Besplatni dječji vrtići-demografija ili demagogija” naziv je serije članaka financiranih sredstvima Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti u kojima ćemo, kroz razgovore sa stručnjacima, odgojiteljima, ravnateljima javnih i privatnih dječjih vrtića, roditeljima, “propitati” mjeru koju sve veći broj jedinica lokalne samouprave koristi kao “alat” za popravljanje demografske slike, sustav ranog i predškolskog odgoja, kao i zanimanje odgojitelj i njihov status u društvu

Zašto se dječji vrtić u široj javnosti još uvijek percipira kao mjesto čuvanja djece u odsutnosti roditelja, a odgojitelji tetama čuvalicama, kako izgleda sustav ranog i predškolskog odgoja u Hrvatskoj i koliko je daleko od “zlatnog standarda”, je li besplatan dječji vrtić učinkovita demografska mjera, odluka koja izaziva pitanje o pravednosti i financijskoj održivosti ili, tek, dobar propagandni spin- samo su neke od tema o kojima razgovaramo s Apolonijom Boras, mag.praesc.educ. ,odgojiteljicom savjetnicom u Dječjem vrtiću Potjeh u Slavonskom Brodu, stručnjakinjom koja strastveno živi svoj poziv, ali ga i svakodnevno nastoji učiniti boljim, jednom od onih entuzijasta, zbog čijeg znanja, vizije, kreativnosti i predanosti, sustav funkcionira.
 
Kako trenutno izgleda sustav ranog i predškolskog odgoja u Hrvatskoj i koliko je daleko od onoga što bi trebao biti zlatni standard?
Sustav ranog i predškolskog odgoja danas se nalazi u iznimno teškoj situaciji. Iako se vrtići često nazivaju temeljom obrazovanja, u stvarnosti smo jako daleko od onoga što djeca i struka zaslužuju. Iako stalno ističemo kako je rani odgoj temelj razvoja svakog djeteta, stvarnost na terenu pokazuje sasvim drugu sliku. Odgojne skupine su kronično prenatrpane i u njima boravi znatno više djece nego što to pravila dopuštaju, što izravno ruši kvalitetu rada i otežava brigu o sigurnosti. Istovremeno se suočavamo s dramatičnim manjkom odgajatelja i stručnih suradnika, zbog čega su postojeći djelatnici preopterećeni, a vrtići sve češće moraju zapošljavati nestručne zamjene kako bi uopće pokrili smjene. Veliki problem predstavlja i inkluzija djece s teškoćama u razvoju, koja u praksi često funkcionira samo na papiru jer u sobama nedostaju asistenti, dok su psiholozi, logopedi i defektolozi premalo zastupljeni. Uz to, financiranje vrtića u potpunosti ovisi o mogućnostima pojedinog grada ili općine, pa imamo nedopustivu situaciju da uvjeti rada, plaće odgajatelja i standard za djecu ovise isključivo o tome u kojem se dijelu Hrvatske nalaze. Iako se grade nove zgrade i otvaraju novi prostori, potpuno se zanemaruje činjenica da u tim objektima nema tko raditi, dok odgajateljima preostalo vrijeme za rad s djecom sve više oduzima gomila nepotrebne administracije. Pravi zlatni standard značio bi male skupine u kojima svako dijete dobiva potrebnu pažnju, punu stručnu podršku u svakom trenutku, jednaka prava i kvalitetu za svu djecu bez obzira na njihovo mjesto stanovanja te dostojanstvene uvjete rada za one koji ih odgajaju. Sve dok se rani odgoj ne prestane tretirati kao puko čuvanje djece i trošak lokalnih proračuna, ostat ćemo jako daleko od standarda koji naša djeca i struka zaslužuju.

