POŽEGA – Požeška najmlađa kazališna publika u subotu, 21. travnja u 11,00 sati moći će ponovo uživati u kultnoj lutkarskoj predstavi u domaćoj produkciji “U potrazi za dijamantnom suzom” koja će tako, na sceni s koje je krenula u svijet, proslaviti 50. izvedbu.

Podsjetimo, “U potrazi za dijamantnom suzom” nastala je kao završni rad iz lutkarstva Vanje Jovanovića i Ivana Pokupića na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Vanja i Ivan potpisuju režiju i tekst, a uz njih igraju Goran Vučko i naša Požežanka Marijana Matoković. Riječ je o punokrvnoj ginjol-predstavi koju odlikuje snažan ritam igre i vrhunska animacija. Lutke je radila Lucija Mitar, a  za glazbu se pobrinuo svestrani Ervin Lustig  koji ju izvodi na četiri instrumenta (klavir, tambura, frula, bubanj).

“Suza” je kanula u svijet sa scene Gradskog kazališta Požega 19. rujna 2015. godine. Od tada, do 49. izvedbe, ova ginjol predstava, postala je već kultna uspješnica koja je, zahvaljujući mladoj ekipi kazališnih umjetnika predvođenih Vanjom Jovanović i Ivanom Pokupićem osvojila na brojnim hrvatskim scenama simpatije i publike, ali i struke. U svojoj popudbini vesela kung-fu bajka ima tako nagradu koju je osvojila 2016. godine kao najbolja predstava u cjelini na 9. Malom Maruliću, festivalu hrvatske drame za djecu, a jednako vrijedno je i Posebno priznanje za njegovanje lutkarske tehnike – ginjola, koje je stiglo nakon sudjelovanja na 19. Susretu profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra Assitej. O nagradi u obliku dječjeg smijeha i veselja kada se kung-fu bećari pojave, ne treba niti govoriti.

O putovanju u potrazi za “suzom” pred jubilarnu 50.izvedbu razgovarali smo s glumicom Marijanom Matoković.

Koliko je predstava “U potrazi za dijamantnom suzom” kroz ove protekle izvedbe rasla, koliko se razvijala, hoće li nama, publici možda biti drukčija?
Teško je reći. Znam da je nama svaki put kada igramo, a to je puno više od 50 puta, od proba na Akademiji do gostovanja, sve jedna beskrajna zabava i mislim da je ključ te predstave zašto toliko dugo živi. Jer, nas petero je u tome stvarno zdušno do kraja i dajemo se, a naprosto smo “uboli” neku temu i ekipu gdje se sve posložilo pa se zavrtjelo 50 puta, a nadam se i 150 puta.

Koliko je to za vas koji dajete život tim zahtjevnim lutkama i jedno dragocjeno životno iskustvo, koliko vas je Suza “obilježila” za nove projekte?
Uvijek je izazov da ne uzimaš nešto od prije, da se ne kopiraš i da sam sebe izazoveš. Mislim da je to i čar ovog posla. A kad govorimo o broju izvedbi, svakom je,  glumcu i lutkaru, broj utakmica u nogama kako kažu u sportu, itekako značajan da se riješimo treme i da se dogodi potrebna opuštenost. Neke stvari dogode tek na tridesetoj izvedbi, četrdesetoj, i to je ono što je prekrasno, što je doista dragocjeno životno i profesionalno iskustvo.

I neizbježno pitanje – jeste li očekivali da će “Suza” dosegnuti ovaj dijamantni sjaj i sve što se oko nje i zbog nje dogodilo kada ste kretali u taj projekt?
Ma, nismo! U vrijeme ispita bilo nam je samo važno da položimo ispit i mislili smo, ako doživimo još koju reprizu kasnije, bit ćemo presretni. No, evo dogodilo se da predstava živi i dalje. Možda i dalje trebamo tako razmišljati pa ćemo vidjeti dokle će Suza doći 🙂

Idemo u kazalište! Idemo slaviti prvih pedeset!