ŠIMA JOVANOVAC: Bude li me čuvao Bog i anđeli još ću ja, siguran sam, štogod progovoriti kroz glazbu!
POŽEGA – Iza njega je više od pola stoljeća uspješne glazbene karijere i neraskidive veze s tamburom. On je Šima Jovanovac – pjevač, skladatelj, uspješni poslovni čovjek, promotor svega onog vrijednog što Slavonija je i ima, jedan od utemeljitelja Hrvatske glazbene unije, nositelj priznanja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za izuzetne doprinose u kulturi, osnivač i umjetnički ravnatelj Brodfest-a, te glazbenik čija je karijera neraskidivo vezana i uz Festival Zlatne žice Slavonije.
Potvrđujući čvrstu i neraskidivu vezu s Festivalom Zlatne žice Slavonije, za čiji se povratak, s brojnim drugim kolegama i osobno zalagao ranih 90-tih, trodnevnu glazbenu priču i ove je godine, nastupom i jedinstvenom emocijom, začinio i Šima Jovanovac, glazbenik iza kojeg je više od pola stoljeća uspješne karijere i umjetnik koji je, gotovo pa sinonim, za tamburu i tamburašku glazbu.
Pjevač, skladatelj, uspješni poslovni čovjek, promotor tambure i izvornosti, osnivač i utemeljitelj hrvatskog festivala domoljubne pjesme, ali i bećar. Koja je od brojnih titula osobno najdraža Šimi i kako samog sebe doživljava?
Ljudi u Slavoniji, vjerojatno, moraju biti “Katice za sve”, kako bi se priča, pa i život i poslovi, uspješno kotrljali i bili upravo ovakvi kakvi jesu. Niti ćemo plakati nad sobom, niti se veseliti pa ni inatiti, ali moramo uvijek stvoriti određenu količinu posla i pjesme kojima možemo usrećiti ne samo Hrvate, nego i svijet i bar što se glazbe tiče, stvoriti upravo ono što za sada imamo s nekoliko izvođača koji žare i pale našom zemljom.
Kada smo već u Slavoniji, ne možemo zaobići tamburu bez koje u ovim krajevima, znamo to svi, nema ni rođenja ni smrti. Što je to u zvuku tog instrumenta koji, gotovo na jednak način, dira u srce svakoga tko je čuje?
Tambura je, inače, komorni instrument s kojim smo, uvjetno rečeno, napravili velike promašaje nastojeći je učiniti stadionskom pričom, s velikim razglasima. Ubilo je to dio osjećaja koje komornost i njena izričajnost, imaju. Ipak, s vremenom smo se navikli i na jedno i na drugo, ali da bi, nekom tko tamburu sluša prvi put, uspješno podvalio sve ono što je potrebno, moraš dati i ono najsjetnije što tambura ima, sve ono skriveno u njenoj najtanjoj i najdubljoj žici, na način interpretacije i vokala. Najbolje je to opisao pokojni veliki Janika Balaš rekavši “ne svirajte, dečki, za sebe, nego pratite pjevača, jer samo ćete tako biti direktno uključeni i u vene slušatelja”.
Kroz život i karijeru dugu više od pola stoljeća, potvrdili ste se i kao veliki promotor tambure, narodne baštine i svega onog čime se Slavonci, s pravom ponose, zbog čega najbolje znate i jesmo li, u smislu, brendiranja, napravili dovoljno ili je još puno posla pred nama?
Dovoljno je vidjeti što su napravili Grci sa zorbom, pa Amerikanci sa svojim “bendžom”, kao i nekim drugim autohtonim instrumentima, poput, recimo, istočnjačkog saza, kako bi shvatili da i nismo puno odmakli, jer, za tako nešto je prije svega, potrebno veće jedinstvo. Na žalost, mislim da na ovim prostorima još nismo dobili djelo kojim bi svijet, da se slikovito izrazim, bio doslovno udaren tamburom u glavu. S druge strane, dobili smo fakultete i virtuoze, prekrasne orkestre koji, opet, na određeni način, nemaju sve ono što bi trebali imati, nego stalno trče u eksperimente, a ako je sto takvih, nije dopušteno da ih svih sto i eksperimentira, nego tek deset ili dvadeset od njih, dok bi jedan ipak trebao čuvati narodno blago. Osim toga, tehnološki je sve otišlo jako daleko od mona na kojem čuvamo neke stare, praiskonske snimke, do sterea, pa sve do danas kada govorimo o 5 1, 6, surround-u u kojem, praktički, nemamo ni jednu narodnu skladbu. Zbog svega toga, unatoč postojanju bečkih fakultetlija i izvrsnih znalaca, čeka nas još puno posla, prije svega, u smislu dogovora i konsenzusa kako i što raditi da bi fundus koji bi trebao ostati za budućnost, bio dohvatljiv svima, da svi mogu birati. Ovako, od velikih količina nečega, imamo prije ništa nego nešto.