Iako je sve prošlo medijski gotovo nezapaženo, zanimanje odgojitelj djece rane i predškolske dobi tek je prije 3 godine upisano u Registar Hrvatskog kvalifikacijskog okvira. Što je standard zanimanja, zašto je važan, ali i koliko ta činjenica, na određeni način, pokazuje nedovoljnu brigu države o sustavu?
Standard zanimanja je temeljni dokument koji točno i precizno definira sve ključne poslove, dužnosti te potrebne kompetencije i vještine koje odgajatelj mora posjedovati kako bi uspješno radio svoj posao. On je iznimno važan jer predstavlja most između tržišta rada i visokoškolskog obrazovanja te osigurava da fakulteti  obrazuju stručnjake prema stvarnim potrebama prakse, garantira ujednačenu kvalitetu rada u svim vrtićima te služi kao temelj za vrednovanje složenosti i odgovornosti te profesije. Činjenica da je jedno tako važno, temeljno zanimanje upisano u Registar Hrvatskog kvalifikacijskog okvira tek prije tri godine, gotovo tri desetljeća nakon uspostave suvremenog sustava, zoran je dokaz dugogodišnje sustavne nebrige i marginalizacije ranog i predškolskog odgoja. No, tu dolazimo do još većeg, upravo nevjerojatnog apsurda našeg sustava: iako fakulteti već godinama obrazuju magistre ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, standard zanimanja za magistra RPOO u Hrvatskoj uopće ne postoji. Imamo situaciju u kojoj država formalno nudi i verificira visokoškolsku kvalifikaciju na razini 7.1 HKO-a, a istovremeno nema definiran standard zanimanja na tržištu rada koji bi pratio tu istu kvalifikaciju. Država je stvorila diplomu bez osnove na radnom mjestu, zbog čega se magistri u praksi često tretiraju jednako kao i prvostupnici, a njihova znanja, istraživačke kompetencije i stručni potencijal ostaju sustavno neprepoznati. Upravo zato se mi, kroz rad Inicijative magistri/magistara ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, snažno zalažemo za cjelovitu „inventuru“ sustava RPOO. Sustavu je nužno temeljito usklađivanje, od jasnog definiranja standarda zanimanja i standarda kvalifikacija za sve razine obrazovanja, preko priznavanja složenosti našeg posla, do pravednog pozicioniranja magistara unutar vrtića i obrazovne vertikale. To što je taj proces prošao tiho i medijski nezapaženo jasno pokazuje da država predškolski odgoj predugo nije doživljavala kao punopravni, ravnopravni dio obrazovne vertikale, već prije svega kao oblik socijalne skrbi ili servis za čuvanje djece. Kada država desetljećima kasni sa službenim definiranjem i standardizacijom profesije koja gradi same temelje društva, šalje se poruka o neprepoznavanju težine, složenosti i važnosti tog poziva, što se u konačnici izravno prelilo u današnju kadrovsku krizu, nejednake plaće i nedostatak društvenog uvažavanja ove struke.

Koliko je i na koji način u podizanje standarda sustava i struke involvirano resorno Ministarstvo ili sve ( kako to, već kod nas uglavnom bude ) ovisi o entuzijazmu pojedinaca?
Kada je riječ o odnosu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih i stvarnog stanja u praksi, moram otvoreno reći da sustav već godinama funkcionira prvenstveno zahvaljujući čistom entuzijazmu, znanju i nevjerojatnoj upornosti pojedinaca. Ministarstvo postavlja propise, strategije i zakonske okvire, no stvarni impuls za bilo kakav napredak, modernizaciju i podizanje standarda struke gotovo uvijek dolazi odozdo, s terena i izravno iz naših soba dnevnog boravka u vrtićima. Iako MZOM formalno otvara prostor za dijalog kroz javna savjetovanja, u praksi se to prečesto svodi na birokratsku formu, gdje se glas struke sasluša samo reda radi, a naši argumentirani prijedlozi, primjedbe i stvarna rješenja s terena redovito se odbacuju i ne uvažavaju. O tome mogu govoriti vrlo otvoreno iz vlastitog iskustva jer sam osobno, kao magistra ranog i predškolskog odgoja i odgajateljica koja je prošla put profesionalnog razvoja do zvanja odgojitelja savjetnika, aktivno uključena u rad Inicijative magistara ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Kroz rad u Inicijativi uložili smo ogroman trud, sate stručnog rada i bezbroj argumenata kako bismo donositeljima odluka dokazali ono što bi u uređenom društvu trebalo biti samorazumljivo , a to je da je visokoobrazovani odgajatelj profesionalac čije se znanje, odgovornost i stručnost moraju pravno, materijalno i društveno uvažiti. Moje osobno iskustvo u tom angažmanu pokazalo mi je da se za svaku sustavnu promjenu, za svaki pomak u prepoznavanju naših kvalifikacija i za svaku borbu protiv apsurda na terenu moramo izboriti sami, neprekidnim ukazivanjem na probleme i stalnim pritiskom na institucije. Umjesto da država prepoznaje i koristi naš stručni potencijal kao pokretač razvoja cjelokupnog obrazovanja, mi još uvijek moramo trošiti veliku energiju na dokazivanje vlastite vrijednosti unutar obrazovne vertikale. To samo potvrđuje da bez jasnog glasa struke i osobnog angažmana onih koji ovaj poziv istinski žive, rani odgoj nikada ne bi bio tema na stolovima onih koji donose odluke.

