POŽEGA – Koronavirus poremetio je planove mnogima pa tako i planinarima. Požeški planinari s prijateljima iz Zagreba i Jastrebarskog uživali su na atraktivnom i uvijek izazovnom Velebitu, a svoje dojmove podijelili su u priči koju donosimo:

Dva smo kombija ekspresno popunili, a zbog nedostatka smještaja u Svetom Roku stali smo na brojci 17. Inače bi za našu južnovelebitsku priču i autobus na kat bio premalen.Na put smo krenuli u subotu u ranim jutarnjim satima jer plan je bio već prvog dana popeti se na 1.425 metara visok Poštak. Vremenska prognoza nije nam baš bila naklonjena. Za središnji dio dana najavljena je kiša s grmljavinom. I doista je bilo tako, no koji kilometar dalje pa smo s osunčanih obronaka Poštaka slušali gromove i gledali kišne oblake koji su se „istresli” tamo negdje kod Svetog brda, naše destinacije za naredni dan. Na vrhu brzinsko fotografiranje jer brži dio ekipe već se dobrano smrznuo.

Na povratku neizbježno fotografiranje s „Marsovcem” i spuštanje prekrasnim livadama na kojima su se izmjenjivale žive boje ljubičastog, žutog i bijelog cvijeća. Skoknuli smo i do izvora Zrmanje.Po povratku u kuću obitelji Mikić u Svetom Roku, u koju su nas primili naši sugrađani s ličkom adresom, napravljen je plan za nedjelju. Idemo na Sveto brdo i Vlaški grad. Sutradan smo se uputili prema Malom Alanu, kombijima smo se popeli još koji kilometar te dalje nastavili pješice prema Dušicama i Svetom brdu. Kako smo se približavali cilju, postajalo je sve hladnije. Tamni niski oblaci najavljivali su kišu, a bura je sve više pojačavala. Pauza kod Stanova Jurjevića bila je prilika za donošenje odluke ići dalje ili skovati plan B.

Dio ekipe ipak je otišao prema Svetom brdu (1.751 m) i Vlaškom gradu (1.383 m) te na povratku prečicom do kombija. Prava off road avantura.Ostatak se spustio jedinstvenom Majstorskom cestom do mora te su prema Vlaškom gradu krenuli s morske strane. Uslijedila je utrka s vremenom i strmim usponima, no vidici koji se pružaju s Velebita vrijedni su svakog koraka, umora, mokre odjeće i bure. I dok je ekipa koja je prema Vlaškom gradu išla preko Svetog brda uspješno izmicala kiši, mi koji smo na Vlaški krenuli iz Modriča gotovo pred ciljem smo okupani do kože. Odustajanja nema. Mokru su odjeću brzinski osušili vjetar i sunce.

Prizori su neponovljivi i nije nam padalo na pamet odustati.Guštanje na vrhovima, fotografiranje, sunčanje. Još pet minuta pa još pet pa još pet jer s Velebita se ne odlazi tako lako. Nakon gotovo 12 sati provedenih u šumama i stijenama Velebita, okupljanje je u „bazi” gdje uz ličku janjetinu prepričavamo dojmove. Pred nama je zadnji dan izleta i uspon na Zir (850 m).Toliko smo puta prošlo pored ove isturene stijene uz samu autocestu da je konačno došlo vrijeme i popeti se na nju. Šetnju kroz šumu pred vrhom su zamijenile stijene, a ovisnici o adrenalinu guštali su u kratkim, ali slatkim usponima četveronoške do vrha Zira.
Ispod nas lička polja, oko nas Velebit. Redom ih proučavamo i pravimo plan za neku novu planinarsku turu. Cipele dugoprugašice i ruksaci već su spremni.

TEKST: S. P./L. M.         FOTO: L. M.