NOVA GRADIŠKA – Jedinstvena retrospektivna, putujuća izložba “Kronika hrvatske gluposti”, presjek 25. godišnjeg rada Nikole Plečka, karikaturista, ilustratora i dizajnera publici poznatijeg kao Nik Titanik, nakon predstavljanja u Muzeju Mimara, a potom u mjesecu srpnju i u Motovunu, stigla je pred Novogradiščane. Bio je to povod za razgovor s autorom koji crtanje smatra načinom življenja.

Iako ga čitatelji dnevnih novina, posljednjih 15-ak godina, znaju uglavnom kao Nika Titanika, poznatog karikaturista, Nikola Plečko crta, čini se, oduvijek?
Upravo tako, što potvrđuje i činjenica da i dan-danas čuvam svoj prvi rad, crtež nacrtan s tri godine. U to vrijeme, moje dvije najveće ljubavi bile su strip i slikarstvo. Karikatura je, kao konačan životni odabir, došla puno kasnije, u studentskim danima, točnije 1994., kada je ona s motivom Davora Gopca, objavljena u studentskom listu Puls. Tih godina, uz portretne karikature, počinjem se baviti i političkim ilustracijama, sve dok, sasvim slučajno, nisam ugledao čestitke s karikaturama Gary Larsona, čuvenog američkog karikaturista, danas jednog od svojih uzora i doživio prosvjetljenje shvativši kako se želim baviti geg karikaturom. Od tada do danas tvrdim kako crtanje nije moj posao, nego moj život, način disanja, obzirom kako nije prošao niti jedan dan bez da sam nešto nacrtao.

S političkim ilustracijama i ozbiljnijim “ulaženjem” u geg karikaturu, s vremenom ste se profilirali i u, lucidnog kroničara vremena, umjetnika koji proučava društvene fenomene i zbilju i smišlja njihovu interpretaciju. Kako se vi doživljavate, gdje sve pronalazite inspiraciju i što je, po vašem mišljenju glavni “zadatak” karikature?
Na neki način sam kao dr.Jekyll i mr.Hyde- s jedne strane tu su, kao inspiracija, brojne teme u kojima se mogu izraziti kao umjetnik, karikaturist koji će, uz humor, ukazati na neuralgične točke društva, provocirati, potaknuti promatrača na aktivno promišljanje prostora i vremena u kojem živi, dok istovremeno s druge strane, kao građanin, patim zbog takve zbilje. Kako god bilo, činjenica je da živimo u El Doradu za političkog karikaturista. Kada govorimo o definiciji karikature, smatram je najboljim i najoštrijim korektivom društva, borbom protiv sustava ali i najboljim mogućim oblikom osobne terapije.

Iza humorističnih poruka i živih, kolorističkih crteža punih detalja, stoji i ozbiljna likovna umješnost i kvalitetna tehnika?
Kada više od 40 godina svakodnevno, a 25 i profesionalno crtate, onda, htjeli ne htjeli, dođe i do napretka. Šalim se, iako u tome ima i puno istine, jer svakodnevni rad znači i mijenjanje stila i brušenje tehnike, posebno što uz, novinsku, geg karikaturu koja ima svoje specifičnosti, njegujem i portretnu karikaturu koja pomalo traži i likovnu umješnost, pa i strip. Bez puno filozofije, sve je stvar prakse, rada i svakodnevnog crtanja.

“Kronika hrvatske gluposti” kojom se, nakon prošlogodišnjeg predstavljanja u Muzeju Mimara, a onda i nedavnog gostovanja u Motovunu, predstavljate i novogradiškoj publici, retrospektivna je izložba povodom četvrt stoljeća djelovanja. Kako se osjeća umjetnik kada vidi osobni četvrtstoljetni opus?
Profesionalno, osjećaj je sjajan. Prije svega, zbog posla koji smo na pripremi izložbe odradili Sonja ( op.a, S. Švec Španjol, kustosica izložbe) i ja, a onda i cijeli tim, jer riječ je o projektu koji je trajao skoro dvije i pol godine. Nije bilo ni malo lako od 11 tisuća objavljenih radova izabrati njih nekolicinu za izložbu i smisleno ih složiti u kroniku vremena, stoga je, kada smo uspjeli, zadovoljstvo i ispunjenje veće. Posebno stoga što su i reakcije posjetitelja sjajne, unatoč tome što je stanje u hrvatskoj novinskoj karikaturi polukatastrofalno. Takav zaključak izvlačim na osnovu činjenice kako od dva glavna izdavača tek jedan od njih cijeni i u svojim izdanjima ima karikaturu- onu kolege Srećka Pintarića i moje, dok drugi, s gotovo 60 posto tržišta, za karikaturu nema prostora. Stvar malo “izvlače” društvene mreže, ali od tapšanja po ramenu i “lajkova” se ne živi.

Znate li koga ste od političara svojim radom posebno bocnuli i naljutili, a tko je humor na vlastiti račun prihvatio sa stilom?
Jako malo reakcija karikiranih aktera, i onih pozitivnih i negativnih, dolazi do mene izravno, jer redakcija je tu svojevrsni “buffer”, netko tko mi uvijek štiti leđa. Ipak, imam informacije o tome kako tko reagira, a “zabilježen” je i popriličan broj intervencija onih koji stvar nisu shvatili blagonaklono. Sve to ide u rok službe.

Uz aktualnu, retrospektivnu izložbu koja će nastaviti putovati Hrvatskom, što u narednom periodu čeka Nika Titanika?
Nastavljamo po starom, u revijalnom tonu, s dvije karikature dnevno, dok ide…Jer, humor je ozbiljan posao, ili kako bi rekao Charlie Chaplin “dan bez smijeha upropašten je dan”.

TEKST. Simonida Tarbuk        FOTO: Simonida Tarbuk