije i malih i velikih gledatelja, u repertoar 30. slavljeničke sezone Gradsko kazalište Požega uvrstilo je i komediju za odrasle “Kokoš” jednog od najpoznatijih kazališnih pisaca suvremene svjetske dramaturgije Nikolaja Koljade.

Komedija “Kokoš” satkana je od pet fantastičnih karaktera koji u međusobnim obračunima donose sav sjaj i bijedu života – onog bračnog, kazališnog, ljubavnog i izvanbračnog, tužnog i smiješnog. Događa se u kazališnom stanu, sudionici su tri glumice te jedan poluglumac i jedan propali redatelj, a kako su to “kazalište u kazalištu” pripremili na požeškoj sceni predstavili su ravnateljica Valentina Neferović, redatelj Boris Svrtan te glumci Anabela Sulić, Ines Bojanić, Ivica Pucar, Ivan Vukelić i Antonija Stanišić Šperanda.

Posebno nam je drago što u predstavi glumi četvero naših Požežana – Anabela, Ines, Antonija i Ivan, naglasila je ravnateljica Valentina Neferović pozivajući sve brojniju publiku da ne propuste novu kazališnu poslasticu.”Premijera je zakazana za četvrtak, 17. listopada. Ovo je prva premijera za odrasle u ovoj 30. kazališnoj sezoni koju nazivamo slavljeničkom. Slavljenička jer obilježavamo 30 godina kazališta ovakvog kakvog danas imamo i želja nam je da od početka do kraja sezone provlačimo taj slavljenički ton. Posebno mi je drago što upravo ovom predstavom predstavljamo i Anabelu kao prvu glumicu našeg ansambla u ovom novom kazališnom razdoblju i cijela predstava savršena je upravo za obilježiti početak te slavljeničke sezone. Vjerujem, a sigurna sam da će se i publika nakon premijere složiti, kako ponovo imamo hit predstavu poput sada već kultne “Gostioničarke”. Pozivam sve da dođu pogledati predstavu.” rekla je ravnateljica Neferović dodajući kako su termini pretpremijere 16. listopada, premijere 17. listopada, te reprize 18. listopada gotovo rasprodani pa požurite po svoju ulaznicu.

“Ines Bojanić s kojom duže surađujem predložila je da nešto napravimo za Požegu. U traganju za mnogim tekstovima u jednom trenutku sjetili smo se ovog teksta koji je idealan za ovu slavljeničku priču požeškog kazališta.” rekao je redatelj Boris Svrtan najavljujući gotovo sati i pol katarze ali i smijeha koji ozdravljuje. “Riječ je o jednom kazalištu u ruskoj provinciji i na prvi pogled zvuči depresivno no to je komedija koju je napisao autor koji potpisuje do sada 64 teksta. Ovaj tekst ide po nekom bridu, jer u današnjem kazalištu velika je želja da budemo svi stalno sretni, veseli da se smijemo. Međutim, u životu se uvijek smijemo u odnosu na neki problem koji smo ili riješili ili se s njim suočili. E sad, takvo nošenje s problemima imamo i u predstavi i pet karaktera nose se s problemima , budući da su kazališni ljudi, na vrlo svojstven način. Jer u današnje vrijeme otuđenosti rijetko je naći, a kazalište nudi taj lijek, petero ljudi koji svi svima kažu sve što im je tada na duši i mi iz tog iščitavamo i ono nešto iz života, duboko potisnuto. Pred našim očima u toj komediji zapravo će se otkriti prava drama komičnog razotkrivanja njihovih života i bračnog i kazališnog i intimnog i javnog. A sve se događa u provinciji i mi smo sve, važno je to reći, lokalizirali na Požegu te spojili taj tekst s Požegom. Sjetio sam se naime dobre upute Koste Spaića. On je rekao – ak napraviš predstavu za svoju ulicu, napravil si ju za celi svet. Što će reći, ako si dovoljno dobar da te tvoji ljudi prihvate, onda si dovoljno univerzalan. Vjerujem da smo mi u tome uspjeli,” rekao je redatelj Svrtan.