Iako se svi, deklarativno, kunemo u dobrobit djece, stanje na terenu pokazuje da to i nije baš tako. Što je, po vašem mišljenju potrebno kako bi odgojitelji dobili status kakav im pripada ali i da ih i roditelji i društvo prestanu doživljavati tek, kao servisnu uslugu i “tete čuvalice” ?
Da bismo konačno prešli s deklarativne brige na stvarno poštovanje struke, potrebna je korjenita promjena na više razina. Prvi i osnovni korak mora napraviti država kroz sustavno i zakonsko izjednačavanje. Odgojitelj mora biti prepoznat kao ravnopravni prvi stup cjelokupne obrazovne vertikale, a ne kao djelatnik komunalnog servisa ovisan o volji i proračunu lokalnih čelnika. To podrazumijeva dosljedno poštovanje Državnog pedagoškog standarda, rješavanje kadrovskog deficita, pravedno vrednovanje akademskih stupnjeva i napredovanja u zvanju te ujednačavanje materijalnih prava na razini cijele države. Kada država svojim zakonima i financiranjem pokaže da cijeni kompleksnost ovog posla, poslat će jasnu poruku cijelom društvu. Druga razina je promjena javnog narativa i rušenje mita o „tetama čuvalicama“. Taj zastarjeli narativ vuče korijene iz vremena kada se vrtić smatrao mjestom gdje se djeca nahrane i pričuvaju dok roditelji rade. Društvo i roditelji moraju shvatiti da se u ranoj dobi formira glavnina ljudskog mozga. Odgajatelj nije čuvar, već visokoobrazovani stručnjak koji svakodnevno prati dječji razvoj i interese, osmišljava individualizirane poticaje, vodi inkluziju, rano prepoznaje odstupanja i gradi temelje za cjeloživotno učenje i emocionalnu stabilnost djeteta. Treća razina leži u nama samima, našem profesionalnom integritetu i javnom istupanju. Moramo kontinuirano demonstrirati svoju stručnost, biti stručni partneri roditeljima, ali i odbacivati umanjujuće termine i obrasce ponašanja. Upravo zato je i ovaj intervju jedan od glasnika promjena , kao prostor u kojem otvoreno, bez uljepšavanja, progovaramo o stvarnom stanju, prekidamo šutnju i preuzimamo odgovornost da javnosti objasnimo tko smo, što radimo i kolika je stvarna težina našeg poziva pa ću iskoristiti priliku i zahvaliti Vam se na angažmanu.Dostojanstvo struke gradi se jasnom politikom države, edukacijom javnosti i našom spremnošću da glasno i argumentirano zastupamo struku sve dok ne dobije mjesto koje joj u društvu pripada.

