POŽEGA – Zahtjevima ćudljive Božice Thalije Gradsko kazalište Požega u suvremenom izdanju kakvom danas svjedočimo, odgovara već pune tri decenije. Slavljenička, 30. kazališna sezona povod je razgovoru s ravnateljicom kazališta Valentinom Neferović.

Gradsko kazalište Požega zakoračilo je u jubilarnu, slavljeničku sezonu, no prije nego krenemo u slavljeničkom tonu, osvrnimo se na ovogodišnje izvrsne Kazališne ljetne večeri ,koje su doista bile i prava uvertira u sve što slijedi…
Da, Kazališne ljetne večeri su ove godine opravdale očekivanja ali i iznenadile upravo brojem posjetitelja, s reakcijama publike i svih uključenih u sam tijek Kazališnih ljetnih večeri – od glumaca, glazbenika koji su dolazili dati svoj doprinos do publike – sve je urodilo pozitivnim reakcijama i dodatnom motivacijom tako da se ta priča podigla na jednu višu razinu. Uvjerena sam, podigli smo na višu razinu i očekivanja publike i mislim kako tu ima jako puno prostora za napredak, za još kvalitetniji i raznovrsniji program, kroz radionice, prigodne izložbe, uz dodatno osnaživanje dramsko-glazbenog programa.

Slavljenička kazališna sezona otvorena je na najprikladniji način – premijerom predstave O Grgi Čvarku. Što nam slijedi?
Slijede nam prvi “Dani smijeha” u Požegi. To je novost, nova priča, i ova slavljenička sezona idealna je za početi s “Danima smijeha” Kerekeš Teatra u Požegi. Po broju već sada prodanih ulaznica, odaziv publike bit će vrlo dobar. Vjerujem kako će to naša publika dobro prihvatiti te da će i ta manifestacija kroz godine samo jačati i postati brend početka naše kazališne sezone. No, ono najvažnije, uz premijeru “Grge Čvarka” mi sezonu započinjemo i premijerom večernje predstave. To je komedija “Kokoška” Nikolaja Koljade koju režira Boris Svrtan. Ono što je meni posebno drago, tu je četvero Požežana – Ines Bojanić, Antonija Stanišić Šperanda, Anabela Sulić i Ivan Vukelić uz vanjskog suradnika Ivicu Pucara. To je pravi kazališni tekst, pravi kazališni komad koji je temom zaista prigodan upravo za ovo o čemu smo govorile, za tu 30. slavljeničku sezonu.

Kazalište će u svojoj 30. sezoni oživjeti i Požežanima vrlo dragu “Svetu Rožaliju” zar ne?
Da. Zašto smo odlučili ovu kazališnu sezonu nazvati slavljeničkom? Odgovor je krije upravo u tih 30 godina otkako je kazalište kakvo danas imamo osnovano i pokrenuto, točnije 1995. godine otvoreno je predstavom “Gle kako dan lijepo počinje”. A evo 2025. godine u ožujku bit će 30 godina, to je taj 30. rođendan kazališta i ono što je povod da radimo “Svetu Rožaliju” je najavljena promjena statusa kazališta iz kazališne kuće u kazalište. Svetu Rožaliju su 1999 godine radili požeški amateri, požeški glumci amateri koji su tada djelovali kao profesionalci i tada je kazalište otvoreno kao kazališna kuća. Mi evo, 30 godina kasnije, imamo glumce profesionalce, koji su završili akademiju i stoga sam odlučila da se ponovo radi ta predstava. To nije obnova predstave, to je u potpunosti nova predstava, koju će doduše opet režirati Jasmin Novljaković, ali je profesionalni pristup u vidu glumaca – profesionalaca i potpuno drugačiji pristup režiji. To je savršena poveznica – nakon 30 godina kazalište će promijeniti svoj status, doći ćemo do profesionalizacije o kojoj smo puno puta govorili i kojoj već godinama težimo i “Sveta Rožalija” kao karakterističan lik za naš grad i njegov kulturni identitet izvrsna je kako bi odali počast prošlosti kazališta, ali i da predstavimo novu priču kazališta koja kreće te da dodatno našu publiku upoznamo s Rožalijom. Ono što je meni posebno drago, u sklopu premijere izdat ćemo u suradnji s HAZU i knjižicu, dramatizaciju teksta pokojne Anite Jelić. Tako ćemo se zahvaliti Aniti za sve što je u tim ranim danima kazališta odradila, a u konačnici i njenoj majci Slavici Jelić koja je bila dugogodišnja voditeljica Male škole kazališta.

