PREMIJERA U GRADSKOM KAZALIŠTU POŽEGA – Kokoš: život u kazalištu, kazalište u životu
POŽEGA – Svoju slavljeničku sezonu Gradsko kazalište Požega obogatilo je novom predstavom, komedijom “Kokoš” u režiji Borisa Svrtana, u kojoj glume Ines Bojanić, Antonija Stanišić Šperanda, Anabela Sulić, Ivica Pucar i Ivan Vukelić.
S daškom velikodušne autoironije Gradsko kazalište Požega repertoar 30. slavljeničke sezone obogatilo je – kazalištem u kazalištu, komedijom o kazališnom ansamblu u malom gradu koji ne može odvojiti scenu od života niti život od scene. Pravi odabir, pokazalo se na premijeri!
Ruski dramatičar Nikolaj Vladimirovič Koljada u svom portfelju ima preko 90 djela, a komediju “Kokoš” napisao je 1989. godine. Žustra, bučna i živa ova komedija strukturirana kao predstava u predstavi i često balansira na rubu pretjeranosti s koje je spašava odmjerenost poruge.
Je li život kazalište ili je kazalište život? I jedno i drugo, uvjeravaju nas Koljadini pelivani, kazališni umjetnici u malom provincijskom mjestu koji ne pamte ni bolje ni lošije dane, gdje se godinama igraju jedne te iste Julije, Ofelije, a život je vodvilj…Živi se u mekim jastucima banalnosti, rečenice se izgovaraju naglašeno, s dramatikom kakva priliči kaotičnoj, malograđanskoj sceni koju su sami oko sebe izgradili u skučenom kazališnom stanu. I kad zaprijeti opasnost da život doista postane drama, nevidljivi stanari susjednog stana uvjereni da glumci rade novu predstavu, vraćaju zahuktali voz na kolosijek komedije. I sami glumci potvrđuju stanarima – prestanite vikati, ovdje ljudi rade!
Buru u čaši vode ili bolje uzbunu u kokošinjcu podigla je mlada glumica Nona (Anabela Sulić) – u nju se zaljubljuju redatelj (Ivica Pucar) i poluglumac/ polupoduzetnik (Ivan Vukelić) ostavljajući svoje žene, koje su glumice na vjetrometini dramatičnih osjećaja. Sve kreće kada Ala (Ines Bojanić) doznavši da ju muž (Vukelić) ostavlja zbog None, upada ujutro mladoj glumici u kazališni stan vičući da je kokoš i da mora napustiti i mjesto i kazalište. Nona ne reagira, Ala povuče pokrivač i u krevetu otkriva redatelja koji najavljuje kako je s mladom glumicom već deset dana u vezi te da su se zaručili. U sve to uplete se i druga ostarjela glumica, njegova bivša žena (Antonija Stanišić), a usred kaotične situacije Nona izjuri prijeteći da će se utopiti u Orljavi (toponimi su uspješno lokalizirani). Naravno, nije se utopila. Ni drugi akteri koji prijete samoubojstvom (vješanjem) nisu to učinili.
Jednostavno, toliko su osrednji, toliko uronjeni u banalnost trajanja da ni taj posljednji veliki čin ne mogu učiniti kako treba. I tu počinje grandiozno posipanje pepelom, velike riječi i geste, groteskne koliko i životno prepoznatljive. Redatelj u jednom trenutku katarze kaže: „Kad bih kojim slučajem odjednom ugledao na pozornici sve što nam se danas dogodilo, propao bih u zemlju od srama, pljuvao bih prema glumcima, kidao bih zastor u krpe…“ Da bi časno okončao život, odluči se objesiti. Ali objesiti se želi i drugi mušketir, natežu se tko će prvi, tko ima veće pravo i nosi veću bol, a onda se obojica objese o klin, koji popusti pod njihovom težinom. Vrhunac je Nonin krik kojoj je dosta te farse pa svakom posluži njegovu “jezikovu (kokošju) juhu” najavljujući kako odlazi ka boljem sutra, na nove scene i u nove prilike. Ona odlazi, a ostali ostanu i dalje živjeti svoj konformizam sretni što se ništa nije promijenilo, svoju provincijsku, ustajalu idilu. “Život je kao dječja košuljica, kratak i usran” zaključuje redatelj. Pravi život ionako je za njih na kazališnoj sceni, sve ostalo je proba.
Riječ je o glumačkoj predstavi u kojoj su, vođeni sigurnom redateljskom rukom Borisa Svrtana, svi glumci ponudili uvjerljive izvedbe. Ines Bojanić (Ala) prepoznatljivom energijom iznjedrila je lik koji svojom grotesknošću daje ritam komičnosti cijele predstave. Ivica Pucar (redatelj) uvjerljiv je u svojoj iluminaciji o uzaludno potrošenu životu. Mlada Anabela Sulić (Nona) uspješno je pratila igru svojih starijih kolega i ponudila lik koji osvježava učmalost. Ivan Vukelić s puno preciznosti kreirao je lik slabića koji vapi za ohrabrenjem i podrškom dok je Antonija Stanišić, iskoračivši iz komfor zone drame, na scenu donijela ocvalu djevojčicu dirljivu koliko smiješnu, zaluđenu alkoholom, propalim brakovima i stalnim traženjem.
Stvaranju nove požeške uspješnice pridonijeli su kazališni amateri koji su dali glasove nevidljivim susjedima Mihael Kovačević, Kornelija Marks, Karla Malčić i Kazimir Semunović. producentica Valentina Neferović, kostimografkinja Marita Ćopo, scenograf Frane Celić, Goran Krmpotić (oblikovanje svjetla, rasvjeta), ton majstor Dario Hak, majstor scene i inspicijent Renato Pok, Marija Matijanić (rekvizita), Ljiljana Rodić (garderoba).
TEKST: Sanja Pok FOTO: Sanja Pok