POŽEGA – Prelijepa grčka planina Olimp, puna mistike i nepoznanica oduvijek je privlačila planinare iz cijelog svijeta. Privukla je i požeške planinare iz HPD Gojzerica Požega.

Naime točno 10 godina poslije veličanstvenog uspona na Olimp koji je tada organizirao Višeslav Turković, sadašnji predsjednik HPD Gojzerica Požega, ponovio se opet u njegovoj organizaciji. Ponovila se i suradnja s istim vodičem Živkom Temelkovskim iz Skopja koji već 40 godina redovito pohodi ovu planinu individualno ili vodeći grupe planinara. Požeška grupa brojala je 45 planinara, samo njih nekoliko ponavljalo uspon na Olimp, dok su svi ostali ovdje stigli po prvi puta.

Putovanje je započelo u utorak 16. lipnja 2026. godine. Putujući kroz Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju i Grčku, putovanje je potrajalo 20-tak sati te su se iskrcali iz autobusa u popodnevnim satima u srijedu 17. lipnja 2026. godine, u naselju Prioni na visini 1.100 metara. S ove lokacije započinje uspon prema planinarskom domu Refuge Spilios Agapitos koji se nalazi na 2.100 mnv, gdje su naši planinari trebali prenoćiti prije ranojutarnjeg uspona.

U četvrtak 18. lipnja 2026. godine do 5:00 sati svi su bili spremni za uspon na mističnu planinu Olimp. Uspon je bio žestok i konstantan, pošto su morali savladati visinsku razliku od 1.000 mnv kako bi se dokopali prvog vrha. Penjući se prema vrhu šibao ih je hladan vjetar u mahovima, a kako je rasla nadmorska visina bilo je sve više snijega a i hladnoća je rasla. Stigavši do prvog vrha Scala na 2.882 mnv, bilo im je jasno da će najviši vrh Mytikas 2.918 mnv, za njih ovaj puta biti nedostižan. Kuloar kroz koji se treba spustiti kako bi se krenulo s usponom, bio je u potpunosti popunjen snijegom. Sama staza koja vodi prema vrhu Mytikasa bila je prekrivena debelim slojem snijega, za čije savladavanje treba specijalna alpinistička oprema. Osim toga bila je nepoznanica o tome dali ima snijega na kritičnim mjestima, gdje je staza pod 90 stupnjeva i nema nikakvog osiguranja. Zbog svoje specifično krhke stijene koja nije postojana, na Olimpu nisu postavljene sajle za osiguranje kao u Alpama i drugim planinama. Uza sve ovo na mahove je puhao orkanski vjetar koji te lako baci sa stijene, a od hladnoće su se mrzli prsti koji su neophodni za čvrsto hvatanje stijena. Uvidjevši postojanje velikog rizika i opasnosti za živote planinara, vodiči su odlučili da se ne ide na ovaj vrh već da se pokuša savladati Scolio 2.912 mnv koji je 4 metra niži od najvišeg vrha Olimpa.

Uskoro su svi krenuli prema spomenutom vrhu gazeći preko debelih naslaga snijega i probijajući se kroz maglu. Na kraju su uspjeli savladati ovaj drugi najviši vrh Olimpa, gdje su se zadržali kratko kako bi sve zabilježili zajedničkom fotografijom. Vjetar i hladnoća su ih šibali bespoštedno tako da su odmah krenuli sa spuštanjem prema planinarskom domu. Kako su se spuštali hladnoća je postajala prihvatljivija a vjetar je slabio, tako da su mogli uživati u ljepotama Olimpa.

Spuštanje do Priona za naše umorne planinare potrajalo je nešto duže nego su oni očekivali, pa nisu mogli vjerovati da su sve to ispenjali prethodnog dana u samo 4 sata. Ovako klecavih nogu i iscrpljeni jedva su se dovukli do kraja staze, gdje su popunili terase obližnjeg restorana. Nakon kraćeg odmora sjeli su u autobus i spustili se na obalu Egejskog mora, gdje ih je čekala večera i smještaj u malom obiteljskom hotelu.

Petak 19. lipnja 2026. godine bio je dan namijenjen za odmor i kupanje na obližnjim plažama Egejskog mora. Iduće jutro u subotu 20. lipnja 2026. godine autobusom su otputovali u ne tako daleku Kalambaku, gdje su trebali obići meteore – manastire na visokoj stijeni koje su izgradili pravoslavni monasi kako bi se sakrili od turskih osvajača. Put i obilazak je potrajao skoro cijeli dan.

U nedjelju 21. lipnja 2026. godine krenuli su put Hrvatske. Vozači Matija i Martin sigurno su ih vozili grčkim i makedonskim autocestama, a u Požegu su se vratili ponedjeljak 22. lipnja 2026. godine negdje oko 1:30 sati.

IZVOR: HDP Gojzerica