NOVA GRADIŠKA – Hrvatska se od, 9. do 15.rujna, bogatim umjetničkim programom iz područja glazbe, filma, kazališta, plesa i književnosti, predstavila Poljacima. Na jedinstvenom Festivalu “Hrvatski tjedan” održanom u kazalištu Gdański Teatr Szekspirowski, sa Zagrebačkim plesnim ansamblom nastupila je i Novogradiščanka Eva Kocić, profesionalna plesačica s diplomom Akademije dramskih umjetnosti

Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, kazalište Gdański Teatr Szekspirowski i Fundacija Theatrum Gedanense, uz potporu “domaćeg” veleposlanstva u Poljskoj, od 9.do 15. rujna organizirali su Festival “Hrvatski tjedan”. Riječ je o događaju osmišljenom kao dio kulturnog programa tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU u prvoj polovici protekle godine, koji je, slijedom nesretnih pandemijskih okolnosti, već tri puta odgođen, a sada je, prigodno, organiziran i uz 30. godišnjicu naše neovisnosti. Želeći pokazati kako smo puno više od zemlje prekrasnog mora, netaknute prirode i dobrog nogometa, Hrvatska se Poljacima, ali i ostatku svijeta, u sadržajno iznimno bogatih tjedan dana, predstavila umjetničkim programom iz područja glazbe, filma, kazališta, plesa i književnosti. Na jedinstvenom Festivalu, sa Zagrebačkim plesnim ansamblom, nastupila je i Novogradiščanka Eva Kocić, plesačica s diplomom Zagrebačke akademije dramskih umjetnosti, što je i povod razgovoru u nastavku.

Prije nekoliko dana vratila si se iz Poljske s nastupa na Tjednu hrvatske kulture. S čim si se predstavila i kako je izgledao nastup?
Sa Zagrebačkim plesnim ansamblom (ZPA) nastupila sam u Teatru Shakespeare, u poljskom gradu Gdansk, najvažnijoj luci te zemlje i značajnom kulturnom, gospodarskom i turističkom centru Poljske. Tom smo prilikom izveli predstavu “Staging a play: Tartuffe”, u koreografiji Matije Ferlina. Bilo je izazovno jer riječ je o predstavi koju smo zadnji put izvodili prije pola godine, a i koreograf je mijenjao jednog glumca u ulozi, no to nam je samo dalo dodatnu i potrebnu dozu napetosti koja “odlično igra” u predstavi.

Kažu da je teatar Shakespeare u Gdanjsku, gdje ste se predstavili, poprilično fascinantan prostor. Kakve su tvoje impresije i kako je reagirala publika?
Prostor, uistinu, izgleda fascinantno, ogromno je to, veličanstveno i moćno kazalište, istinski primjer moderne arhitekture 21. stoljeća. To je prva namjenski izgrađena kazališna zgrada u Poljskoj od Drugog svjetskog rata. Scena je ogromna, gledalište je prekrasno i sve je minimalistički, bez ukrasa i kiča. Publika je bila super, a odaziv od stotinjak ljudi je divno za vidjeti i iskusiti nakon minimalnog broja publike, zbog Covida. Plesanja na takvim mjestima su iskustva za cijeli život i njima gradim malog svjetskog čovjeka u sebi.

Iako se Hrvatska na festivalu predstavila u gotovo svim područjima umjetnosti, najzastupljenije su bile kazališna i plesna. Znači li to da trenutno živimo dobre ili bar bolje dane kada je riječ o plesnoj umjetnosti i gdje su, u odnosu na ostatak Europe, pa i svijeta, prema tvom mišljenju, u smislu kvalitete, naši plesni umjetnici?
Naša plesna scena je izrazito jaka i u odnosu na veličinu naše države, jako nas je puno, možda čak i previše. S Akademije svake druge godine izlazi 15-tak odlično tehnički i izvedbeno potkovanih plesača i plesačica, a tu su i starije generacije od nas, još uvijek aktivne u svim pogledima plesne, kazališne, izvedbene umjetnosti. Sve više se širimo i surađujemo s glazbenicima, vizualnim umjetnicima, fotografima, snimateljima. Dio je i onih koji uspješno “haraju” po Europi i svijetu i na taj način nas predstavljaju. Mi koji smo ovdje, uglavnom smo borbeni, trudimo se ostati u toku s aktualnim temama, aktivno pregovaramo s Vlastima i sigurni smo kako ćemo, kad tad, makar i za generacije koje tek dolaze, uspjeti u naumu da umjetnost učinimo vidljivom i cijenjenom.

Kada smo prije nekoliko godina razgovarale, bila si studentica 3. godine suvremenog plesa na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Tko je i gdje je Eva danas?
Kad sada razmišljam i sve zbrojim, uviđam kako se od završetka studiranja do danas, zapravo jako puno toga izdogađalo i te tri godine su bile uistinu potrebne da se stvari iskristaliziraju i shvatim u kojem smjeru želim ići . ( i dalje pokušavam…). Uz diplomu u džepu, u životopis sada mogu upisati i da sam suosnivačica Umjetničke organizacije Škvadra, zajedno s prijateljima s Akademije i uz plesne projekte, nekako mi se najvažnijim čini to što sam se počela još više usmjeravati i prema brojnim drugim stvarima koje me, također, zanimaju. Uz to što sam profesionalna plesačica, završila sam i tečaj za maserku, a slijedi i otvaranje obrta, kao i daljnje edukacije, širenje znanja – pa ćemo vidjeti gdje će Eva biti za slijedeće 3 godine.

