RAZGOVOR S EVOM KOCIĆ STUDENTICOM SUVREMENOG PLESA: „Da se mene pita, ja bih da svi plešu“

Datum objave: 30. 10. 2017. | Kategorija: Razgovori

ples

NOVA GRADIŠKA – Iako iza plesača stoje godine i godine zahtjevnog obrazovanja, profesija je to, ali i vid umjetnosti, kod nas još uvijek, nedovoljno cijenjen i prepoznat. Na sreću, stvari su se počele mijenjati nabolje 2013. s pokretanjem studija plesa. Životni je to odabir i Novogradiščanke Eve Kocić, jedne od samo osam studentica treće godine zagrebačke  Akademije dramskih umjetnosti na odsjeku suvremenog plesa.

Tko je Eva Kocić i zašto je posebna?
Eva je tipična 22-godišnja djevojka, s možda ne toliko tipičnim odabirom životnog poziva- trenutno, studentica 3.godine zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, na odsjeku suvremenog plesa. Riječ je o relativnom novom i sasvim specifičnom studiju u Hrvatskoj, u kojem, kao i na svakoj Akademiji, posebnu ulogu igra vježba. I mada, kao i na drugim fakultetima, slušamo i teorijski dio predmeta, većinu svog školovanja uglavnom provedemo u plesnim dvoranama. Specifičnost studiranja na odsjeku za ples je i činjenica kako nas je, za razliku od prava i ekonomije gdje je po godini i nekoliko stotina studenata, ovdje samo osam, ali i kako je riječ o visokom obrazovanju koje u umjetničko-pedagoškom smislu prati  sve najrelevantnije svjetske studijske plesne programe.Osim toga, jedan smo od rijetkih primjera nacionalne visokoškolske ustanove u kojoj uz, domaće snage, redovito predaju i strani stručnjaci. Pokretanjem studija za suvremeni ples i baletnu pedagogiju učinjen je povijesni iskorak za plesnu umjetnost, jer je po prvi puta u Hrvatskoj plesačima omogućeno visoko obrazovanje.

Jesi li oduvijek znala da će ples biti tvoj životni odabir i kako se ta ljubav zapravo dogodila?
Paaa, mama i tata već godinama pričaju kako, zapravo, plešem oduvijek, od kako sam prohodala. Moja glupiranja i rana skakutanja po kući, rezultirali su najprije treniranjem gimnastike, pa tečajem valcera, dvokoraka i trokoraka, no mama kaže kako sam već u startu znala da to nije to i kako bi puno više da sam govorila da to nije to, ali u Novoj Gradiški nije bilo baš više izbora. I, onda je, nekako u vrijeme kada sam bila u 5.razredu osnovne, tata saznao za plesni studio Marine Mihelčić u Požegi, i sve ostalo je povijest. Tih ranih godina moji su me najbolji roditelji na svijetu dva puta tjedno vozili u Požegu na ples, bilo je to vrijeme  hip-hopa i showdance-a. Mama se sjeća kako nije bilo šanse da izostanem s ijednog sata, pa su nekad uskakali i baka i dida. Po završetku Osnovne škole već sam bila zauvijek zaražena i jedino je ples dolazio u obzir, pa smo tako otkrili  Školu Suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu, gdje su me uputili na audiciju za pripremni razred. Prvi sam korak uspješno prošla, ali se i po prvi puta u životu susrela sa solfeggiom, suvremenom plesnom tehnikom, ritmikom.. Uslijedila je još jedna uspješna audicija  za upis u srednju školu koju sam četiri godine kasnije završila i stekla zvanje  plesač edukator. Godinu kasnije upisala sam Akademiju dramske umjetnosti, odsjek suvremeni ples, izvedbeni smjer.

Upravo je ta čuvena Akademija najveći izazov, ali i najveći bauk. Jer, riječ je o studiju na koji baš i nije lako upasti, ali i priči koju uspješno završava tek nekoliko studenata po godini?
Nije lako, ali nije niti teško. Treba vjerovati i biti u tome što radiš, stvarno se posvetiti nečemu. Audicija je trajala punih 6 dana, u dva kruga. Praktični dio (sat baleta, sat suvremene plesne tehnike) i teorijski dio ( tekst na engleskom i pismeno odgovaranje na pitanja u vezi njega, i usmeno odgovaranje na engleskom drugog teksta). To je bilo podijeljeno u dva kruga, nakon čega je uslijedio intervju s komisijom.

Kako zapravo izgleda školovati se za profesionalnog plesača?
Dosta naporno, s puno smijeha, frustracija, znoja, krvavih rana, svakidašnjih upala mišića, razmišljanja, propitkivanja, raslojavanja svih mogućih slojeva, iskustva i divnih ljudi ali sve to uz puno sreće i ljubavi. Trenutno nas je 8 na godini, svi smo dosta prisni, puno se proučavamo međusobno, po cijele dane smo zajedno, dijelimo znoj i ljubav, znamo se jako dobro i u privatnom i profesionalnom životu. Školovanje za profesionalnog plesača je uz jako puno rada dosta zabavno i puno uzbudljivih otkrića!

