Iako Dječji vrtići posljednjih godina diljem zemlje niču “kao gljive poslije kiše”, nacionalni sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja istovremeno se suočava s brojnim izazovima- nedostatak stručnog kadra, pretrpane vrtićke skupine, neujednačen standard opremljenosti prostora, jer dok pojedini osnivači ulažu u zgrade i uvjete, drugi ulažu u ljude, inzistiranje na inkluziji bez stvarne integracije i stručne podrške… A novoizgrađeni objekt tek je jedna kockica u iznimno kompleksnom mozaiku koji, čini se, opstaje, isključivo na entuzijazmu pojedinaca. Kako, uistinu, sustav izgleda “iznutra”, skrbe li zemlje Europske unije bolje za djecu predškolske dobi od Hrvatske i zašto izgradnja novih objekata nije rješenje problema, propitujemo  kroz razgovor sa stručnjacima u novom članku projekta “Besplatni dječji vrtići-demografija ili demagogija”, financiranom sredstvima Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

„Povećanje pristupačnosti visokokvalitetnog sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja svakom djetetu radi ostvarivanja prava na kvalitetan odgoj i obrazovanje od najranije dobi i osiguravanja standarda kvalitete i resursa za podršku djeci izloženoj riziku socijalne isključenosti“ jedan je od prioriteta provedbe Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine koji se odnosi na obrazovne politike, ključnog nacionalnog dokumenta za planiranje budućnosti, te strateškog okvira i vizije razvoja zemlje donesenog ,sada već davne, 2021. Iako je od tada prošlo pet godina tijekom kojih objekti dječjih vrtića, najvećim dijelom zahvaljujući europskom novcu, diljem Hrvatske niču “kao gljive poslije kiše”, daleko smo od planiranih ciljeva. Istovremeno, nacionalni sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja suočava se s nikad većim i brojnijim izazovima, što dugoročno ozbiljno dovodi u pitanje budućnost onih na čiju se dobrobit, na žalost, izgleda samo deklarativno, svakodnevno pozivamo. Nedostatak stručnog kadra, nekompetentne zamjene, pretrpane skupine, razlike u organizaciji rada-tek je dio problema koji potvrđuju kako predškolski odgoj nije samo pitanje izgradnje objekta nego javna obrazovna djelatnost koja bi trebala biti sastavni dio cjelokupnog nacionalnog obrazovnog sustava. Pravo je vrijeme, stoga, saznati kako izgleda sustav izvan Hrvatske i skrbe li zemlje EU bolje za vrtićku djecu od nas. Pitali smo to  članice Udruge Sidro, entuzijastice i stručnjakinje jedne od najrelevantnijih nacionalnih organizacija civilnog društva u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja koje su, kroz mrežu suradnje, povezane s gotovo 1700 dječjih vrtića diljem zemlje.

Što imaju druge države kada govorimo o sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja?
Promatrajući neke druge zemlje i načine na koje su uredile sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, mogu se uočiti značajne razlike. Nordijske zemlje, primjerice, svoje politike češće usmjeravaju ka dužem ostanku djeteta u obiteljskom okruženju i čine to raznim mjerama poticanja roditelja na odgađanje povratka na posao ili na ostanak djece s bakama i djedovima do njihove  treće godine. Zbog toga su  jasličke skupine, kakve imaju naši dječji vrtići,  rijetkost i koriste ih samo oni roditelji koji nemaju drugu mogućnost. Neke druge države, poput Nizozemske, u obvezni sustav obrazovanja uključuju djecu već od četvrte godine, a jaslice su dostupne, uobičajene i poželjne. No cijeli sustav RPOO snažno je naslonjen na škole, objekti dječjih vrtića obično se nalaze u istoj zgradi ili istom, zajedničkom dvorištu, a djeca prelaze iz sobe u sobu, postupno se približavajući onoj koja predstavlja početak školskog obrazovanja, nježno i bez stresa zbog velike promjene. U tim zemljama značajno se razlikuje i obrazovanje stručnih kadrova. Uglavnom je riječ o kraćim programima koji su dovoljni za rad u vrtićima, no sustav je postavljen potpuno drugačije. Neka vrsta višeg strukovnog obrazovanja (master) osigurava da u svakoj skupini bude stručni odgojitelj koji je zadužen za planiranje, organiziranje i osmišljavanje rada, dok taj rad pod njegovom supervizijom provode niže obrazovani kadrovi. U odgojnim skupinama nikada nećemo naći jednu odraslu osobu kako sama radi s djecom, za razliku od jaslica i vrtića u Hrvatskoj. Primjerice, u Sloveniji u odgojnoj skupini, u svakoj smjeni, s djecom radi odgojitelj i pomoćni odgojitelj, a većina skupina ima i pomoćnog radnika za njegu, skrb i pratnju, što čini tim od tri odrasle osobe u svakoj smjeni. Broj djece u vrtićkim skupinama u Sloveniji jednak je propisanome u našem Državnom pedagoškom standardu, no taj se broj, za razliku od naše zemlje, strogo poštuje. Prilikom jednog posjeta slovenskom vrtiću, nakon što smo razmijenili iskustva, tamošnji kolegice i kolege ostali su šokirani činjenicom da se u Hrvatskoj propisana mjerila za broj djece redovito ne poštuju, što je tamo nezamislivo. Isto je i u Danskoj  – na 6 ili 8 djece u skupini, u svakom trenutku prisutno je tri do četiri odrasle osobe, od čega najmanje jedan odgojitelj i dvije do tri osobe različitih profila i razine stručnosti. Zatečeni opisom stanja u  u hrvatskim vrtićima, danski su nas kolege pitali kako,uopće, radimo kada imamo jednu osobu samu u smjeni na dvadesetak jednogodišnjaka ili 30 djece u starijim skupinama.