Kako “šljaka” poslovno partnerstvo u Škvadri i ima li u Hrvatskoj i gdje, posla za mlade kreativce tvog zanimanja i profila?
Umjetničku organizaciju Škvadra smo, kako sam rekla, odmah po završetku faksa, osnovali prijatelj i ja. Super se slažemo, privatno i poslovno, razumijemo se dok radimo i dijelimo slične interese, što je u svakom obliku partnerstva iznimno važno. Radimo zajedničke, vlastite, autorske projekte, ali i svatko od nas još ponešto sa strane, u skladu s vlastitim interesima. Posla se uvijek može naći, na teži ili lakši način, ali uvijek je to i borba. Poneki od nas se pronađu u edukacijama, pa rade u školama i vrtićima, drugi su u dj vodama, jedni izvode, pišu, neki masiraju, ima nas po svuda.

Plesači s akademskim obrazovanjem u Engleskoj ili Americi, umjetnici koji sanjanju o nastupu na Broadwayu ili West endu do uloga, vjerujem, dolaze uglavnom putem audicija. Kako stvari izgledaju kod nas?
Zapravo vrlo slično, do gaže se dolazi audicijama ili na način da koreografi, privatno, u vlastitom aranžmanu, pozovu plesače koje žele u svojoj predstavi i za koje su sigurni kako imaju potreban senzibilitet i artizam

Što, zapravo, znači biti dobar plesač i što je, u toj umjetnosti, važnije- kvalitetna tehnika ili osjećaj?
Ovo je baš trik pitanje. Vjerujem kako, uz navedeno, prije svega mora postojati određeni unutarnji osjećaj koji uvijek puni to sve zajedno. Naravno da plesač mora biti tehnički potkovan i “znati stajati na svojim nogama”, ali ima ono nešto što uočite kod izvedbenog umjetnika koji barata sa svime, točno zna i u trenutku osjeća kako što odigrati, što treba publici, a što njemu, lako prepoznaje trenutak, ima oči svuda oko sebe, kada svom svojom kožom osjeća. To je osjećaj koji se traži. I naravno, unutarnja emocija, koja je tu i bez koje ništa ne ide.

Vjerujem kako plesači, za održavanje dobre forme, gotovo poput sportaša, moraju imati i određeni life style i disciplinu koja to prati. Na koje sve načine “održavaš samu sebe” i postoje li određene restrikcije u jelu, kao kod balerina?
Ako i ima restrikcija u jelu, one nisu tu da bih održavala tjelesnu težinu, nego stoga što mi određena hrana ne paše. Smatram da je jedino važno dobro se osjećati u vlastitom tijelu, a što je tom tijelu potrebno, odlučit će ono samo. Bilo kakve restrikcije i zabrane u vezi hrane, po meni nisu nikad riješenje, jer sve umjereno je dobro i dopušteno.

Sigurna sam da puno nas ne zna dovoljno o plesnoj umjetnosti pa je ovo prilika i da nas poučiš. Ono što je, vjerujem, poznato većini je da je u plesu, baš kao i u književnosti više stilova i žanrova, poput suvremenog, lirskog, jazz dancea, hip hopa..Ima li još i u kojem se ti najbolje osjećaš?
Tako je, sve ima svoje žanrove. Već ste ih dosta i naveli. Postoje suvremeni ples, moderni balet, balet, hip hop, jazz dance, show dance. Ima ih poprilično i super je što se svatko u nečemu pronađe. Osobno, ja sam se najviše pronašla u suvremenom plesu koji zapravo može biti sve to, jer je apstraktan. Ja ga doživljavam kao jednu veliku košaru pomiješanu sa svime, može biti kombinacija baleta, Martial artsa ( borilačkih vještina ), floor worka, Capoeire i raznih ostalih tehnika i plesova. Samo treba otvoriti um i pristati na sve 🙂

Što je nakon Gdanska slijedeće na rasporedu?
Sljedeće na rasporedu su reprize novih predstava Škvadre: to su Monomit koji je izašao početkom ljeta u suradnji s glazbenikom Branimirom Norcem i Plaža u suradnji s redateljem Aleksandrom Švabićem i Damirom Klemenićem u Teatru ITD. Spremamo novi glazbeno – plesni performans u suradnji sa suvremenim elektronskim jazz bendom Trokut, suradnju s Garažom Kamba koja će se realizirati na jesen 2022., s bendom Porto Morto i uskoro počinjemo pripremati radionicu naše prve predstave “Ne čujem te, mrak je”.

Gdje se vidiš za par godina i što bi, kao plesač, u profesionalnom smislu smatrala uspjehom?
Za par godina bih i dalje voljela biti aktivna plesačica na hrvatskoj plesnoj sceni i postati stvarno dobra maserka, a osobnim bi uspjehom smatrala i kada bi ples kao umjetnost postao generalno bitniji, pepoznatljiviji u društvu, da uđe u škole i vrtiće još više, postane pristupačniji ljudima. Za tako nešto potrebna nam je pomoć svih, prilika, spremnost da bez straha probamo i zakoračimo u taj apastraktni svijet.

Već spomenuti čuveni Broadway pa i londonski West end pozornice su o kojima, navodno, sanja svaki plesni umjetnik. Što je, u tom smislu tvoj san i imaš li plesnog uzora?
Iskreno, nemam neki poseban san u vezi svog profesionalnog života. Želim raditi i napredovati u bilo kojem smislu, obilaziti svijet, raditi ono što volim i od toga zaraditi. Možda uspijem biti razlog nekom djetetu da i samo krene plesati. I biti ponosna na sebe 🙂

TEKST: Simonida Tarbuk            FOTO: Jelena Janković/ S.Pok