POŽEGA – U sklopu Mjeseca hrvatske knjige,na Galeriji svjetlosti Gradske knjižnice Požega požeški ljubitelji pisane riječi družili su se s hrvatskom spisateljicom Ivanom Bodrožić. Fokus susreta bio je na njenom najnovijem romanu “Sinovi ,kćeri” koji je počekom ovog mjeseca dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske u 2020. godini.

Ivana Bodrožić dobila je nagradu za književnost, ali i za hrabrost, a upravo o hrabrosti, predrasudama i problemima koji se uglavnom prešućuju, a i književnost ih zaobilazi govori njeno djelo. Na svečanoj dodjeli ove ugledne nagrade u Tuzli, predsjednik žirija Semezdin Mehmedinović kazao je kako Ivana Bodrožić u romanu “opisuje kolaps intime u porodici, opisuje društvo neslobode, opisuje prirodu konzervativnog sistema u kojem je drukčije i manjinsko izloženo nasilnoj kontroli isključivanja”. “Knjiga ‘Sinovi, kćeri’ je poziv na promjenu. U pitanju je hrabrost udružena s književnim darom”, rekao je Mehmedinović.

Uz vrijednost koju je prepoznala struka, “Sinovi, kćeri” imaju dodatnu vrijednost – unatoč teškoj temi obdareno je to djelo fluidnom lakoćom čitanja koju, širom otvorenih očiju i duha, prepoznaju i čitatelji.

Potvrdilo se to i u Požegi. U poticajnom i lucidnom dijalogu moderatorice Mirjane Franculić i autorice gledali smo kako se tkanje romana prepleteno na stranicama jedinstvenom narativnom snagom, otvara i otkriva, razmata baš kao dugi crni straničnik kojim je knjiga fizički obgrljena. Ideja za roman nastala je, upoznala nas je autorica, kada je u novinama pročitala priču o ženi kojoj je nakon moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. “To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana, a može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje sigurno nalik životu u paklu. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote,”.

Djevojka Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u takvo stanje. Druga priča je mladića Doriana koji je zaključan u vlastitom (ženskom) tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi živjeti slobodno, biti partner i sin u svom ogromnom potencijalu koji ima. Međutim, u danim okolnostima on je prisiljen boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Treća priča je ona Lucijine majke koja je lomljena nasilnim patrijarhatom i životom ispunjenim zabranama. Jer upravo je patrijarhat to srce tame cijelog romana.

I nije toliko hrabrost, koliko potreba bila onaj pravi okidač da se oblikuje glas iznutra, beskompromisan i neumitan da se stvore “Sinovi , kćeri” u cijeloj svojoj ljudskoj i civilizacijskoj ljepoti, tragičnosti i nježnosti.”Najbolje stvari uvijek su nastale kada nisam kalkulirala i kada nisam razmišljala o hrabrosti ili ne. Ne bih to nazivala nekom velikom hrabrošću – vjerujem da svaka prava književnost mora biti angažirana. Danas kad pogledamo, sve ono što prema teoriji književnosti spada u svjetske klasike, to su sve izuzetno društveno angažirani romani. Ono što ostaje jesu oni romani koji su angažirani u obranu ljudskog dostojanstva. I vjerujem da postoji snažna veza između etičkog uloge pisca i estetskog uloga.” rekla je autorica.

Jednako tako, dodaje, vjerovala je u empatički i umjetnički potencijal svog najnovijeg djela. “On nije ideološki obojen tako da jednostavno zastupa neku opciju, nego dozvoljava likovima da budu ljudi, naprosto im dozvoljava njihovo pravo na sreću, nesreću, bol, krive procijene i pogreške, a u svrhu toga da vidimo koliko nam je malo potrebno da nekoga prepoznamo kao sebi bliskog, da nekog prihvatimo i u njemu vidimo čovjeka. To što je netko muškarac, žena, transrodna osoba, to su sve neke etikete koje ne znače ništa. Ako vas netko prezire, vas to ne boli kao ženu, muškarca ili LGBT osobu, vas to boli kao čovjeka, ako ste neprihvaćeni u društvu vas to boli kao ljudsko biće, to nadilazi neke kategorije koje služe samo zato da bi se stvarale raspodjele koje su među ljudskim bićima nepotrebne.”

Svoje oduševljenje romanom, ali i dobro poznavanje Ivaninog opusa pokazala je konkretnim i nadahnutim pitanjima požeška publika predvođena članicama čitateljske skupine Lectoria. Večer za pamćenje, knjiga za čitanje.

TEKST: Sanja Pok             FOTO: Sanja Pok