POŽEGA- “Nadam se kako će naša nova predstava “Guja u njedrima” biti toliko dobra Požežanima i publici izvan Požege kao nešto lijepo i posebno, nešto što nije često viđeno. Nadam se da će igrati godinama, jer se jedino tako može potvrditi njena umjetnička veličina.”

Ines Bojanić odrastala je na požeškim kazališnim daskama. S puno pozornosti brojna požeška kazališna publika pratila je umjetnički razvoj talentirane djevojčice, djevojke pa potom i mlade žene. Uz brojne amaterske uratke, pamtimo kako je pod redateljskom rukom Krešimira Zidarića Ines briljirala u drami “Povratak” Srđana Tucića, a potom zasjala punim sjajem u kultnoj drami Mire Gavrana “Ljubavi Georgea Washingtona”. Pamtimo i “Gospođicu Juliju” u režiji Stojana Matavulja, a nakon  dugo vremena Ines Bojanić ponovo je na daskama Gradskog kazališta Požega u kreativnom procesu, u stvaranju. Svestrana glumica, redateljica, producentica dolazila je u požeško kazalište s gostujućim predstavama, no sada se vraća “na mjesto zločina”. Predstava “Guja u njedrima” tek što nije doživjela premijeru, a s Ines razgovaramo ne samo o “Guji” već i o nekim drugim kazališno-životnim temama.

Nakon dugo vremena, evo te u Požegi, u radnom procesu. Kako je došlo do stvaranja te kazališne priče koja te dovela na “domaće daske”?
Zadnja moja profesionalna predstava u Gradskom kazalištu Požega bila je “Gospođica Julija”, 2008. godine. Nakon toga pojavljivala sam se u nekoliko kazališnih produkcija, koje nisu pripadale požeškom kazalištu već zagrebačkim kazališnim kućama i dolazila sam tu na gostovanja. No, prije otprilike dvije godine čelni ljudi požeškog kazališta kontaktirali su me i razgovarali smo o tome kako bih mogla pomoći, savjetom ili na neki konkretniji način. A stvarno sam u Zagrebu i kao voditeljica Scene Gorica i kao glumica upoznala puno dramaturga, dramaturginja, redatelja, glumaca, znači, poznata mi je postava neke, recimo tako, mlađe generacije hrvatske kazališne scene. Zamoljena sam da predložim određene ljude i na kraju je došlo do toga da sam i osobno ušla u taj projekt. Našli smo tekst, redatelja, glumice – tu su Jasna Palić Picukarić i Hana Hegedušić uz mladu Ružicu Maurus. Rajko Minković je naš redatelj. Okupili smo se s raznih strana kako bi stvorili nešto novo.

S Jasnom Palić Picukarić i Hanom Hegedušić radila si već u izvrsnoj predstavi “Zov divljine”. Evo vas zajedno ponovo, slučajno – ili?
Da, “Zov divljine” još uvijek je jedna feel good predstava koja putuje Hrvatskom i predložila sam redatelju Hanu i Jasnu jer sam s njima ostvarila jedan lijepi privatni i profesionalni odnos. Uz to, one su odgovarale za uloge u “Guji u njedrima”. To su žene od nekih 50-tak godina, tu sve polako idemo ka tim godinama. Uz to, željela sam i raditi s ljudima s kojima se dobro osjećam, bila mi je važna pozitivna energija i otvorenost koju stvaramo kada smo zajedno.

Koliko je važna upravo ta pozitivna energija u procesu rada?
Najvažnija. Meni je najvažnije da konstantno imamo ljudski odnos pun poštovanja. Prošla sam osobno puno redatelja, radila s puno glumaca, pisaca, borila se s različitim “ego tripovima” i jako sam se umorila. Sada kada sam sazrela, kada sam ušla u 40-te jednostavno sam sebi rekla da se više ne želim pri stvaranju baviti i teškim međuljudskim odnosima. Ako već nešto radimo, to treba biti u veselju, u sreći, zajedništvu, jer gluma je posao koji se ne tiče svakog od nas ponaosob već cijele ekipe.

Koliki je pritisak doći na požešku kazališnu scenu, pred domaću publiku koja se još sjeća tvojih izvrsnih uloga u prijašnjim požeškim predstavama? Bojiš li se velikih očekivanja?
Naravno da publika mora imati velika očekivanja! Požeška publika mene prati odmalena, još od dramske skupine Tomislava Čmelara, preko mojih poluprofesionalnih predstava i mojih produkcija koje su se ovdje događale, pa i gostovanja. Moji roditelji, moji prijatelji, bivši nastavnici, profesori, kolege, cijeli grad je tu i imam doista veliku tremu. Ali to je poticajna trema jer želim pokazati svima njima nešto novo, nešto što će potvrditi moj razvoj u kazalištu, što će me možda njima pokazati u nekom drugačijem svjetlu. Da, trema je prisutna, ali iskoristi ću je u pozitivnom smjeru.

