HELVEROVA NOĆ IZ NOVOGRADIŠKE VIZURE – Vrhunski kazališni užitak u gotovo praznoj dvorani..
NOVA GRADIŠKA – Gotovo prazna dvorana Doma kulture, s tek 30-ak vjernih poklonika kazališta, svakom od nas prisutnih, zbog snage glumačkih interpretacija, ali i snage priče, ostavila je dovoljno gorak okus u ustima. I, mada moja javna isprika ekipi stvar sigurno neće popraviti ( osim toga, predstavili su se kao da su igrali pred punom dvoranom ) ,imam potrebu to učiniti. I, prije svega, čestitati požeškom kazalištu koje je, u vremenima nesklonim kazalištu, nepovjerljivim prema mladim glumcima, vođenim prvenstveno profitom, skeptičnima prema diplomskim ispitima, smoglo snage pokazati nam kako se predrasudama valja boriti- glavom kroz zid.
Postoje tako određene teme, situacije, odnosi i emocije koji su univerzalni i jedinstveni, sasvim osobni, sasvim intimni i prepoznatljivi u svakom vremenskom trenutku. Trenuci su to koje, čini se, još od vremena antike, s posebnim senzibilitetom prepoznaje kazalište, potvrđujući se kao medij koji na najbolji način korespondira sa suvremenošću i aktualnošću , pričajući priče i o nama. Jer, na kraju krajeva, svaka je priča, svaka predstava, manje ili više, uvijek i priča o nama.
Dokazala je to i „Helverova noć“, predstava o Karli i Helveru, koje, unatoč činjenici kako je riječ o diplomskom radu, iznimno snažnom tekstu, ali i kompleksnim, psihološko-emotivno zahtjevnim ulogama, suvereno nose Marijana Matoković i Vanja Jovanović, otvarajući vrata osobnoj, ali i civilizacijskoj tami i stravi, brišući granice između danas i jučer, odvodeći nas u vrijeme sumraka ljudskosti, 30.-te godine prošlog stoljeća u Njemačkoj, vrijeme rađanja fašizma, društveno-politički trenutak u kojemu je baš sve uzrok ili posljedica nasilja. I, mada se događa i traje tek jednu, iako, i za Karlu i za Helvera ključnu noć, noć kao doba dana, ali i noć kao vrijeme radnje, i više nego li simbolički, sugerira trenutak umiranja svake čovječnosti, ali i trenutak rađanja totalitarizma. Noć, ova Helverova, iz kazališne predstave, ali i ona prijeratna Njemačka, posljednja iz 20.stoljeća u kojoj je nestala sva ljudskost, vrijeme je i posebnog oblika ideološkog zla. Zlo je to utemeljeno na slijepom fanatizmu, političkom ludilu, tjeskobi, mraku i strahu, instinktivnom življenju, ali i preživljavanju, egzistencijalnoj ugroženosti, buđenju unutarnjih demona, mržnji i obilježenosti svih onih drugih i drugačijih, zlo totalitarizma, toliko slično, ali, na sreću još uvijek i dovoljno različito od zla kakvo u posljednje vrijeme, čini se, latentno prijeti Europi.
Čudna, neljudska vremena, rađaju i čudne, u pravilu tragične, ali i iznimno čvrste veze među ljudima, zasnovane na potrebi, vlastitim strahovima, egzsitencijalnim i esencijalnim tegobama. Onakve kakve povezuju i Karlu i Helvera, posvojenog, mentalno zaostalog mladića i njegove pomajke, nesretne žene nečiste savjesti u vječnoj potrazi za vlastitim iskupljenjem. Odnos je to prepun međusobnih suprotnosti, trajni emocionalno psihički rollercoster, težak, mučan, isprepleten ljubavlju i mržnjom, sebičnošću i milosrđem, oprostom i kaznom, ljudskošću u vremenima bez ljudskosti, humanošću u vremenima krajnje grubosti, opterećen boli, ali i nježnošću, odnos u kojemu oboje, nastojeći spasiti sami sebe, istovremeno spašavaju, ali i uništavaju jedno drugo.I dok topli, ljudski, emotivni trenuci Karle i Helvera, glumački iznimno snažno izneseni, na trenutke pokušavaju upaliti svjetlo u vremenima mraka, ostavljajući uvijek i u svemu krhku priliku za nadu, krajnji očaj i beznađe, kao i svu strahotu totalitarnih režima, ali i ljudsku podložnost manipulaciji i ekstremnim ideologijama, predstavlja činjenica kako je Helver, iako do kraja nesvjestan vlastite mentalne zaostalosti, iako fanatično zaluđen idejama društveno političkog trenutka, zapravo sve vrijeme onaj drugi i drugačiji, onaj koji se ne uklapa, ali i onaj kojega treba ukloniti.