Mlada Anabela Sulić nova je kazališna akvizicija, a rad na projektu o kojem ima samo riječi hvale došao je dok se još ni potpis na ugovoru nije osušio. S pravom, jer požeška publika dobro zna Anabeline umjetničke mogućnosti koje su u ovom procesu dobile priliku za dodatni razvoj. “U samom procesu osjećala sam se kao da sam na kolegiju. Slušajući Borisa kao da sam ponovo s profesorima, bilo je prekrasno jer sam jako puno naučila od njega, ali i gledajući i prateći kolege koje imaju puno više iskustva od mene – kako oni rade, koliko su i dalje strastveni i koliko pažnje posvećuju i najmanjim detaljima i koliko su zapravo to čimbenici koji grade rezultat. Bila je to dobra lekcija kako se radi i sada kreće jedna nova umjetnička etapa,” naglasila je Anabela.

Ines Bojanić naglasila je kako je njen rad na predstavi na određeni način posvećen svima koji su radili u Gradskom kazalištu Požega u proteklih 30 godina, posebno onima koji nisu više među nama. “Meni je to vrlo emotivna situacija. Počela sam u kazalištu prije gotovo 30 godina gledajući tu prvu premijeru”Gle kako dan lijepo počinje” s Ivicom Plovanićem i dragom kolegicom Milicom Nemeth Panežić. I prolazeći kroz dramsku grupu s Tomislavom Čmelarom, redateljicom Majom Žebčević te brojnim redateljima koji su ovdje gostovali, spremajući se na akademiju s Jasminom Telalovićem kojeg također više nema tu sam odrastala umjetnički i životno. Nakon 30 godina zaista smatram kako je ovo omaž tim dragim ljudima koji su ovdje bili blisko povezani s kazalištem kao što je Milica, Tomislav, Jasmin ali svim današnjim živi i dragim ljudima jer ovdje me u kazalištu uvijek dočeka neka toplina, ovdje je još uvijek prisutan onaj žar stvaranja. Moram potvrditi i da je proces rada na ovoj predstavi bio nevjerojatan jer osjećali smo se svi ugodno i radili smo s puno podrške. Želim da ova predstava puno igra, i da ovo kazalište cvjeta jer je to po meni, apsolutno najljepše i najtoplije kazalište na svijetu,” rekla je Ines.

Tople dojmove stečene u požeškom hramu božice Thalije podijelio je i Ivica Pucar uz posebne pohvale ravnateljici koja ih je, kako je istaknuo, zaštitila od svih onih uobičajenih problema koji nastaju uz nastanak predstave. “Ona je nas toga oslobodila, imali smo idealne uvjete jer nešto stvarati a da ne osjećate nikakav presing, to je divno. Zato je nama bilo divno raditi, osvijestili smo ponovo kako ovaj naš posao može biti lijep. I ono što mogu reći kao ne-Požežanin, uvjeren sam da je Požega dobila tako dobru predstavu na koju će svi biti ponosni i koja bi mogla biti prepoznata i priznata u hrvatskom glumištu,” rekao je Pucar.

“Mislim također da je Požega dobila dobru predstavu u kojoj se možda neki moj dramski elemen, jer dolazim iz dramskog kazališta, na najbolji način spojio s komedijom.Osobno osjećam da od studentskih dana kada smo Ines, pokojni Jasmin i ja putovali, radili predstave i odgajali požešku publiku, imam osjećaj da se s ovom predstavom zatvorio krug u mislu da je kultura pobjdila,da smo dobili profesionalni ansambl i da su sva ona putovanja i sve što smo prolazili na najbolji način vratilo. Nova predstava pravi je glumački bonbon, psihološki karakteri su za poželjeti, nema sporedne uloge i bio je neizmjeran užitak stvarati,” rekla je Antonija Stanišić Šperanda.

Uz redatelja i glumce svoj doprinos dali su i kostimografkinja Marita Ćopo, scenograf Frane Celić, Goran Krmpotić ( oblikovanje svjetla, rasvjeta), ton majstor Dario Hak, majstor scene i inspicijent Renato Pok, Marija Matijanić (rekvizita), Ljiljana Rodić (garderoba) i producentica Valentina Neferović. Program je ostvaren uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

TEKST: Sanja Pok                   FOTO: Sanja Pok