POŽEGA – “Ne volim reći da je naporno. Kad me netko pita – kako je na akademiji, je li naporno, ne volim to reći. Zašto sam onda to upisala ako mi je naporno, ako ću reći u bilo kom trenutku kako je naporno! Nema smisla! Radimo to što volimo i lijepo nam je. Na kraju, sve se to isplati. Jer, umjetnost i gluma je nešto u čemu treba uživati od početka do kraja,” kaže Anabela.

Požeškoj kazališnoj publici Anabela Sulić, studentica treće godine glume i lutkarstva na osječkoj Akademiji za umjetnosti i kulturu, poznata je iz brojnih predstava “zlatnog doba” Srednjoškolske kazališne družine kada je mlade glumce-amatere vodila akademska glumica Marijana Matoković. Bio je to pravi pedagoški rad koji je mlade entuzijaste upoznao s osnovama, a nekima od njih, poput Anabele dao podršku u odabiru glume kao životnog poziva.

Kada se razvila tvoja ljubav prema kazalištu i glumi?
Još u vrtiću oduševljeno sam sudjelovala u predstavama, ali potom sam se bavila i drugim aktivnostima, sportom. Nije to bilo ozbiljno do trenutka kada je premijerno izvedena predstava “Vjenčani list” u Gradskom kazalištu Požega. Pogledala sam predstavu i ostala zadivljena te poželjela krenuti u dramsku grupu. Tako je to počelo. Potvrda da stvarno želim na Akademiju stigla je kada je Marijana Matoković vodila Srednjoškolsku kazališnu skupinu. S njom sam naučila kako zapravo neke stvari funkcioniraju, naravno ne shvatiš sve dok ne dođeš na Akademiju, ali Marijana je u tom trenutku bila najbolja osoba koja nam je mogla sve objasniti, pokazati i približiti – netko tko je u tom trenutku u Požegi bio najstručniji, najobrazovaniji i najsposobniji.

Tvoj talent pokazao se i na zbivanjima poput Lidrana ili kazališnih susreta KaZlaDo gdje si ostvarila zapažene nastupe…
Da, na Lidranu sam kao maturantica išla na Državno natjecanje, a dva puta sam na susretima KaZlaDo osvojila prvo mjesto. Jedne godine Ružica Maurus koja je sada u Zagrebu na akademiji dijelile smo prvo mjesto. Dobro je da se događaju takve manifestacije kako bi mladi ljudi imali priliku pokazati svoje dramske vještine.

Spomenula su Ružicu, uz nju i tebe, još je vaših kolega otišlo dalje iz amaterskih voda, na akademije. Čini se bila je to doista “zlatna generacija” uz Marijanu Matoković?
Da, to je svakako bila generacija koja je iznjedrila određeni broj mladih ljudi se umjetnošću žele ozbiljno baviti. Te godine kada je Ružica Maurus otišla u Zagreb na akademiju na glumu, također je Antonio Grozdanoski upisao na zagrebačkoj akademiji produkciju, sljedeće godine sam ja upisala glumu i lutkarstvo na Akademiji u Osijeku, a godinu poslije pridružio mi se i Matko Trnačić.

Kako su izgledale ove dvije akademske godine? Marijana vam je otvorila prozor, a sada su se otvorila i vrata jednog potpunog drugog svijeta, zar ne?
O da, na požeškim daskama još uvijek je to bila samo igra. Koliko god nam Marijana govorila što to jest zapravo i kako to izgleda, nikada to nismo mogli stvarno zamisliti. Jer, tu smo bili kod kuće, išli smo u školu, imali drugih obaveza i taj rad u kazalištu bio je dva puta tjedno po sat, dva. To je neusporedivo s vremenom koje provodimo na akademiji. Pogotovo prva godina, to je vrlo intenzivan studij gdje smo bili u pogonu gotovo cijeli dan – od jutra do večeri. Radi se puno, velikim dijelom je gluma, tu je i lutkarstvo a uz ta dva glavna predmeta imamo i pokret, i govor i glas, pjevanje…Puno je truda i rada i izvan nastave jer mi i sami puno radimo, imamo zadatke koje moramo napraviti. Međutim, kada to sve prođe, kad riješiš neki ispit pa se osvrneš – zadovoljstvo je neizmjerno i vjerujem da svi uživamo u tom što radimo. I akademija je lijepo mjesto, stvoreno za ljude koji se baš žele baviti tim poslom. Ako netko ima želju, preporučujem – ali mora biti potpuno siguran da to želi. Jer, svaka generacija ima i neku osobu kojoj to u jednom trenutku bude teško pa odustane, bude i suza i nepotrebnih riječi. No, umjetnost i gluma nešto je u čemu treba uživati, od početka od kraja…

I naporno raditi?
Ma, ne. Ja ne volim reći da je naporno. Kad me netko pita kako je na akademiji, je li naporno, ne volim to reći – zašto sam onda to upisala ako mi je naporno, ako ću reći u bilo kom trenutku kako je naporno! Nema smisla! Radimo to što volimo i lijepo nam je. Na kraju sve se to isplati.