Kada smo se, već dotakli sadašnjosti pa i budućnosti tambure, koliko je za nju pa i našu baštinu, dobar sve prisutniji crossover u glazbi, treba li inzistirati na izvornosti ili su ovakvi “eksperimenti” u tamburaškoj glazbi možda i put njenog približavanja do novih slušatelja?
Događaju se katastrofe poput toga da najveći dio glazbenika postaju tek svatovski svirači što ih ne sprječava da “jednim guzom” sjede i na drugoj stolici. S druge strane, tu je i velika kvaliteta i virtuoznost koja, uglavnom, nije upućena na pravu adresu. Zbog svega toga, neophodno je da sve uključene strane – poput Ministarstva kulture, države, županija i gradova, sjednu i vide kuda idemo i što želimo postići, jer nije dovoljno samo osnovati orkestar i pustiti ga na livadu koje nema….Tim načinom, dolazimo do različitih improvizacija, a kako se mi Hrvati u svemu volimo praviti najbolji i najpametniji, krajnji rezultat baš i nije najbolji. Kao, kad, na primjer, za fakultete pišeš nove knjige kojih ranije nije bilo, pa umjesto da posegneš za svojim, izvornim materijalima na kojima smo svi odrastali i odgajali se, uzmeš tuđe. Sve to rezultira trenutno iznimno kaotičnim sustavom i pristupom u kojem svi misle kako su spasioci, a nema ni vizije, ni ideje pa ni prisutnosti u medijima gdje, unatoč tolikoj žanrovskoj raznolikosti, nema niti jedne prave specijalizirane tamburaške emisije, tek pokoja mrvica. Osim toga, sve, čini mi se, ide u isti koš- i onaj s you tube-a koji je napravio pjesmu u kućnim uvjetima bez ikakvog znanja i profesionalac koji je u svoju karijeru uložio sve što ima a možda ima manji ili jednak broj pregleda od onog prvog. Neophodno je u sve to konačno uvesti neki red, jer jasno je da nisu i ne mogu svi biti prvoligaši, ni u nogometu, ni u tenisu, pa tako ni u tamburaškoj glazbi, postoje neka rangiranja, jer samo je tako moguće doći i do kvalitete.
Unatoč određenom kaosu, Požega ipak, već više od 50 godina, čuva i brižno njeguje ono najbolje što ima – tamburu, tamburašku pjesmu i svoj Festival?
Tako je, i na tome im iskreno i od srca čestitam i ponosim se. Osim toga, drago mi je da sam, zajedno s brojnim kolegama kojih danas više nema, bio jedan od onih koji je podržao povratak priče 90-tih godina prošlog stoljeća. Zbog svega tog sam siguran da će i Grad i Festival živjeti i dalje, jer svima nam je potreban.
Svoju vezu s Festivalom i festivalskom publikom potvrdili ste i ove godine. Što, osim toga, Šimu čeka u narednim mjesecima i što je, u glazbenom smislu, trenutno na repertoaru?
Korona me je malo zeznula u puno toga. Već je odavno trebao biti 10. Lisinski, kao i nešto slavljenički, uz 55.rođendan, koji sam imao već skoro tri puta u tri različite godine. Ono što je najsvježije u memoriji, a siguran sam, da ću na srcu čuvati do svog posljednjeg daha, svakako je Šimunovo održano na nedavnom Novogradiškom glazbenom ljetu. Bio je to susret 15 tisuća istinskih znalaca i zaljubljenika u tamburu, pravi događaj za prave ljude, narodna veselica kakvu ne pamtim. Ipak, iako se sve pomalo preokrenulo, iako sam imao ideju sve završiti još prije par godina jednim pravim koncertom i baciti se na pisanje, uz eventualno pojavljivanje tek u “Lisinskom”, čini mi se da tako neće biti. Osim toga, tu je i želja i volja, pa i dogovor za radom na mjuziklu u HNK-u i Kerempuhu, ali i tu su se malo pomakli rokovi.. U svakom slučaju, ako primijetite, počeo sam malo više voditi računa o samom sebi, svom zdravlju i kondiciji, doduše, možda i malo prekasno, ali, tako je, kako je, prije svega zato da mogu raditi ovo što radim sve dok narod to bude htio. Bude li me čuvao Bog i anđeli koji su se već dobrano pomučili sa mnom, još ću ja, siguran sam, štogod progovoriti kroz glazbu!
TEKST: Simonida Tarbuk FOTO: Dorian Pok