Upoznaj nas malo sa školovanjem, načinom rada, učenja, profesora…što sve zapravo tijekom svog školovanja, uče plesači? Koji su uz ples, ostali predmeti?
Evo jednog prosječnog dana na Akademiji: sat baleta, sat suvremene plesne tehnike ( ako se na 3.godini uzme izvedbeni smjer onda još jedan sat suvremene plesne tehnike), zatim ovisno o rasporedu može biti koreografija i neki teorijski predmet. Dan počinje u 9 ujutro, jedan klas traje sat i pol i dan završava uglavnom do 5,6 popodne, nekad duže nekad kraće. Uz to izvan rasporeda treba naći vremena za probe za koreografije koje radimo u kojima si međusobno plešemo, čitanje tekstova koje dobijemo za zadaću i naravno, privatni život. Još postoje predmeti poput koreografije, improvizacije, pilates, kondicijska priprema, izvedbena i repertoarna radionica, analiza pokreta po Labanu, iskustvena anatomija, Feldenkreis tehnika, kontaktna improvizacija, a od teorijskih predmeta to su povijest plesa, ples i teorija, ples i dramaturgija, produkcija u plesu, scensko svijetlo. To je sve naravno raspoređeno po godinama studiranja.

ppmali pp2

Znalci kažu kako imamo vrhunske plesače, ali i tradiciju. Na žalost, i pored toga, čini mi se kako ples i plesna umjetnost još uvijek nisu do kraja našli svoje mjesto kod nas. Kako zapravo stvari stoje i gdje smo u odnosu na ostatak Europe?
Situacija u Hrvatskoj nikada nije bila bajna u odnosu na Europu, ali ne damo se! Postoji stvarno sve više i više festivala suvremenog plesa, raznoraznih radionica, predstava, gostujućih pedagoga, i makar odgojili jednu glavu, i to je uspjeh! Naši razni plesači i koreografi predstavljaju svoje predstave po Europi. Idemo polako, ali sigurno.

Gdje se u ovom trenutku u svijetu događaju najbolje i najkreativnije stvari vezane uz ples i plesnu umjetnost ili gdje bi svaki plesač trebao otići?
Pa, pošto u svijetu stvarno ima izbora za svakoga, svi si biraju ono što im po izričaju najviše paše. Od Belgije, Nizozemske, Berlina, Švedske, Danske, Grčke do Izraela.

Gdje se ti vidiš? Što nakon Akademije i koji su ti planovi?
Iskreno da vam kažem, nisam baš puno razmišljala o tome. Trenutno sam tu gdje jesam, uživam radeći to, imam brige oko završnog istraživačkog rada, a kada to sve završi, vidjet ćemo kud će me mašta i volja odvesti.

Koliko može trajati radni vijek plesača? I koliko zapravo sati dnevno plešeš? Umori li te ikada ples?
Pa eto, naš radni dan traje od 9 ujutro kada počinje prvi class, i onda ovisno o rasporedu i probama, može trajati stvarno dosta dugo, još ako se poslije zalomi i pivo s prijateljima .Ples me nije nikada umorio do te mjere da poželim od njega  odustati. Od silnog istraživanja, promišljanja, konstantnog učenja o samoj sebi,  proučavanja vlastitog  tijela, znao se dogoditi psihički i fizički zamor, „pucanje po šavovima“, male ozljedice, baš kao i trenutak u kojem vam tijelo poručuje da je sada dosta i da mu pod hitno treba odmor..Obično taj glas čujem negdje u 6. mjesecu, onda kada su ispiti, tako da ništa od toga…. hahah

Što nam sve daje ples, ili rečeno jezikom sporta,  za što je sve dobar i koristan?
Da se mene pita, ja bi da se svi ljudi kreću na ovaj ili onaj način. Ples nam daje, makar ono najosnovnije; svijest o ljudima oko sebe, svjesnost u prostoru, svjesnost vlastitog i tuđeg tijela , osobnog i tuđeg osobnog prostora, a uz to donosi puno sreće, pouzdanja, razumijevanja i strpljenja! Lijepo je znati što nam se sve događa u tijelu…kada je, pak riječ o plesu, nemate pojma koliko toga!!

Što je za tebe ples – umjetnost, bijeg od stvarnosti, jezik i komunikacija, ili stil i način života?
Ples je za mene najviše stil i način života, treba puno truda, rada i muke, ali nas drži što volimo  to što radimo i što to radimo s puno strasti. U to se uvjerim svaki put kada pauziram od plesa, najčešće se to dogodi ljeti. Onda se prepustim plesu i odmah podsjetim koliko je lijepo kretati se i koliko sam tada , zapravo, najzadovoljnija i najispunjenija. Imati uza sve to pored sebe i najdivnije ljude, dodatni je bonus. Stvarno ne mogu se ni zamisliti niti na jednom drugom studiju,  ili životnom zanimanju. Toliko se lijepih i „logičnih“ činjenica o vlastitom tijelu, može naučiti plesom, sve ono što bi trebali znati i oni koji se plesom ne bave, jer tako bi naučili i kako lakše i jednostavnije upotrebljavati tijelo. Na kraju krajeva, pokret, pa onda i ples, trebali bi biti najjednostavnije, najiskonskije radnje, samo smo mi, ljudi, stvari dosta zakomplicirali!

TEKST: Simonida Tarbuk      FOTO: E. Kocić

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn