NOVA GRADIŠKA – Spajajući suvremeno i tradicionalno, glazbeno i kulturno, središnja gradska manifestacija, Novogradiško glazbeno ljeto, od ove je godine na najboljem putu da postane istinski brend. Potvrdit će to i članovi „Tkanice“.udruge čuvara pučke pučke kulturne baštine, koji u suradnji s POU „Relković“  u utorak, 25. kolovoza, najavljuju radionicu zlatoveza.

Prilika je to za oživljavanje stare Slavonije, dugo godina zakopane u bakinim škrinjama, ali i njenih istinskih kulturnih i pučkih vrijednosti. A zlatovez, taj slavonski znamen od davnina ,kako ga zovu etnografi, definitivno je potencijalni regionalni brend. Riječ je o staroj tehnici ručnog rada koja svojom tradicionalnošću i zahtijevnošću izvedbe, kao i atraktivnošću, ali i vječnom aktualnošću, iz stoljeća u stoljeće, potvrđuje kvalitetu i svoju vrijednost. Tehnika je to koja se u Slavoniji po prvi puta pojavila u drugoj polovici 19.stoljeća, iako ga prvi zapisi spominju već u 13.stoljeću.

Zlatovez je posebno bio cijenjen u vrijeme biskupa Strossmayera i njegovog tajnika, našeg najvećeg etnografa Milka Cepelića. Milko Cepelić se, kažu stari zapisi, divio prirodnoj nadarenosti  slavonskih seljanki koje su vezle zlatom. Kao prvi istinski promotor baštinskih vrijednosti, Cepelić je radove zlatoveza redovno pokazivao stranicima koji su se divili zlatom vezenim nošnjama Slavonki koje su u njima izgledale poput kraljica. U to je vrijeme zlatovez još uvijek bio isključivo znak prestiža,  rezreviran isključivo za crkvena ruha, dvorske odore i dijelove odjeće bogatih seoskih obitelji.

Riječ je o tehnici ručnog rada u kojoj se pamučnim koncem ušiva zlatni konac preko kartona. Kako je zlatni konac u to vrijeme bio iznimno skup, ušivao se s pamučnim koncem s naopake strane. Za izradu jedne šamije, tradicionalnog slavonskog pokrivala za glave, kažu iskusne zlatovezilje, treba oko mjesec dana. Slavonija poznaje tri vrste zlatovza- zlatovez na skorz, preko kartona i usnivani zlatovez. O posebnosti i ekskluzivnosti ove tehnike govori i činjenica da se zlatovez ne smije prati i nosi se isključivo u sunčane dane. Kada se zlatovez preselio na svečane narodne nošnje, uglavnom je ukrašavao djevojačke rubine i momačka poprsja najbogatijih slavonskih sinova i kćeri. Upravo je na nošnjama posebno vidljiva kreativnost i maštovitost naših zlatovezila koje su osmislile niz ukrasa, jedinstvenih od sela do sela. Danas je zlatovez istinsko nematerijalno kulturno blago regije, ali i vrhunski slavonski i hrvatski suvenir, cijenjen i tražen svuda u svijetu.

Zahvaljujući jedinstvenoj radionici zlatoveza koju financira Ministarstvo kulture, i suvremene će snaše i slavonske žene moći oživjeti tradiciju. Radionica je, što valja posebno naglasiti, besplatna, učiteljica zlatovezilja iz Starog Petrovog Sela, Goranka Rastić Letić,  prvi školski sat u utorak, 25.kolovoza u 19.30 u prostoru Doma kulture.Osim edukativne i etnografske note, cilj radionice je osvijestiti značaj kulturne i pučke baštine, ali i očuvati tradiciju.Jer, tradicija je ono što jesmo. Osim toga, sjajna je ovo prilika da nadaleko čuvena paška čipka konačno dobije dostojnu konkurenciju, da svijetu predstavimo zavidno umijeće hrvatskog rukotvorstva, a Slavoniji, uz prirodna i gastronomska blaga kojima je blagoslovljena, pridodamo i ona estetska. Uostalom, koja se žena ne bi poželjela okititi slavonskim zlatovezom? Brend, je, dakle, oduvijek tu. Vrhunski suvenir i poželjan poklon.Još kad ga izradite vlastitim rukama?!!

TEKST: Simonida Tarbuk/NGB   FOTO: slavonskizlatovez.blog.hr