NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA – Čuvajući narječje i zavičajni govor čuvamo običaje i identitet

Datum objave: 26. 11. 2016. | Kategorija: Kultura

181

I dok će bećarac ovaj mjesec naveliko proslavljati rođendan , prisjećajući se trenutka kada ga je zaslugom brojnih entuzijasta, stručnjaka i lokalpatriota, prepoznao i UNESCO; učinivši ga tako i dijelom svjetske kulturne nematerijalne baštine, red je da, uz put, onako, šokački, gizdavo, spomenemo i najveće blago naroda-njegov jezik.

Jer, upravo se kroz njega očituju sve posebnosti, kultura, identitet, ali  i skrivene ljepote određenog naroda i kraja . Najbolji je način to i za upoznavanje Slavonije. Ove suvremene, ali i one arhaične, koja, mada stidljivo i samozatajno, živi svuda oko nas, vežući prošlost sa sadašnjošću, ali i našom budućnosti. Osim toga, uz zaštićeni bećarac, jezik je, zasigurno i naše najveće blago, vrijednost s kojom se, na poseban način, iz sasvim posebnog razloga, itekako posebno diče mještani Brodsko posavske županije. Jer, samo je ovdje, na čak dva područja, iako već pomalo umoran i odavno pred izumiranjem, živ i žilav starošokački dijalekt. Onaj kojim govore mještani sela Siče, ali i onaj staroperkovački. Jednako vrijedni, jednako arhaični, jednako zaštićeni odlukom Ministarstva kulture,  ( siječanj 2008.godine ), jednako zaslužni za iznimno bogat nematerijalni kulturni identitet Slavonije.
I dok se s jezikom starošokačkim ne upozna svijet, na čemu vrijedno i s puno entuzijazma godinama rade jezikoslovci, nastojeći govor sela Siče i Stari Perkovci uvrstiti na popis Unescove baštine, red je da se upoznamo i mi. Jer, i to je način čuvanja tradicije, ali i način na koji osvješćujemo vrijednost i snagu baštine.

Na kraju krajeva, postoji li bolji način za upoznati Slavoniju nego kroz tradiciju? Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvoram stablo bez korijena. Mudra je to kineska izreka kojan zorno svjedoči o važnosti čuvanja i zaštite svega onoga što jesmo, ali i onoga što, s koljena na koljeno, prenose generacije.jer, upravo nam nematerijalna kulturns baština pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta, promičući poštovanje za raznolikost, ali i ljudsku kreativnost. U tom je smislu nematerijalna kulturna baština i životno i identifikacijski, poput imaginarnog muzeja uspomena jedne nacije, dio identiteta zajednice, vezan uz njenu sadašnjost, njenu prošlost, ali i budućnost. I mada o očuvanju nematerijalne kuturne baštine na svjetskoj razini formalno brine UNESCO, ukoliko ta baština nije zapisana u srcu i memoriji nacije, ukoliko nije čuvana i održavana poput života samog, nestala bi zauvijek. I baš stoga, želeći sačuvati sve ono što jesmo, ali i što smo bili, vlastiti identitet i kontinuitet, želeći osvijestiti bogatstvo i vrijednost još uvijek žive i prisutne tradicije, vjerujući u edukativnu ulogu medija, koristeći pri tom jezik i tekst, vrijeme je za putovanje prostorima nematerijalne kulturne baštine. Jer, samo se tako, izvlačeći je od zaborava, čuva i prošlost zauvijek spremljena u bakinoj škrinji. Koristeći pomoć stručnjaka, ali i brojnih amatera- entuzijasta, „kopajući“ po starim molitvenicima i običajima predaka, crkvenim pjesmama i folkloru.

321

Jer, sastavni je to dio kulture naroda, ali i sve ono što jesmo.A, upravo takav, neprocjenjiv dio kulture svakog naroda, njegova tradicija, i danas žive na istom mjestu na kojem su i nastali-među pukom. Tamo gdje su i jezik i dijalekti i toponimika i govori, tamo je i usmena književnost i folklor, i obredi i običaji, tamo su umijeća i obrti.Sve ono što nas čini jedinstvenima i prepoznatljivima. Jer, osim što oplemenjuje nas, oplemenjuje i baštinu čitavog čovječanstva. Stoga je vrijedno čuvanja, oživljavanja, ali i poučavanja. Osim činjenice kako je nematerijalna kulturna baština izvor i korijen našeg identiteta, još je jedan iznimno važan razlog zbog kojeg bi se ,kao nacija, morali pozitivno odrediti prema ovakvoj vrsti baštine, te postati svjesni značaaja njenog čuvanja. Jer, Hrvatska je na samom vrhu ljestvice europskih zemalja po broju upisanih nematerijalnih dobara, ali i na visokom četvrtom mjestu, nakon Kine, Japana i Koreje,na Unescovom popisu, što, uzmemo li u obzir veličinu i broj stanovnika naše, ali i ostalih upisanih zemalja, itekako govori u prilog našem bogatstvu i raznolikosti. Jezik kao esencija narodna, ali i jedan od najvažnijih elemanata njegovog zajedništva, u tom je smislu priča za sebe. Posebna i sasvim jedinstvena priča. Jer, svaki jezik sa sobom donosi i kulturu svojih govornika, pa poštujući ga i čuvajući, čuvamo i kulturu zapisanu tim jezikom, ali i poštujemo njegove govornike.

rijecnik

Zbog toga, slažu se i stručnjaci, uz spomenute vrijedne i zaštićene starošokačke dijalekte, posebno nam valja čuvati i naše ča, kaj, što, dijalekte koji nas puno više, nego li je to slučaj sa standardnim hrvatskim jezikom, čini onim što jesmo. Jer, čuvajući jezik, čuvamo i sve običaje, navike, znanja i vještine, izvedbe i izričaje, instrumente i rukotvorine, ali i ponašanja s kojim ljudi i zajednica odrastaju i žive. Riječ je o našem identitetu i kontinuitetu, esenciji koja, možda nije vidljiva i opipljiva, esenciji koja se ne može tek tako restaurirati, ali i esenciji koju je, uz stalno prenošenje s generacije na generaciju, itekako moguće otrgnuti od zaborava,  sačuvati i oživjeti. Baš kao što je to učinjeno najprije s bećarcem, a potom i sa arhaičnim govorima sela Siče i Stari Perkovci . Jer, jezik kulturne baštine je uvijek uzvišeniji , širi i dublji od bilo kakvih ideoloških klišea. On spaja našu prošlost i sadašnjost, tradiciju i suvremenost, dijalekt i standard, pa čuvajući jezik, čuvajući baštinu,  čuvamo i sve ono što jesmo. Sanjajući, pri tom, razmišljajući, i divaneći šokački…

TEKST: Simonida Tarbuk/NGB      FOTO: Slavonski.hr/ilustracija

Slavonski ©   2013 - 2024 sva prava pridržana
hosting: Plus hosting web: exdizajn