Onda, ti sada znaš – izabrala si pravi put?
Da, jesam.

Reci nam neka profesorska imena. Tko vodi tvoju generaciju na tom putu do “dasaka koje život znače”?
Teško je nekog izdvojiti. Na prvoj godini profesor glume bio nam je Robert Raponja, sada je Jasmin Novljaković, nismo sa svakim od njih radili isto gradivo, svaki nam je dao nešto novo, posebno. Na lutkarstvu smo imali profesoricu Maju Lučić, zatim profesora Hrvoja Seršića, a sada smo na trećoj godini imali priliku raditi s profesoricom iz Rusije Ljudmilom Fedorovom. Svatko od njih dao je nešto svoje i nešto dragocjeno.

Velika su to pedagoška i umjetnička imena. Doista imate sreću raditi s tako vrsnim umjetnicima…
Tako je, velika su to imena i prava je čast raditi s njima. To su dva glavna predmeta, a uz to imamo još i profesore iz pokreta, poput profesorice Maje Đurinović, govor, pjevanje- sve je to važno, Primjerice, meni je pjevanje dokaz koliko se može napredovati na akademiji jer sam došla kao pravi “tudum”, čista katastrofa. Nisam znala ni note, ni slušati, a sada pomalo i čujem i osjetim da sam nešto krivo napravila, osjeti se napredak. Profesorica Veronika Hardy radi s nama i mislim da radi jako dobar posao.

Koliko to što radite i lutkarstvo pomaže da se dodatno razviješ kao glumac. Jer dio sebe, dio svoje percepcije svijeta i glume unosiš u lutku?
Da, to samo može pomoći glumci. Jer to je trenutak kada sebe stavljaš iza paravana i kada lutka na sceni. Naravno da si i ti bitan, ali publika gleda lutku. I onda zapravo shvatiš izvana neke stvari koje kao glumac unutar sebe možda ne bi tako shvatio i ne bi ih bio svjestan. Tako da, lutka zapravo može puni pomoći. Ali meni se često događa dok radim etide da mi gluma pomogne u lutkarstvu, jer kako bih napravila neku scenu s lutkom, pokušavam, ne ide, probam s kolegama odigrati kao glumci na sceni i onda shvatimo što moramo kako bi prenijeli na pravi način na lutku. Međusobno je to snažno povezano i to je najljepše u svemu.

Što te čeka u trećoj godini?
Sad već znam da nam se ponovo vraća profesor Robert Raponja na glumu, prvi semestar radit ćemo antiku, u drugom se radi završna predstava i ono što je nekako meni najveći korak na trećoj godini, to je završni ispit iz lutkarstva, prvi samostalni projekt, predstava iza koje, uz mentora, sam stojiš.

Požeška kazališna publika prilično je upoznata i s imenima o kojima smo govorile, ali i s radom osječke Akademije koja je svojevremeno surađivala s Gradskim kazalištem Požega. Ima naznaka kako bi i vi kao studenti akademije mogli biti na požeškoj sceni u obnovljenoj suradnji. Znaš li što o tome?
Počelo je to već s predstavom “Igra ljubavi i slučaja” koju je radio profesor Jasmin Novljaković i gdje su bili i profesori i studenti. Vidimo da se ponovo ostvarujeta suradnja što mi je vrlo drago, jer evo i ja sam sada u toj situaciji da mogu doći kao studentica. Naravno da je uvijek lijepo igrati pred svojom publikom. Ima naznaka kako će se oš raditi, ali sve u svoje vrijeme, bilo bi rano govoriti o tome.

Znam da je teško pitanje ali – gdje se vidiš nakon akademije?
To je jako teško pitanje. Postoji diplomski studij za koji treba također proći ponovo prijemni. Volim ići korak po korak, a naravno da je ogromna želja imati dobro mjesto u nekom dobrom kazalištu i raditi dobre predstave koje su kvalitetne, koje će se sviđati ne samo publici već i kolegama koji se bave tim poslom, koje će ostaviti trag. Svi se nadamo nečem najboljem. Mislim da smo mi privilegirani na određeni način jer radimo posao gdje možemo sami puno toga učiniti. Evo, Marijana Matković je divan primjer jer je odnedavno pokrenula i svoju umjetničku organizaciju i potvrđuje kako se može ako se čovjek trudi i ako ne čeka da netko pokuca na vrata i kaže – dođi igraj u mojoj predstavi.

TEKST: Sanja Pok       FOTO: S. Pok/R. Demo