Kakav je vaš stav o besplatnim dječjim vrtićima kakve zagovara sve veći broj jedinica lokalne samouprave- je li riječ o prigodničarskim, političkim trikovima ili istinskoj mjeri demografske politike i koliko bi takav potez uopće podigao standard struke i sustava?
Ideja besplatnih vrtića u javnosti zvuči izuzetno privlačno, no kada se zagrebe ispod površine i sagleda stanje iznutra, jasno je da se radi o mjeri koja je u ovakvim okolnostima prvenstveno populistički i politički potez, a ne promišljena, cjelovita demografska ili obrazovna politika. Kao mjera financijskog rasterećenja kućnih budžeta mladih obitelji, besplatan vrtić svakako ima smisla. Međutim, nazivati to pravom demografskom mjerom dok sustav puca po šavovima čista je obmana. Prava demografska mjera nije samo „besplatno mjesto“, nego sigurno, dostupno i visoko kvalitetno mjesto u vrtiću za svako dijete. Roditeljima ne znači mnogo to što je vrtić besplatan ako njihovo dijete ostane ispod crte jer nema mjesta, ili ako ga upišu u prenatrpanu skupinu u kojoj jedan premoreni odgajatelj radi u nemogućim uvjetima. Što se tiče podizanja standarda struke i sustava, takav potez bez sustavnog financiranja s nacionalne razine ne samo da ne podiže standard, već ga dodatno urušava. Sve dok država ne osigura stabilno i ujednačeno sufinanciranje, dok se ne riješi kronični deficit odgajatelja, ne osigura puna podrška inkluziji i ne uspostave dostojanstveni uvjeti rada, proglasiti vrtiće besplatnima znači samo prebaciti sav teret političkog populizma na leđa ionako iscrpljenih odgajatelja. Standard struke ne podiže se besplatnim uslugama, nego strateškim ulaganjem u ljude koji u tom sustavu rade.

Koji su primjeri dobre prakse/ u Hrvatskoj ali i zemljama EU, za kim bi se trebali povesti i čije “dobre recepte , eventualno,”prepisati” ?
Kada govorimo o „prepisivanju dobrih recepata“, moram odmah naglasiti jednu važnu istinu, a to je da su naši zakonski i kurikularni okviri u Hrvatskoj zapravo iznimno dobro i suvremeno postavljeni. Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje prati najnaprednije europske pedagoške smjernice, a naš Državni pedagoški standard na papiru je izvrstan. Problem nikada nije bio u nedostatku stručne vizije, već u nesrazmjeru između onoga što je propisano i onoga što se na terenu stvarno provodi i financira. Zbog toga sam neizmjerno ponosna na sve odgajatelje i stručne djelatnike u našoj zemlji. U uvjetima koji su često na granici izdržljivosti s pretrpanim skupinama, manjkavim resursima i nedostatkom stručnih timova, zapravo hrvatski odgajatelji svakodnevno stvaraju čuda. Naš sustav stvara toplo, poticajno i inkluzivno okruženje isključivo zahvaljujući njihovoj stručnosti, visokoj pedagoškoj kompetenciji i čistom entuzijazmu. U mnogim aspektima neposrednog rada s djecom, projektne nastave i holističkog pristupa, naši vrtići nimalo ne zaostaju za najhvaljenijim europskim praksama. Ipak, ono što trebamo „prepisati“ od uspješnih europskih zemalja su sustavna i financijska rješenja koja stoje iza odgajatelja poput nordijskog modela (Finska, Švedska, Norveška). Od njih trebamo preslikati stabilno državno financiranje, strogo poštovanje omjera broja odraslih i djece (gdje se standard nikada ne krši) te iznimno visok društveni status profesije. Tamo se u rani i predškolski odgoj ulaže kao u najvažniju društvenu investiciju, a odgajatelji imaju punu autonomiju i apsolutno povjerenje zajednice. I unutar Hrvatske imamo svijetle primjere tj. gradove i općine koji su prepoznali važnost ulaganja u stručni kadar, koji sufinanciraju usavršavanja, osiguravaju dovoljan broj asistenata za djecu s teškoćama i ulažu u opremanje prostora prema najvišim standardima, ne čekajući pritiske s terena. Ono što nam hitno treba jest da država i društvo stanu iza tih zakona onako kako to rade najrazvijenije zemlje, omoguće nam rad bez kompromisa i pruže podršku kakvu naši odgajatelji svojim svakodnevnim radom odavno zaslužuju.

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

TEKST: Simonida Tarbuk                FOTO: Ustupljene fotografije A.B