Po mnogima jedan od naših ponajboljih rock and roll bendova, predstavnici čuvene vinkovačke scene 90-tih, Kojoti, nakon punih 17 godina svojevrsne hibernacije 2017.  vratili su se na scenu potvrđujući kako im je tu i dalje mjesto. Koliko i danas sjajno zvuče ali i koliko dobro ih prihvaćaju i neki novi klinci pokazali su i publici na festivalu Rock Starci. Bio je to povod za razgovor s frontmenom benda, karizmatičnim Alenom Marinom

Iako su mu, kao Slavoncu, Starci, pa i čitav novogradiški kraj poznati od ranije, dolazak na rock festival koji, unatoč sve većoj prepoznatljivosti, posljednjih 20-ak godina uspješno čuva vlastitu samozatajnost, potvrdio je, kaže nam Alen, ono s čim se slažu i brojni drugi glazbenici…
Priča koju već više od dva desetljeća uspješno organizira ekipa okupljena oko Udruge za integraciju glazbene kulture mladih Starci 2001., predvođena Vatroslavom Babićem, uistinu je jedinstvena i oduševi svakoga tko ima priliku ovdje nastupiti. Riječ je o ogromnom poslu i sjajnoj organizaciji na što svi možete s pravom biti ponosni. Iako sam već imao priliku biti ovdje i dosta dobro poznam novogradiški kraj, uvijek me iz početka oduševi i ovo mjesto i prekrasan kraj ali i pozadina događaja koji, kako vidim, iz godine u godinu, prepoznaje sve veći broj istinskih zaljubljenika u dobru mjuzu i rock and roll.

Baš kao i festival, čini se da se i rock and roll ne da, unatoč dominaciji nekih novih glazbenih žanrova sumnjive kvalitete. Kako stvari u tom smislu izgledaju iz vaše perspektive i je li rock i koliko još uvijek živ?
Itekako je živ, što, na određeni način dokazuje i fenomen revivala, pa i veliki broj “dinosaura” koji još uvijek jednako snažno rasturaju kao i davnih 60-tih i 70-tih, poput, recimo, Stonesa, U2, AC/DC-a, a onda i nas, koji smo, također, za neke – dinosauri. Je li riječ tek o nostalgiji, ili nečem drugom, nemam pojma, ali činjenica je kako muzika, posebno ona dobra, oduvijek ima neku posebnu moć, nazovimo to sposobnošću pozitivnog “trgovanja emocijama”, a upravo je to ono što prepoznaje i publika.

Iako godine za rock and roll, čini se, nisu ni malo presudne, što dokazuju i ranije spomenuti “dinosauri”, od 90-tih, kada ste bili ultimativni hit bend, prošlo je određeno vrijeme. Što se u međuvremenu promijenilo i kako je bilo svirati onda, a kako danas?
Osim što smo nekih sitnih 30-ak godina stariji, promijenilo se i puno toga drugoga, jer, u vrijeme kada smo počinjali i u društvu i na sceni i u državi vladao je totalni kupus, ali, bili smo mladi, željni dobre svirke i zabave, pa smo i na stvari gledali iz ponešto drugačije perspektive, čak i u situacijama u kojima smo znali biti i prevareni. Danas stvari izgledaju puno drugačije, ozbiljnije i uređenije, pa, iako možda sviramo manje, istovremeno je to, prije svega u smislu produkcije, puno bolje i kvalitetnije.

Uz, danas ozbiljne ljude koji su 90-tih odrastali na vašoj mjuzi, zanimljivo je da vas jednako dobro primaju i neki novi klinci, što je, za glazbenika, sigurna sam, sjajan osjećaj?
To je ono, ranije spomenuto, trgovanje emocijama, nešto što sam i osobno doživio prije koji dan kada smo imali čast i priliku svirati s Električnim orgazmom, bendom na čijim sam stvarima odrastao jer, danas kultni album “Distorzija” bio je hit u vrijeme dok sam bio klinac. Gledao sam ih i slušao s posebnim zadovoljstvom i zvučali su mi odlično, a tako bi, siguran sam bilo i da kojim slučajem nisu bili dobri. Jer muzika ima tu moć proizvesti i probuditi emocije i vratiti sjećanja. Vjerujem da se tako nešto događa i kod drugih bendova, pa onda i kod Kojota koje, na naše veliko zadovoljstvo i iznenađenje, čak i iznad naših očekivanja, prihvaćaju i neki novi klinci.

Uz zajedničko odrastanje s publikom vaših godina, kao i nove, mlade slušatelje, možete se pohvaliti i činjenicom da vam, baš poput vas samih, i najveći hitovi dobro stare?
Iako se, osobno, za razliku od većine ljudi, ne opterećujem godinama i pojmom starenja, jer, kao, svi bi što dulje živjeli, a ne bi htjeli ostariti, ne mogu pobjeći činjenici da je od vremena pojedinih naših hitova prošlo i nekoliko desetaka godina. U tom smislu, iako smo danas puno zreliji i daleko bolje zvučimo, dobro je znati da jednako kvalitetno, čini se, prolaze i neke naše stare stvari, uspješno odolijevajući vremenu. Uz nekolicinu istinskih hitova koji su danas na određeni način i stvar opće kulture, poput pjesama ‘Razuzdan i lud’, ‘Hodala je pola metra iznad zemlje“, ‘Halucinacija’, tu je i nekolicina onih koje u svoje vrijeme nisu bile forsirane kao radijski hitovi, a danas su se iskristalizirale kao takvi. Poput stvari “Pet milijardi ljudi”, iz 1996.godine, s našeg drugog albuma, iznimno dobro primljene na svirkama, koju, iako nas je danas gotovo 7,5 milijardi, vrijeme, čini se, nije pregazilo.

Što Kojoti slušaju u osobno, privatno vrijeme?
Ne znam što slušaju Kojoti, ali meni nikad neće dosaditi dobri stari soul, Motown zvuk, američki “crni opus”, kao i uvijek sjajan album Davida Bowieja “Hunky dory”, a tu je i nekolicina kvalitetnih domaćih bendova, prije svega Mayalesi, čiji sam album “Domovina” preslušao 20-ak puta, a onda i Lika Kolorado koje će i publika u Starcima imati priliku čuti.

Uz svirku u Šibeniku, iz kojeg ste stigli na Rock Starce i niz dogovorenih ljetnih gaža, što Kojote očekuje u bližoj i daljoj budućnosti ?
S obzirom na to da nas je čitava ona nesretna korona priča onemogućila u pravoj promociji albuma izdanog godinu dana prije lockdowna, red je, da zbog publike i obožavatelja, to napravimo sada. Osim toga, kako, uz svirke i dogovorene gaže, u ovom poslu uvijek moraš ponuditi i nešto novo, iako te na koncertima uglavnom traže da sviraš staro, bit će red razmišljati i o novom albumu, ali o tom potom…Ljeto je tek počelo….

TEKST: Simonida Tarbuk               FOTO: Dorian Pok