Uz tvoje ime, uz glumica, stoji i redateljica, producentica, predavala si i produkciju i menadžment. Koliko je u suvremenom kazališnom trenutku važna takva svestranost, ta širina interesa i znanja?
Iz osobnog iskustva mogu reći da je sve to što sam iskušala meni ne samo koristilo već i proširilo vidike za koje nisam do tada bila svjesna pa ni uvjerena da sam dovoljno snažna i sposobna sve to proći. Stjecajem okolnosti otišla sam do Scene Gorica gdje su mi ponudili da budem voditeljica, stjecajem okolnosti sam upoznala ljude koji se bave produkcijom, koji predaju na akademijama, sveučilištima i veleučilištima gdje sam također došla kao asistentica -sve je to bio stjecaj okolnosti. A taj stjecaj okolnosti, to životno iskustvo, pomoglo mi je da dođem tu gdje jesam – da mogu znati što radim na sceni, što se događa ispred mene ali istovremeno znati i što se događa iza scene – u kazalištu za mene više nema nepoznanica. To je bio i moj interes, poželjela sam to sve iskusiti i nekako mi se “poslagalo” da sam imala tu mogućnost.

Dobro je imati sva ta znanja i vještine kada imamo novu predstavu koja jest umjetničko djelo ali je i proizvod za tržište, zar ne?
Tako je. Svaka predstava je zapravo i proizvod. Može to biti veliko umjetničko djelo koje će trajati recimo tri puta. I što onda? Predstava, ako je stvarno dobra, mora igrati. A ja se nadam kako će “Guja u njedrima” biti toliko dobra Požežanima i publici izvan Požege kao nešto lijepo i posebno, nešto što nije često viđeno, da će igrati godinama jer se jedino tako može potvrditi njena umjetnička veličina.

Kako bi kratko opisala predstavu?
Rekla bih – triler s elementima satire. To je jedna crna priča koja ima i komičnih situacija.

Koliko je potrebno da u predstavi, koja nije klasična drama, bude i komičnih elemenata, koliko je to potrebno da se pozornost publike razvija i gradira od početka od kraja. Jer, suvremena publika, čini mi se, ne odlikuje se baš pretjeranim strpljenjem…
Da, publiku treba odgajati i usmjeravati prema pravom humoru. Ima svakakvih vrsta humora, svašta sam vidjela na sceni, ima stvari koje nikada ne bih radila na takav način, kazališta koja svoje predstave rade na vrlo prizeman način, na smijeh “na prvu loptu”. Mislim da publiku treba usmjeravati da prati tu satiru i ironiju, da ih nečemu, uz zabavu i pouči, da im probudi sinapse.

Da razmišljaju o tom što gledaju?
Apsolutno, da ih to na neki način i probudi da pronađu i prepoznaju neke situacije. Tu je jezgro pravog humora – u prepoznavanju situacija.

Možemo li reći – igrajući “Guju u njedrima” ne očekuješ gromoglasni smijeh tijekom predstave već gromoglasni aplauz nakon predstave? Jer, kad te nešto doista zainteresira – šutiš, gledaš i na kraju užariš dlanove.
Da, baš tako. Iako, pljesak očekujem svakako, ipak je ovo moj grad. I da, mislim da je to ta predstava, da si ti izvrsno opisala ovu našu produkciju koja će se dogoditi 4. lipnja. Da, “Guja u njedrima” upravo je takva predstava!

Uz Guju, što još planiraš?
Oh, puno toga! Kako sam bila deset godina u produkciji, nisam se bavila kazalištem i osjetila sam kako mi je to potrebno – gluma i rad u kazalištu. I evo, radim puno u kazalištu. S predstavom “Gruntovčani”, dubokom, izvrsnom glumačkom predstavom koju je u mom kazalištu Kerempuh režirao Boris Svrtan, a suredatelj je upravo naš Rajko Minković, sudjelujemo na Danima satire i Marulićevim danima. Glumim i u predstavi “Umri ženski” koju je režirao Rajko prema tekstu Marine Vujčić te u predstavi Cabaret “Preko veze” u koprodukciji s kazalištem Moruzgva koju je režirao Ivan Leo Lemo. A upravo ova ekipa – Jasna, Hana i ja – razmišljamo o mjuziklu. Imam vrlo dobrog prijatelja Nenu Belana koji bi nam možda pisao glazbu, a tražimo da se negdje “udomimo”. Kako smo već razgovarale, ako bude dobra prezentacija proizvoda – možda nas netko i kupi. Važna je ta dinamika, jer kazalište je živi organizam, mora disati, mora se razvijati i mijenjati – jedino stalna u kazalištu je mijena, isto kao i u životu.

TEKST: Sanja Pok       FOTO: Sanja Pok