POŽEGA – Evo “Svete Rožalije” u režiji Jasmina Novljakovića, “evo slike svita tko ga vidit hoće”, a koju treba gledati nekoliko puta jer je slojevita, bogata, zasitna i raskošna baš kao kriška rođendanske torte servirane na baroknom pladnju. Ali servirane da se jede prstima, onako hedonistički, da se još dugo liže i cokće i uživa u okusu prave kazališne poslastice.

Scenska praizvedba Kanižlićeve Svete Rožalije dogodila se 3. srpnja 1999. u Gradskom kazalištu Požega, u godini obilježavanja 300. obljetnice Kanižlićeva rođenja. Prva “Rožalija” bila je pravi kazališni fenomen kojeg su gotovo fanatično, na krilima entuzijazma, izgradili tada mladi povratnik iz Poljske, režiser Jasmin Novljaković i grupa kazališnih požeških amatera pod okriljem ondašnje ravnateljice kazališta Maje Žebčević Matić. Raskošni barokni ep o stvarnoj svetici, sv. Rožaliji, djevici i pustinjakinji iz Palerma iz 12. stoljeća koja na dan vjenčanja u ogledalu ugleda raspetog Isusa, Ljubav Božju, te odlučuje napustiti “sve svitovno” za scenu je vrhunski dramatizirala Anita Jelić. Scenski minimalistička, gotovo avangardna, predstava je uzburkala hrvatske kazališne vode, ostala zabilježena u znanstvenim analima – i zaboravljena iz perspektive šire publike.

I gotovo 30. godina nakon toga, evo Rožalije ponovo pod redateljskom palicom, Jasmina Novljakovića i stručnim okom koreografkinje i kostimografkinje Jasminke Petek Krapljan. I Rožalija i Novljaković i Petek Krapljan sazreli su, pa nam se obraćaju s raskošnim, gotovo baroknim slikama, slojevitim kao krinolina, dajući tek u natruhama omaž prethodnici.

Zašto baš sada i zašto baš (ponovo) Rožalija, djelo koje zatravljuje svojim alegorijama, ali i zbunjuje svojom izričajnom arhaičnosti? Nije baš izbor za recentno kazališno tržište gdje se često “igra na prvu loptu” mogli bi kazati skeptici… No, požeško kazalište pod ravnateljstvom Valentine Neferović već ima svoje recentne naslove koji plijene interes široke publike, pomenut ćemo samo “Gostioničarku”, pa si može dati volji i želji zamaha te pripremiti u svojoj slavljeničkoj godini nešto zahtjevnije i izazovnije i za realizaciju i za publiku, a što ima duboke poveznice s požeškom i kulturnom i kazališnom poviješću.

Iako Požega ima dugu kazališnu tradiciju, koja kreće upravo od Kanižlićevog vremena kada je zabilježena prva predstava odigrana 1715, pa razdoblje kada je od 1948 do 1957. djelovalo profesionalno kazalište, tek godine 1995. osniva se Gradsko kazalište Požega. I prva Rožalija 1999. godine, pokazala je što se to sprema i može spremiti u srcu Slavonske Atene, kad igrate izvan okvira i ne obazirete na predrasude vezane uz – provincijsko. Ali, sve do 2024. godine požeško kazalište djelovalo je bez ansambla, ali s vrlo iskusnom tehničkom službom i entuzijastičnom upravom pa su uspijevali napraviti brojne uspješnice u vlastitoj produkciji te se, posebice u novije vrijeme, čvrsto ukotviti na hrvatsku kazališnu scenu. Sezona 2024./2025 prijelomna je, jer kazalište u okrilje prima dva profesionalna glumca Anabelu Sulić i Ivana Vukelića, te uz zeleno svijetlo Ministarstva kulture i medija, mijenja status iz kazališne kuće u gradsko kazalište.

I stekli su se tako uvjeti za pravo rođendansko slavlje, ali s predstavom koja je sve samo ne prigodničarska.

