POŽEGA – Dr.sc. Goran Đurđević, arheolog, povijesničar i autor napisao je dirljiv In memoriam posvećen požeškoj profesorici Mariji Radonić. Osobno, toplo, ljudski oprašta se od svoje profesorice i suradnice. Lijep i neuobičajen tekst donosimo u cjelosti.

Prije nekoliko dana primio sam tužnu i nadasve žalosnu vijest da nas je zauvijek napustila Marija Radonić, povjesničarka i kroatistica, nekadašnja političarka i dužnosnica te dugogodišnja nastavnica i profesorica u više požeških škola. Rođenjem iz brodskog kraja, svoj je život i karijeru provela u Požegi. Vjerujem da će detalje o njezinom životu, obitelji i radu donijeti znatno stručniji kolege, zavičajnici i povjesničari u narednim danima kao što je profesor Vinko Tadić napisao na Facebook stranici Povijesnog društva Požega. Dopuštam si pisati o osobnim impresijama i odnosima.
S profesoricom (kako sam je uvijek s najvećim poštovanjem, a istovremeno i radošću zvao, i što je zanimljivo, unatoč dugogodišnjem kolegijalno-prijateljskom odnosu, uvijek smo se oslovljavali na -vi) sam započeo bliske odnose još 2013. u vrijeme kad smo osnivali Povijesno društvo Požega pa je, na prijedlog profesora i sadašnjeg predsjednika Povijesnog društva Požega, Vinka Tadića, organiziran susret između nas, nekoliko budućih članova, uključujući i profesoricu.
Odmah je pokazala veliku motivaciju i snažnu energiju za radom u novoosnovanom društvu te je već na osnivačkoj skupštini u srpnju 2013. dala veoma sladak i nadasve koristan doprinos – ukusnu tortu. No, njezin doprinos nije bio samo u pečenju slastica. Iznimno je pomagala u organizacijskim segmentima kao i brojnim lektorskim angažmanima koji su u pravilu bili volonterski. Tako su kroz njene pažljive lektorske ruke prošle mnoge publikacije PDP-a, uključujući i brojeve časopisa Historia Posegana novae themae. Njena su lektorska opažanja uvijek bila na mjestu, višestruko provjerena i sasvim utemeljena. Siguran sam da je taj posao radila, a ne samo odrađivala. Nemam dvojbe da bi poneku bilješku i adekvatnu primjedbu uputila i na ovaj moj tekst.
U toj našoj suradnji imao sam ugodnu dužnost razgovarati s njom o brojnim temama, kao i našoj zajedničkoj ljubavi – književnosti. Iznimno sam puno naučio od nje i djelomično je oblikovala moje interese ka ekokritici. Podjednako je vladala znanjem o starijoj hrvatskoj književnosti, ali i o npr. suvremenoj njemačkoj prozi. Uvijek je bila otvorena za nove ideje i doslovno je gutala knjige. Nerijetko bismo pričali o nekoj temi (npr. povijesti emocija) i kad bismo se naredni put čuli ili vidjeli, profesorica bi pročitala tekst ili čak knjigu o toj temi.
Usuđujem se napisati da sam ju pomalo i gnjavio svojim (pseudo)književnim ostvarajima, ali Marija je sve pročitala i gotovo sve moje pjesme unaprijedila. Iz jednog od posljednjih naših emailova za moju neobjavljenu zbirku Krhotine u kojoj je odradila lektorski i recenzentski posao, napisala je sljedeće rečenice: „Kratke pjesme nisam dirala i sviđaju mi se, ali neke duge zahtjevale su određene intervencije (izostaviti stihove koji nisu nužni ili izostaviti neku riječ ili zamjeniti je prikladnijom ili neki stih staviti ispred drugoga-to je pitanje osobne poetike). Možda se ne slažete, konačno Vi odlučite. Spremna sam na razgovor i usmeno objašnjenje za svaku izmjenu.” Uz navedeno, dala je obol i podršku za druge požeške pjesnike poput Filipa Matasića ili Bojana Đurđevića.
Imao sam i privilegiju posjetiti njezin uvijek uredni i skladni tekijski dom te smo moja supruga Yarong i ja proveli ugodno i slasno vrijeme s profesoricom tijekom našeg posljednjeg zimskog posjeta – prosinac 2022. Zadnji put sam je vidio u kolovozu ove godine kad smo se našli na kavi u gradu. Iako vidno usporenija, ali još uvijek britkog uma, s radošću je preuzela moju knjigu Sjene uspjeha i obećala mi javiti dojmove. Nažalost, ne dočekah te dojmove…

Za kraj, moja pjesma u prozi ili lirska proza koja će biti objavljena u mojoj novoj zbirci Jutarnje muze i večernje mamuze, a koju sam poslao profesorici za Božić 2021.:

ŠTAMPAR
Mariji R.
Zamišljam kako je bilo pobijediti strah više puta na više načina taj nespokoj pred autoritetima počevši od starijih tradicionalnih glava Brodskog Drenovca Vinkovaca Karlovca Nove Gradiške Zagreba Beograda strepnju od znanja i neznanja u Parizu New Yorku Beču uplašenost od bolesti u Lanzhou Pekingu Fujianu Xianu Nanjingu Qinghaiju Xiningu Ningxiji Hong Kongu Macau Zhongshanu Guangxiju Nanningu Hunanu Hubeiju Hebeiju nelagodu pred znatiželjnim studentima i ponekim studenticama na Harvardu Yaleu Cornellu Johnu Hopkinsu Cincinnatiju Vanderbiltu McHarryu Tulaneu Texasu Los Angelesu Berkeleyu Portlandu Minnesoti Torontu McGillu Columbiji Galvestonu bojazan od ludosti Drugog svjetskog rata u Zagrebu i Grazu jezu od malarije u Maroku i Makedoniji nemir od novih vlasti u Zagrebu i Beogradu zaplašenost od kolega svuda po svijetu uplašenost od smrti i na kraju umrijeti mirno spokojno i dostojanstveno ostavivši iza sebe desetke tisuća spašenih ljudi tisuće sastanaka stotine domova zdravlja desetke članaka izvješća knjizi i brojne institucije jer ti je čovjek uvijek bio na prvom mjestu

Draga profesorice, hvala Vam za suradnju, svu dobrotu, toplinu, brižnosti i nesebičnost! Počivali u miru!

TEKST: S.P/ G. Đurđević                     FOTO: S. Pok