Spašavajući, ali i otkupljujući samu sebe, tražeći izlaz iz vječnog, vlastitog, unutarnjeg pakla, ali i pakla kojim su oboje, pa i čitavo čovječanstvo, okruženi, želeći mu pomoći, Karla, na kraju priče, doslovno „cijedeći“ potrošene emocije, u posljednjem, ali i najsnažnijem izrazu ljubavi, ( riječ je o glumačko- kazališno iznimno moćnom trenutku, katarzičnom kako za publiku, tako i za oba lika predstave, simboličkom dokazu kako ljubav i sve druge snažne emocije, u prvilu gotovo uvijek prati i bol), ubija Helvera, ubijajući tako, ali i istovremeno ponovno rađajući, i samu sebe, ostavljajući nas nemoćne, s„knedlom“ u grlu, suočene s vlastitim ljudskim, ali i neljudskim prostorima duše koji izlaze na svjetlo u trenutku kada se pali mrak.
Zbog svega toga, brutalne snage teksta poljskog autora Jaroslawa Swierszcza, snažnih glumačkih interpretacija mladih Marijane Matoković i Vanje Jovanović, znalačke režije, ali i vrsnog prijevoda iskusnog Jasmina Novljakovića, minimalistički decentne, mračne i klaustrofobične, vremenu i trenutku, itekako primjerene scenografije Zdenke Lacina, te, prije svega, priče prepune povijesne istine, mogućnosti ljudskog zla, simbolike, slojevitosti, ali i nebrojenih pitanja na koje kao čovječanstvo, unatoč evoluciji, ali i iskustvu 2.svjetskog rata i nacizma, još uvijek nismo pronašli adekvatne odgovore ( eutanazija, odnosno ubojstvo kao čin milosrđa, život osoba s posebnim potrebama, briga o djeci bez adekvatne roditeljske skrbi, predrasude prema drugima i drugačijima, ali i njihov život na marginama društva kamo ih svjesno „guramo“ mi ostali, uvjetno rečeno zdravi, normalni i bez posebnih potreba, rađanje totalitarnih ideologija, kao i fanatizam mase ), „Helverova noć“ je predstava koju nikako nismo smjeli propustiti. A, eto, opet, nekako smo, unatoč tome što se volimo nazivati gradom dobro odgojene kazališne publike, to učinili.
Neoprostivo. Je li riječ o nedovoljnom poznavanju teksta i autora, općoj nezainteresiranosti prema kulturi, ili tek predrasudama prema Gradskom kazalištu Požega, uvjetno rečeno nedovoljno velikoj i nedovoljno renomiranoj umjetničkoj kući ( ubit će nas predrasude?!), na kraju krajeva i nije važno. Gotovo prazna dvorana Doma kulture, s tek 30-ak vjernih poklonika kazališta, svakom od nas prisutnih, zbog snage glumačkih interpretacija, ali i snage priče, ostavila je dovoljno gorak okus u ustima. I, mada moja javna isprika ekipi stvar sigurno neće popraviti ( osim toga, predstavili su se kao da su igrali pred punom dvoranom ) , imam potrebu to učiniti. I, prije svega, čestitati požeškom kazalištu koje je, u vremenima nesklonim kazalištu, nepovjerljivim prema mladim glumcima, vođenim prvenstveno profitom, skeptičnima prema diplomskim ispitima, smoglo snage pokazati nam kako se predrasudama valja boriti- glavom kroz zid. Ali i kako je kazališna umjetnost, onda kada je prava, istinska hrana za dušu, učiteljica, opomena, ali i društveni korektiv. Zbog svega toga, duboki naklon. Na sreću, ima publike koja to zna cijeniti i prepoznati. One koju užitak „Helverove noći“ tek očekuje…Kao da smo mi jedini… I nikad od nas urbane sredine….
TEKST: Simonida Tarbuk/NGB FOTO: Slavonski.hr/NGB