Obzirom na brojna iskustva i uvide u stanje drugih zemalja Europske unije, koje primjere možete posebno istaknuti?
Nama ,možda, najzanimljiviji podatak na koji smo naišli, jest odnos prema prvoj stepenici obrazovanja i općenito obrazovnom osoblju. Primjerice Finska provodi iznimno rigorozni probir prilikom odabira kandidata koji uopće mogu dospjeti u obrazovni sustav kao odgojitelji, učitelji, nastavnici, profesori. Samo najbolji učenici usmjeravaju se i dobiju priliku školovati se za obrazovna zanimanja, kako bi sutra i sami obrazovali nove generacije. Suprotno tome, u Hrvatskoj su ukinuti svi oblici selekcije pri upisu na studije koji obrazuju kadrove u vrtićima i školama. Je li vrijeme razmišljati o određenim razredbenim postupcima, selekciji i probiru onih pojedinaca koji će sutra ostati u sustavu, nositi ga i graditi na način koji jamči dugoročnu kvalitetu i sigurnost? Iako je kvaliteta obrazovanja i kompetencija hrvatskih odgojitelja na najvišoj razini, prostor za poboljšanja postoji, dok je prostor za poboljšanja u smislu uvjeta boravka i rada u vrtiću – nužnost. Ovdje moramo dodati i kako smo, u svom radu posljednjih godina, dosta proučavali i propitivali kako to izgleda sustav prve stepenice formalnog odgoja i obrazovanja u drugim zemljama Europe i Europske unije. Ono čime se ,uistinu, i uz sve silne probleme, možemo pohvaliti mi u Hrvatskoj, je razina obrazovanja odgojitelja. Naši odgojitelji imaju naviše obrazovanje, prijediplomski studij, diplomski studij, sve do doktorata, što je iznimna vrijednost. Na žalost, činjenica  jest da tu vrijednost Hrvatska ne zna iskoristiti, pa svi naši odgojitelji, bez obzira na razinu obrazovanja, obavljaju isti posao.

