POŽEGA – Andy Warhol je u neka davna vremena rekao da svatko zaslužuje svojih petnaest minuta slave. Ne znam baš. Ali znam da Flora, fantastična Flora koju je na požešku kazališnu scenu donijela Barbara Rocco zaslužuje “dvije minute i 38 sekundi ovacija”. I više od toga, puno više. O Floromaniji je riječ, novoj predstavi Gradskog kazališta Požega koja je večeras doživjela svoju pretpremijernu izvedbu.Tekst predstave napisao je Boris Senker, režiju potpisuje Majkl Mikolić, a glume Barbara Rocco (Flora) Luka Juričić (Florijan) te naša Požežanka Marijana Matoković (Fani/ Fina).

Jer, reality show postao je naša svakodnevica, a slava, pa i tih kultnih Worholovih 15 minuta vrlo je dostižna, pristupačna čak. No Floromanija ne slavi slavu. Floromanija, nova kazališna predstava Gradskog kazališta Požega za koju je tekst napisao Boris Senker, nudi nam slavlje sna,onog malog kojeg svi imamo, kojeg se pomalo stidimo pa tek ponekad u sebi šapnemo “a možda bi moglo, a što bi bilo kad bih…” I nije važno, kamo, u kom smjeru namjerava san, sve dok je smjer- preko duge.
Flora je sredovječna kućanica – šlafrok, pregača, papuče, pegla, usisavač i prozor u kupatilu “kojim može ispuniti dan”, ako baš treba. Florijan je Florin suprug. Dobroćudno stvorenje koje u kafić povremeno ode po “vatrogasnu mjeru” – lozu i vodu. Fani/Fina začudni je anđeo u obliku šankerice koji odlučuje pružiti pomoć Flori i Florijanu, i sebi naravno. Jer Flora voli pjevati, Florijan voli Floru, a Fina je potencijalna glumica, samo još da položi prijemni na akademiji, a za to joj je potrebna prava uloga i priprema pa zašto ne i uloga sestre blizankinje Fani koja Floru uči pjevati. Floromanija je, reći će neki, komedija. Dobro. Smiješno je kad kućanica nevješto pjeva u cijev usisavača. Smiješno je kad je šankerica pomalo jezivo energično nabrijana za pigmalionsko pomaganje.Smiješno je kad netko snima kućni video, smiješno je… Ma nije.

Rastužila me Barbarina Flora, tako životna i iskrena, rastužila me do onih finih tankih granica tuge, kad se sjetno nasmiješimo umjesto da se zasuzimo. Divna draga Flora, mirna žena umorna od mira i sivila, lik koji u sebi zahvaljujući Barbari nosi sve  djevojčice izgubljene u bespućima “najboljih godina”, sve one dobre tete i strine čiji je život u čvor davno zavezan masnim rezancem iz nedjeljne juhe, a još im iz zjenice viri vražićak koji kaže “baš bi mogla, baš te briga”. Pa, ako je to pjevanje, neka, baš bi mogla baš te briga pjevati. I Flora je pjevala – prizivajući i svoje prethodnice – neslavno slavnu Florence Foster Jenkins, kratkotrajno slavnu Susan Boyle – poigrao se autor teksta kao u slagalici slojevitim značenjima, društvenim fenomenima, tuđim i našim sujetama, a glumci se, pelivanski spremno, odazvali toj igri. Mladi Luka Juričić lijepo se nosi sa svojim Florijanom, odgovara mu “koža” tog smušenjaka, a Barbari pristaje kao ruka rukavici. A uz Barbaru i Luku, tu je i naša Marijana Matoković koja je opet, opet i opet dokazala kako je nedvojbeno najbolja akvizicija Gradskog kazališta Požega – ikad! Od Helverove noći, Dijamantne suze, redateljske uspješnice “Kraljevna na zrnu graška” sve do ove luckaste Fani/Fine.

Glasom sudjeluje i Filip Šovagović (glas Frankie Boy-a), autor glazbe je Davor Rocco, kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdenka Lacina, scenski pokret Maja Đurinović dok pjesmu “Pustinja” pjeva Mila Elegović.I sve to pod stručnim, redateljskim okom Majkla Mikolića. Sve to i još puno više. Pjevaj Flora! I uživaj u ovacijama!

TEKST: Sanja Pok     FOTO: S. Pok