NOVA GRADIŠKA – „Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena“.Mudra je to kineska izreka koja zorno svjedoči i upozorava na važnost čuvanja i zaštite baštine. One koja nam, poput imaginarnog muzeja uspomena jedne nacije, pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta, promičući poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost. I mada o očuvanju nematerijalne kulturne baštine na svjetskoj službenoj razini formalno brine UNESCO, ukoliko ta baština nije zapisana u srcu i memoriji nacije, ukoliko nije čuvana i održavana poput života samog, nestala bi zauvijek. Svjesni su toga i članovi Udruge čuvara pučke kulturne baštine „Tkanica“, entuzijasti i zaljubljenici u sve ono što je staara Šokadija bila nekada, organizatori i idejni začetnici jedinstvene manifestacije „Nismo mladi al smo lipi“ koja je ovih dana, po osmi puta organizirana u Novoj Gradiški.

Sve ono što čini jedan narod, njegovu kulturu i tradiciju, stoljećima čuvanu, i danas živi na istom mjestu gdje je i nastalo-među pukom. Tamo su i jezik i dijalekti, toponimika i govori, tamo su i obredi i običaji, umijeća i obrti, tamo je usmena književnost, ali i folklor, esencija nacije. Na sreću, bogatstvo je to čiju vrijednost i značaj, posljednjih godina, sve češće, uz amatere, anonimne entuzijaste, prepoznaju i relevantne institucije, dodijeljujući im status materijalnog i nematrijalnog kulturnog blaga, podsjećajući nas kako je baština, još uvijek živa, još uvijek opipljiva, snaga Slavonije i naša prepoznatljivost . „Igrajući“ upravo na tu itekako prisutnu sponu između prošlosti i sadašnjosti, oživljavajući zaboravljeno, ali i čuvajući sve ono vrijedno, članovi novogradiške „Tkanice“, zahvaljujući voditelju Milanu Rosiću, posljednjih osam godina kroz manifestaciju „Nismo mladi al smo lipi“ progovaraju duhom narodnim utkanim u ljepotu i jedinstvenost istinske narodne nošnje.

Jer baš poput jezika i dijalekta i nošnja je jedna od najizrazitijih osobitosti jednog naroda, element koji najbolje oslikava bogatstvo baštine, vezanost uz prostor na kojem smo ponikli i geografiju koja nas je oblikovala. Nošnja, osim toga, nije tek komad ruha, posebno ne Slavoncu. Ona, prije svega, puno govori o onom tko je nosi, ali i kako je nosi, jeli namijenjena snaši ili gospođi, bećaru ili gazdi. Nošnja je izraz gizdanja, ali i izraz poštovanja. Prema precima, tradiciji, mjestu s kojeg smo potekli, znak održavanja kontinuiteta i izraz trajanja. I baš kao što je jedinstvena nošnja, jedinstvena je i novogradiška manifestacija. Jer, dok se većina sličnih izbora uglavnom bavi pronalaskom najljepše djevojke, zanemarujući tako one koje su odvijek na svojim plećima nosile četiri „ćoška“ kuće, ova vrata otvara snašama, bajama i parovima starijima od  35 godina. Ove godine, onima pristiglima iz svih hrvatskih županija, u najvećem broju do sada. I nije caka samo u nošnji ( prema propozicijama natjecanja, može biti stara, autentična, rekonstruirana, ili izrađena po uzoru na one stare), nego i u poznavanju svakog njenog, pa i najsitnijeg detalja, ali i načinu na koji se nosi. Kako se to radi ovaj su puta, u bogatoj konkurenciji snaša pokazale- Sanela Bunikić iz Siča, Anđa Šivo iz Pleternice, Valentina Mučnjak iz kloštar Ivanića,Katica Mitrović iz Severina kod bjelovara, Marija Grgurević iz Slavonskog Broda, Anica Ivanović iz Našica, Ljiljana Sigur iz Hrastovice kod Petrinje, Darija Dugojević iz Nove Gradiške, Vlatka Herceg iz Kupinca, Željka Grgurević iz Pleternice, Željka rukavina iz Krišaca, Irena Matković iz strog Slatinika, Nevenka Mazal iz Svilne, Blaženka Đukić iz Slobodnice, Vesna Hodnik iz Vukovara, Ivanka Šikić iz Slavonskog Broda,Dragica Sušac iz Batrine, Jasminka Mihalj iz Velike Kopanice, Sonja Gajdek iz Graberja Ivaničkog, Mira Matijašević iz Novog Grada, Sanja Durbek iz Repušnice.

Nije manjkalo ni baja spremnih na okršaj i gizdanje,  a stručna je komisija onog „najljepšeg“ birala između Gorana Didovića iz Bebrine, Antuna Harambašića iz Hrastovice kod Petrinje, Ivana Sebauera iz Čepina, Gorana Valente iz pleternice, te Željka Bencetića iz Zdenčine.Na manifestaciji „Nismo mladi al smo lipi“ raskoš nošnje, ali i poznavanje elemenata etnografije pokazali su i parovi- Marija i Neven Šimunović iz Donje zdenčine, Vesna Markasović Hasanec i Pavao Crnomarić iz Vukovara, Ljiljana i Zlatko Sigur iz Hrastovice, Anita Rihtarić i Igor Grgić iz Severina i Marija Vačić i Ivan Matković iz Bebrine. Obzirom na broj natjecatelja, ali i raskoš prezentiranog ruha, prosudbeno povjerenstvo u sastavu Slavica Moslavac, etnologinja i ravnateljica Muzeja „Moslavina“ iz Kutine, gradski vijećnik i predsjednik novogradiškog Saveza sportova, Borislav Vidošić, te direktorica TZ Nova Gradiška, Dinka Matijević,nije imalo ni malo lak zadatak.

Ipak, oni najljepši u sve tri kategorije, Sanela Bunikić iz Siča kao snaša, Ivan Sebauer iz Čepina kao baja, te Marija i Neven Šimanović iz Donje Zenčine, kao par, kući su otišli okićeni lentom, ali i bogatiji za spoznaju kako je, upravo zahvaljujući njima,budućnost naše prošlosti sigurna. Jer,kako reče stručnjakinja Slavica Moslavac, „sačuvati bogato kulturno, tradicijsko blago, znalački ga prezentirati, ali i produžiti život ruhu narodnom, noseći ga i ponosno pokazujući, glavni je cilj manifestacije „Nismo mladi al smo lipi“, jedinstvene novogradiške priče o čuvanju tradicije. Jer, samo je tako moguće osvijestiti koliko smo jedinstveni, koliko autentični i arhaični, koliko bogati. Čuvajući tradiciju koja nas je oblikovala, gizdajući se nošnjom i bogatstvom narodnim.

TEKST: Simonida Tarbuk/NGB      FOTO: NGB