PREMIJERA “GOSPOĐICA JULIJA” U VINKOVCIMA – Emocionalni vrtlog i snaga umjetničkog čina
VINKOVCI – Drama Augusta Strindberga “Gospođica Julija”, zajednička predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i Gradskog kazališta “Joza Ivakić” u Vinkovcima premijerno je izvedena 6. studenoga 2020. godine na vinkovačkoj kazališnoj sceni.
Naturalistička tragedija, priča o aristokratkinji Juliji koja se upušta u ljubavni odnos sa slugom Jeanom nakon čega kao jedini izlaz vidi samoubojstvo, taj toksični sraz, ženska manipulacija i muška dominacija, od 1888. godine nastanka do danas, intrigiraju i opijaju jednakom snagom. Punokrvni naturalizam, “Gospođice Julije”, staleško nadmetanje, strast, bol, mržnju i iskonsku potrebu za ljubavlju u režiji Aide Bukvić 90 minuta na vinkovačkoj sceni igrali su i izgarali Matea Marušić, Vladimir Tintor i Petra Blašković. Kazališne kritike, s poštovanjem ostavljamo stručnjacima. Pišem o emociji koju nosim nakon premijere pa tako,molim, i čitajte.
Ako gospođica Julija zahtjeva glumicu mladu godinama ali glumački zrelu i snažnu onda je to doista Matea Marušić, višestruko nagrađivana glumica vinkovačkog kazališta. Njena Julija hirovita je i mazna, robusna i krhka, polu žena – polu dijete, nestvarno stvarna u svojim emocionalnim vrtlozima, biće koje poželiš i zaštiti i zanijekati u isti mah. Mateina Julija, bez obzira na staleške razlike, priziva sve matere,sestre, kćeri kroz stoljeća, sve one čije su želje nazivali histerijom, snove tlapnjom, a potrebe opscenošću. Sve one koje i danas – u našem (kako bi mi to željeli) finom, civiliziranom, ne raslojenom društvu odnjegovanom na višestrukoj jednakosti – ispod sloja pudera nose modricu života. Jer, stari mrgud Strindberg napisao je Juliju kao “tragičan tip koji nudi predstavu očajničke borbe protiv prirode” dobro znajući da će nas baš takva najviše dotaknuti.
Sluga Jean Vladimira Tintora jednostavno je izvrstan. Tintor ga daje s nekom finom koprenom ranjivosti, zavarava i gledatelja baš kao i Juliju, uglađen izvana, sirov iznutra, čovjek koji nije zao, ali je spreman na zlo ako što priječi njegove planove. Jean rođen iz Tintorove energije i glumačke vještine razumljiv nam je, jer nije teško dvojiti o razlozima njegovih postupaka, a u emocionalnoj popudbini, uz razumijevanje, ostavlja nam i odbojnost, fascinaciju i zaintrigiranost – riječju, Jean koji se pamti.
I kuharica Krstina, servilna, licemjerna, zakopčana do grla u svom čistom, crno-bijelom kostimu sporedne figure, izvrsna je u izvedbi iskusne Petre Blašković. Petra ju donosi pogledom, hladnim tonom i odmjerenom gestom pa cjelini zvanoj “Gospođica Julija” daje dodatnu težinu i novu razinu propitivanja.
Jer, sve je u ovoj predstavi podložno propitivanju. Ona nije napravljena kako bi tek pobudila naše zanimanje za umjetnički čin već dotiče točke u našem emocionalnom spektru. Od samog početka, unaprijed znajući kako će sve završiti ( jer kompromisa nema), mučimo se i gutamo nelagodu što tako uživamo u gledanju, a ono što na kraju dobijemo snažno je i duboko gotovo kao katarza.
Uz Aidu Bukvić i glumce, izvrsnosti “Gospođice Julije” doprinos su dali Marijana Fumić (dramaturgija), Saša Došen (scenografija i kostimografija), Igor Valeri (scenska glazba), Tomislav Kobia (oblikovanje svjetla).
Osječko-vinkovačka “Gospođica Julija” predstava je koju trebate pogledati. I kad ju pogledate, znat ćete zašto.
TEKST: Sanja Pok FOTO: S. Pok