Govorimo o profesionalizaciji. Ima li najava i dobrih vijesti o kadrovskom osnaživanju u onom primarnom, umjetničkom segmentu?
Ima dobrih vijesti. Nedavno je bio raspisan natječaj za zapošljavanje glumca/glumice. Taj natječaj je završio tako da ćemo vrlo uskoro imati zaposlenu osobu na tom mjestu. Nakon toga planirano je još zapošljavanja i glumaca i ostalog osoblja koje nam je zaista potrebno od tehničkog odjela do marketinškog i vjerujem kako ćemo uskoro dobiti nove, kvalitetne ljude. Jer, zaista, posla i planova je puno i sadašnja ekipa kojoj sam vrlo zahvalna, svi odrađuju svoj posao maksimalno predano i s velikom voljom. Naime, raditi u kazalištu je specifično i trebaš ipak voljeti to kazalište, to ozračje, da bi se moglo učinkovito raditi. Vjerujem kako će taj dio kadrovskog osnaživanja i umjetničkim osobljem, ali i ovim stručnim, doprinijeti još većem broju gostovanja i programa te svega što želimo napraviti i postići.

Gradsko kazalište Požega u 30. sezonu ulazi i s osnaženom prepoznatljivošću na nacionalnoj kazališnoj sceni. Potvrda tome je i priznanje struke, vaš nedavni ulazak u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika u statusu producenta. Što to i vama i kazalištu znači?
Meni znači jako puno i osobno mi je to prava potvrda da sam na dobrom putu. Uvijek kažem da svatko treba ulagati u sebe i raditi na sebi i to nikada ne prestaje. I dalje ću se truditi, učiti i stjecati nova znanja i iskustva i u tom dijelu produkcije. Biti ravnatelj kazališta znači zapravo biti kulturni menadžer ili menadžer u kulturi, i mi smo nekako i uspjeli u tome da i ja kao ravnateljica u određenom dijelu brendiram i sebe što je i struka priznala, a kazalište je kao takvo već brendirano i prepoznato upravo na toj nacionalnoj kazališnoj mapi. Mislim da se sada zaista rijetko može dogoditi upitnik nad glavama kada netko kaže Gradsko kazalište Požega. Svi su već sada čuli za požeško kazalište i sve što se ovdje radi. A moje priznanje došlo je na temelju moje prikupljene dokumentacije – sve što sam radila u kazalištu zadnjih deset godina morala sam sročiti u jedan obrazac, sve sam to napravila i stigla mi je ta obavijest da sam ušla u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Motivacija je to velika, dodatni vjetar u leđa da sve bude još bolje, još profesionalnije. Teško je jer ponekad zna biti raznih čimbenika, utjecaja i prepreka koje treba znati izbalansirati i prebroditi. I tu je upravo potrebno puno umješnosti, producentske, umješnosti vođenja ljudi kako bi konačno došli do željenog cilja. Zna biti iscrpljujuće, ali češće nadahnjujuće i mislim kako sada stvarno kazalište ide u lijepom smjeru i meni je i želja, deset godina sam u kazalištu, da zaista to jednog dana bude respektabilna razina, čvrsti temelji profesionalizma i uhodanog umjetničkog stvaranja.

Kolika motivacija je publika? Požeška publika je specifična, voli svoje kazalište ali zna biti prilično izazovno odabrati joj prave stvari?
Da, definitivno. Publika je najveći poticaj. Naša publika je kvalitetna publika, obrazovana publika kada je o kazalištu riječ, publika koja zna što je dobro i što vrijedi, što manje vrijedi i publika koja zna razlikovati vrste predstava, žanrove pa čak i kome je određena predstava namijenjena. To je i olakotna okolnost, ali i često puta, upravo to što si rekla, veliki izazov za složiti repertoar ili za nešto novo što želimo ponuditi – uvijek je pitanje nad glavom kako će reagirati publika. Za sada, zaista imamo veliku podršku publike i evo, i ovim putem se zahvaljujem što u tolikoj mjeri dolaze u kazalište, što nas prate, podržavaju, što znaju i žele naučiti o kazalištu. Čak i mališani koji kreću u malu školu kazališta pa do svih onih starijih pretplatnika, svi su spremni i željni i kazališta i učenja o kazalištu.

Po svemu izrečenom, predstoji nam jedna doista izvrsna slavljenička kazališna sezona. Na nama gledateljima je da samo vjerno, kao i do sada pratimo što se to događa u hramu Božice Thalije…
Tako je. Mi se trudimo pružiti kvalitetan program, ponekad ovisi i o financijskim sredstvima kojima raspolažemo, ali neovisno o tome, uvijek je to jedna lijepa razina dostojna i ovog grada i bogate kazališne povijesti. Radujemo se stoga novim susretima!

TEKST: Sanja Pok                 FOTO: Sanja Pok