POŽEGA – Veličanin Andrija Raguž,poznat kao dugogodišnji rukometaš Rukometnog kluba Požega, nakon rukometne karijere našao se u novom sportu. Taj sport je mnogima nepoznat, a svi su se njime barem jednom u životu bavili. Radi se o obaranju ruke ili armwrestlingu.

Na Svjetskom kupu u obaranju ruke u Mađarskoj održanom u listopadu, Andrija je ostvario fantastičan rezultat. Naime, u obaranju na lijevu ruku osvojio je zlatnu, dok je u obaranju na desnu ruku osvojio brončanu medalju. Reprezentacija Hrvatske je ukupno zauzela treće mjesto.

“Sportom sam se počeo baviti kroz rukomet, dugo sam igrao za Rukometni klub Požegu. To su mi jako lijepe uspomene, puno smo skupa prošli, proputovali. Otišao sam iz Požege te se nakon nekog vremena našao u ovom sportu, obaranju ruke. Od osnovne i srednje škole, preko rukometa do vojske i posla, kad god smo obarali ruke, nikad nisam izgubio. Prije jedno 5-6 godina sam vidio reklamu za turnir u obaranju ruke te kako postoji kategorija amateri. Rekoh samom sebi:”Idem probati”! Osvojio sam taj turnir nakon čega su me zvali da se okušam s profesionalcem. Dečko koji je imao 30-tak kila manje od mene i bio niži 15-20 centimetara me pobijedio pet puta zaredom. Nisam mu mogao ništa. Tada sam shvatio kako je ovo sport kao i svaki drugi i ako želiš biti dobar, moraš ozbiljno trenirati. Sljedećih 4-5 godina sam išao na turnire samo za amatere, svaki put su me zvali no tek prije deset mjeseci sam počeo ozbiljno trenirati u klubu za obaranje ruke Spartanci u Zagrebu. Zadovoljan sam rezultatima, a i dečki u klubu također”, ispričao je Andrija.

Kaže kako nastupima na natjecanjima promoviraju i Hrvatsku, a cilj im je da se ovaj sport proširi i “uđe” u svaku sredinu jer je odličan sport za koji ne treba posebna oprema tako da je pristupačan svakome. “Svatko od nas je nekad sudjelovao u obaranju ruke, od malih nogu kada smo se kao klinci zafrkavali u školi tko je jači pa evo do odraslih dana. Često me ljudi pitaju:”Je li to uopće sport”? Da, ozbiljni sport u kojem postoje klubovi, organizacije, međunarodna natjecanja. Privlačimo ljude kako god možemo i znamo. Dovoljan je samo stol za obaranje ruku i volja, s vremenom dolaze snaga, brzina, tehnika, sve to kroz trening sjedne na svoje mjesto. Godine ne igraju neku ulogu što se tiče početka bavljenja obaranjem ruke. Ima slučajeva gdje su se ljudi počeli baviti u tridesetima, a do četrdesete postali europski i svjetski prvaci. Naravno, natječu se i žene koje su članice klubova”, kaže Raguž.

TEKST: B. Miščević       FOTO: A.R. (privatni album)