POŽEGA – Željko Radmirović, kultni požeški slikar retrospektivnom izložbom u Gradskom muzeju Požega obilježio je 40 godina svog umjetničkog rada. Uz izložena djela, Radmirović je svojim posjetiteljima ponudio i užitak u procesu stvaranja, jer u 15.-tak dana započeo je novi stvaralački ciklus naslikavši nova djela neosporne umjetničke vrijednosti.

Izložba je za mnoge autore vrhunac – prigoda da svoje težnje i snove, stavove i poruke kojima su boje dale oblik i višestruko značenje, iz umjetničkog ateljea smjeste pod izložbene reflektore i predstave široj javnosti. Željko Radmirović i tu je jedinstven. On nije izlagao često i nije impresioniran do mjere da ostaje u stanju mirovanja dok traje prezentacija – izložba je za njega tek novi korak na putu istraživanja, polazište za nove umjetničke putešestvije. Gonjen kreativnim nabojem stvorio je desetak novih djela usred izložbenog prostora. Uz interakciju s posjetiteljima koji su i u svojim pisanim dojmovima ostavili samo riječi hvale i fascinacije, Radmirović je pronašao dovoljno nadahnuća i mira za stvaranja. Nova djela oko kojih još lebdi slikarev dah i mreža poteza eksplozija su boja i svjetla, oda životu istkana u pomno biranim simbolima.

“Izložba poslije izložbe ili izložba u izložbi – nazovi kako hoćeš, jednostavno slike su tu. I boje su tu, jer ja sam rođeni kolorist pa čak ponekad ne mogu toliko ni pokazati koliko mi znači boja jer potrebno je i tu pronaći ravnotežu između hedonizma i asketizma, baš kao i u životu,” kaže nam Željko. Među novim djelima izdvaja se jedna slika. Dramatična i iskrena, puna pulsirajućeg života i jednostavne ljepote.

“To su slavonske oranice i brda, to je Požeška dolina, tu su stijene i planine od kojih je nastala. Ovdje je i stilizirano drvo s kojeg kaplje rosa, simbol života i ruža koja predstavlja ljubav. Iznad svega je jedan bijeli, nevini oblak i jedna ptica, simbol ovih krajeva – sokol koji nadlijeće nad tom dolinom i čuva ju i brani,” priča nam umjetnik.

A u procesu nastajanja je i nova slika – imaginarni pejzaž kojeg oblikuje izvježbanim, mirnim potezima.”Pejzaže uvijek tako radim, iz imaginacije. Ne idem u prirodu jer smatram da je priroda napravila vrhunski pejzaž koji ja ne mogu kopirati, ne mogu napraviti bolji. Onda stvaram svoje, misaone, nerealne, nove i do sad neviđene pejzaže. Stvaram ih na svoj način i stoga su tako koloristički jaki jer tako ih ja osjećam. Da sam Bog vjerojatno bih takav svijet napravio – kao sliku. Čini mi se da bi bio i bolji od ovog,” zaključio je Radmirović. Sigurno je da umjetnici nisu bogovi, pa Željko ne može napraviti “svijet po svom”, ali svaka njegova slika ipak je – svijet u malom. Male oaze boje i oblika u kojima se skrivaju snovi, spremni da ih probude oči promatrača.

TEKST: Sanja Pok     FOTO: S. Pok