Iako se, na osnovu vaših uvida, možemo pohvaliti s iznimno visokom obrazovnom razinom odgojitelja, što je, recimo i to, do nedavno, bilo i iznimno traženo zanimanje, na tržištu rada ih je, čini se, sve manje. Potvrđuju to i natječaji na koje se nitko ne javlja, sve kreativnija “krpanja” rupa na koja su prisiljeni ravnatelji, pa i, na žalost, zapošljavanje nedovoljno stručnog kadra. Što je, po vašem mišljenju, uzrok takvom stanju a što izlaz?
Sve veći broj problema i izazova s kojima se suočavamo, potvrda su kako izgradnja novih dječjih vrtića, nije rješenje. Na žalost, nama koji sustav poznajemo iznutra, sve to nije ništa novo, ali ni od jučer, jer, na određene neuralgične točke upozoravamo još od 2020., prije nego li je Udruga osnovana, znajući kako ćemo, ne dođe li do značajnih promjena sustava RPOO, ostati bez stručnih kadrova i pred opasnošću da se sustav uruši. U tom trenutku procjene nedostatka stručnih odgojitelja kretale su se oko službene brojke tisuću, dok su naši izvori pokazivali tri puta veći broj, oko tri tisuće. Trend porasta deficita odgojitelja bio je, i tada kao i sada ,u velikom porastu, i predvidjeli smo da će ta brojka, nevezano za otvaranje novih smještajnih kapaciteta, rasti do 2025. na 6.000 odgojitelja koji nedostaju sustavu. Nažalost, naša predviđanja pokazala su se točnima, i danas , u 2026., službena brojka koja sada dolazi iz Ministarstva, govori o deficitu od 7.008 stručnih odgojitelja. No, ni ta brojka ne prikazuje stvarno, realno stanje u praksi, jer se nitko ne bavi evidencijom koja bi odgovorila na pitanje koliko osoba na poslovima odgojitelja zapravo čine nestručne zamjene. Naša istraživanja na manjem, nereprezentativnom uzorku, govore o 36 – 40 posto nestručnih zamjena koje trenutno obavljaju poslove odgojitelja i nalaze se u izvješćima Državnog zavoda za statistiku RH zajedno s kvalificiranim odgojiteljima, čineći ukupnu brojku od 17.480 odgojitelja u hrvatskim predškolskim ustanovama (DZS, srpanj 2026.). Prateći ovaj problem posljednjih šest godina, vrlo jasno smo mogli utvrditi razloge deficita stručnjaka: iznimno velika odgovornost za sigurnost i zdravlje djece, često i do 100 posto većeg broja djece od dopuštenog, vrlo loši uvjeti rada i boravka u vrtićima koji dovode u rizik i djecu i zaposlene, niska razina razumijevanja i uvažavanja uloge i važnosti odgojitelja, otvoreno nepoštivanje propisa i obveza, izostanak brige o zdravlju zaposlenih i zaštite na radu, učestalo uznemiravanje i zlostavljanje na radnom mjestu, mala i većinom nezakonito obračunata plaća, kontinuirani prekovremeni rad uz stalnu raspoloživost poslodavcu bez ikakvog evidentiranja te pripravnosti. Ono što su ključne preporuke javnih politika implementacijom kojih bi prva stepenica formalnog odgoja i obrazovanja imala šanse za oporavak,saželi smo na 6 točaka : strateško planiranje ljudskih resursa i hitna zapošljavanja, reforma sustava obrazovanja kadrova, modernizacija pripravništva, povećanje atraktivnosti zanimanja odgojitelja, izmjena modela financiranja vrtića, osiguravanje jednakog pristupa i kvalitete za svako dijete. Puno je tu velikih riječi, no one zapravo znače vrlo jednostavne stvari. Nužno je istovremeno osigurati provedbu svih propisa, poštivanje zakona i podzakonskih akata – o broju djece u skupinama, uvjetima u kojima radimo, plaći koja je propisana zakonom, poštivanju propisa o radnom vremenu odgojitelja, prostornim i kadrovskim uvjetima koje moramo zadovoljiti… U jednoj rečenici, ne smije nam se događati ono što se godinama događa – u sobi od jedva 20 metara kvadratnih, jedna odgojiteljica sama radi s 25 jednogodišnjaka, bez zamjene, radi tjednima prekovremeno, unatoč posebnom propisu o radnom vremenu odgojitelja, sva je odgovornost na njoj, a plaća je i do 40 posto manja od one koja je propisana zakonom. Kakve će dugoročne posljedice na emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj generacija ostaviti praksa u kojoj stručne kompetencije zamjenjuje samo fizička prisutnost odrasle osobe-pitanje je koje si moraju postaviti svi oni koji se, svakodnevno, istinski ili deklarativno, zaklinju u dobrobit naše djece, vjerujući kako je, za rješenje problema, dovoljno tek, manje ili više svečano, sa ili bez ceremonijalnog “rezanja vrpce”, otvoriti novi objekt dječjeg vrtića. Rani i predškolski odgoj i obrazovanje puno su više od izgradnje zgrade i razlike u organizaciji prve stepenice formalnog odgoja i obrazovanja ne smiju ovisiti o ideji, volji, interesu i financijskim mogućnostima jedinica lokalne samouprave.

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

TEKST: Simonida Tarbuk                FOTO: Slavonski.hr/ Sidro