POŽEGA – Nova produkcija Gradskog kazališta Požega, komedija „Motel Mrak” autorice Dore Delbianco u režiji Davora Svedružića, stigla je s velikim očekivanjima. I dok je domaća publika pokazala zavidan interes, konačni rezultat na sceni ostavlja prostora za raspravu, nudeći kvalitetna glumačka ostvarenja uokvirena unutar znatno slabije redateljske vizije.

Tekst Dore Delbianco postavlja zanimljiv polazišni okvir – obitelj opterećenu predrasudama i nerealnim očekivanjima koja zbog snježne mećave zapne u bezvremenskom, pomalo sablasnom motelu. No, ondje gdje je tekst nudio prostor za britki crni humor i dublju grotesku, Svedružićeva režija prečesto skreće u sferu predvidljivog i prvoloptaškog humora. Glavna manjkavost režije očituje se u neuravnoteženom tempu i nedostatku jasnog stilskog usmjerenja. Likovi se povremeno gube u predugim scenama, a tranzicije između realističnog obiteljskog sukoba i mistične atmosfere samog motela djeluju nedovoljno razrađeno. Redatelj kao da nije u potpunosti vjerovao podtekstu, pa je u nekim trenucima posegnuo za prenaglašenom karikaturom koja guši finije nijanse priče. Zbog takvog pristupa, dublja i mračnija dimenzija komada – ona koja propituje ljudsku zatucanost i spremnost na moralne kompromise radi boljeg života – ostaje potisnuta u drugi plan.

Ova se manjkavost posebno primjećuje ako „Motel Mrak” usporedimo s prijašnjim požeškim hitom, predstavom „Gostioničarka”. Svedružić je upravo s tom predstavom u produkciji Gradskog kazališta Požega debitirao kao redatelj na hrvatskoj kazališnoj sceni i doista je dao naslutiti da ga vrijedi angažirati i drugi put. Ali vrhunski klasik očito je bilo lakše transformirati u suvremeni komični komad od djela koje autorici Delbianco zasigurno i nije kreativni vrhunac. Zvjezdana prašina s „Gostioničarke“ nije tako dotaknula novi Svedružićev redateljski pothvat. U „Gostioničarki” je redateljski koncept bio iznimno čvrst, a scenski ritam matematički precizan, što je klasičnom tekstu Carla Goldonia dalo svježinu i zadržalo napetost od početka do kraja. U „Motelu Mrak”, nažalost, ta čvrsta redateljska ruka koja drži sve konce u rukama povremeno nedostaje. Dodajmo k tome da je Svedružić 2003. godine u istoj predstavi, u produkciji Kazališta Komedija, a u režiji Marije Grgurinović igrao ulogu Ratka, oca obitelji, uz Antoniju Stanišić koja je tada, vrlo uspješno, glumila kćer Ružu. Dakle, materija nije nepoznata, ali to očito nije bilo previše od pomoći.

Ono što požešku predstavu spašava i podiže na zavidnu razinu jest njezin kvalitetan glumački ansambl. Glumci su ti koji svojom nevjerojatnom energijom i talentom uspješno kompenziraju sve redateljske i dramaturške manjkavosti. Damir Lončar (otac Ratko) još jednom dokazuje svoju glumačku zrelost i savršen osjećaj za komični tajming, dok Antonija Stanišić Šperanda (majka Anđela) briljira u donošenju slojevitih emocija svoje uloge. Posebne pohvale idu i mlađem dijelu glumačke postave – Anabeli Sulić Rodić (Ruža), Isidori Ferenčini (Snežana, kuharica), Ivanu Grčiću (Henrik, vlasnik motela), Ivanu Vukeliću (Victor Ball, lovac) i Matku Trnačiću (Strojovođa). Njihova međusobna kemija, scenski šarm i tehnička preciznost u igri izvlače maksimum iz svake situacije, pretvarajući čak i slabije režirane segmente u glumačke minijature koje publika nagrađuje smijehom.

Vizualni identitet predstave potpisuju scenografkinja Marta Dogan i kostimografkinja Marita Ćopo, glazbu Tin Tonković, a scenski pokret Ilijana Lončar. Oblikovatelj rasvjete je Goran Krmpotić, majstor tona Dario Hak, inspicijent i scenski tehničar Renato Pok, garderobijerka Ljiljana Rodić i rekviziteri Marija Matijanić i Mihael Kovačević.

Gradsko kazalište Požega ima bogatu tradiciju, ali još uvijek skromne resurse i trebalo bi u budućnosti daleko kritičnije i pažljivije pristupati odabiru novih projekata, a posebice izboru redatelja i vanjskih suradnika. Kazalište ne bi smjelo pristajati na kompromise koji ugrožavaju umjetničku razinu produkcije već birati autore i redatelje čija su vizija i zanatska čvrstoća postojane – kako bismo ponovno gledali naslove koji ostavljaju trajan pečat, a ne samo trenutni interes zbog glumačkog šarma i lokalpatriotizma publike.

TEKST: Sanja Pok               FOTO: Sanja Pok