“Sveta Rožalija ” iz pera Antuna Kanižlića djevojka je iz bogate obitelji sa svim povlasticama, ali ostavlja sve iza sebe kako bi krenula na putovanje za vječnim istinama. U svom pismu majci opisuje svoj život, napasti koje je salijeću i odvraćaju od pustinjačkog života (Razbluda, Ispraznost, Himba, Smih, Dragost, Lipota, Pisma, Igra, Šala, Veselje, Radost, Vrime, Mladost, Sladost, Raskoš) kao i vrline koje joj pomažu (Milost, Pokora, Pravednost, Poniznost, Uboštvo, Čistoća, Čednost, Ljubav Božja). Uz brojne poticajne priče, pjesme i opise borbe (npr. Spoznaje i Slobode) Rožalija neprestano ponavlja da je samo jedno važno – biti što bliže Bogu i njegovoj ljubavi koja za nagradu donosi vječni mir.

Ako je u prvoj Rožaliji Novljaković zagrebao po površini Kanižlićevog bisera iz Panonskog mora, u ovoj novoj, snažnijoj i po svemu upečatljivoj, promijenio je potpuno narativ o primjeni baroknog književnog teksta za kazališnu scenu. Uz kostime koji pulsiraju bojama i simbolikom, glazbu koja nam pomaže u praćenju i najavljuje ključne dijelove i scena je raskošna, koloristična i inspirativna.

Uz glazbu koju potpisuje Ana Stanković, scenografiju Frane Celić,obol su dali i iskusni kazališni djelatnici Goran Krmpotić, Ljiljana Rodić, Marija Matijanić, Dario Hak i Renato Pok.
Glumački tim Anabela Sulić (Rožalija), Vlasta Ramljak (Majka), Matko Trnačić (Ljubav Božja), Selena Andrić (Samoća), Ivan Vukelić i Andrija Krištof (Spoznaja i Sloboda) te studenti III. godine glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu Osijek – Martina Slakoper, Inka Eldan, Katarina Han, Petra Pribić, Laura Vrban, Nina Crnčević, Lovro Klepo – iznijeli su na scenu živu dramsku radnju, srž, uvjerljivost i suživljenost s djelom i porukom koju nosi.

I uspjeli u onom najtežem – dotaknuti dušu suvremenog gledatelja koji teško prihvaća podjelu na crno i bijelo, na ultimativno dobro i ultimativno zlo. Takvi smo, takvo je današnje, hladno, proračunato i egocentrično vrijeme. Al’ eto mlade Rožalije, eto Anabele Sulić koja pod mentorstvom Jasminke Petek Krapljan vlada scenom, čas elegantno i zavodljivo u maniru prave influencerice, čas samozatajno, nježno i promišljeno u duhu mladog bića koje se traži u slobodi izbora, u vodama najdubljih sumnji, nadanja i vjerovanja.

Matko Trnačić, asketski prozračan, elegantan, gotovo je holivudska prispodoba Ljubavi Božje kojem s jezika raskošni pleter ikavice teče kao da mu je dan s rođenjem pa ga je ugodno i očaravajuće slušati i gledati. Poželiš i sam nekakvu špilju s takvim društvom, bar na tren, potražiti.

Iskusne Vlasta Ramljak i Selena Andrić umjetničkom vještinom svojim su likovima dale dodatni značaj, a Vukelić i Krištof, kao rokenrolerske napasti donijeli su dah jeze, svježine, ali i (uvijek potrebno) humora. Mladi ljudi s akademije prate ritam, obogaćuju priču i neizostavni su dio Rožalije, ove “slike svita tko ga vidit hoće”, a koju treba gledati nekoliko puta jer je slojevita, bogata, zasitna i raskošna baš kao kriška rođendanske torte servirane na baroknom pladnju. Ali servirane da se jede prstima, onako hedonistički, da se još dugo liže i cokće i uživa u okusu prave kazališne poslastice.

TEKST: Sanja Pok                       FOTO: Sanja Pok