Volontirati znači darovati svoje vrijeme i trud, no doniranje organa ide korak dalje – to je ultimativni čin čovjekoljublja koji u najtežim trenucima nekome poklanja novu priliku za život. U sklopu projekta “Volontiraju, ne kalkuliraju” razgovarali smo s dr. Jasminom Kovačević, voditeljicom Službe za javno zdravstvo Zavoda za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije o odluci koju već danas može donijeti svatko od nas, a koja u najtežim trenucima pobjeđuje smrt, spašava brojne živote i pokazuje svu snagu ljudske solidarnosti i plemenitosti.

Zašto je važno poticati građane na darivanje organa?
To je zapravo nešto najljepše što možete učiniti, jedan stvarno sjajan čin ljudske solidarnosti. Time pokazujemo da nam je uistinu stalo do naših bližnjih, do naše zajednice, pa i puno šire, s obzirom na to da je Hrvatska članica Eurotransplanta. Naravno da je na prvom mjestu želja za pomaganjem drugima. To bismo svi trebali imati pohranjeno u sebi, uz onu primarnu brigu o samome sebi i vlastitom zdravlju. Pomaganjem ljudima koji čekaju transplantaciju doslovno spašavamo živote jer o njoj najčešće ovisi preživljavanje. Ako su u pitanju organi koji su nam nužni za život – poput srca, jetre ili pluća – pacijentima u pravom smislu riječi spašavamo život. S druge strane, kada je u pitanju transplantacija bubrega, nekome možemo značajno i dramatično promijeniti kvalitetu života te ga spasiti od svakodnevnih odlazaka na dijalizu.
Malo je toga tako lijepog, velikog i uzvišenog što možemo učiniti kao što je darivanje organa. Ujedno, jedan darivatelj može spasiti više života. Izuzetno je vrijedno i veliko da u trenutku kada se jedan život, nažalost, gasi, ta nesretna situacija može donijeti puno toga lijepog za mnoge druge ljude. Zato u toj priči nije u pitanju samo pojedinac koji čeka transplantaciju, nego i cijela njegova obitelj, svi njegovi prijatelji, zajednica, kao i njegov potencijalni povratak na radno mjesto. Tim činom obuhvaćate veliki broj ljudi kojima dramatično popravljate živote.

Kako je darivanje organa zakonski uređeno u Republici Hrvatskoj?
Postoji sustav koji je, naravno, u potpunosti reguliran zakonom te vrlo dobro organiziran i koordiniran na razini najboljih europskih i svjetskih praksi. Prema Zakonu o uzimanju i presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja, svaki građanin koji se za života nije izričito protivio doniranju organa smatra se potencijalnim donorom. To u praksi ne znači da će svatko tko nije potpisao izjavu kod svog liječnika obiteljske medicine automatski postati darivatelj jer se uvijek, kao pravilo u praksi, uzima u obzir i poštuje želja obitelji. Ono što je u tom slučaju iznimno važno jest da svatko od nas, dok je živ i u punom zdravlju, razgovara sa svojim bližnjima o takvim situacijama. To je svima nama uglavnom strano, daleko i nelagodno, ali upravo na taj način dolazimo do toga da se naše želje mogu poštovati. Ako želimo jednoga dana biti donori, naša obitelj to mora znati. Tada je obitelji u toj iznimno teškoj situaciji puno lakše donijeti odluku koja je u skladu s onim što smo sami željeli. Ako niste sigurni, ne znate što to točno znači ili želite doznati više pojedinosti, možete se informirati kod svog izabranog liječnika, kao i kod svih drugih liječnika u sustavu. Također, dostupno je mnogo literature o toj temi, što vam može olakšati donošenje odluke. Ako se odlučite za doniranje, svakako prvo dobro promislite o tome, a potom to obvezno recite svojim bližnjima. U trenucima gubitka obitelji je iznimno teško donijeti ispravnu odluku, a ako ne znaju Vaše točne želje, u tom kratkom vremenu to će učiniti još teže.

Koliko donorska kartica uistinu olakšava situaciju i obitelji i čovjeku koji se odlučio na doniranje?
To je prije svega jedna lijepa gesta za života. Kada dobro promislite i odlučite da želite biti donor, izradit ćete donorsku karticu i zabilježiti tu odluku u svom kartonu kod liječnika kako ne bi bilo nedoumica. Međutim, sama kartica ne jamči da će osoba doista postati donor – prvenstveno zbog raznih medicinskih razloga koji se moraju ispuniti, a potom i zbog toga što će se ponovno poštovati želja obitelji. Zato je razgovor s bližnjima najvažniji korak. Donorska kartica ima veliku simboličku vrijednost i služi kao jasan pokazatelj obitelji da ste vi doista planirali i željeli biti donor, čak i ako o tome niste stigli otvoreno razgovarati.

Tko može biti darivatelj organa? Postoje li dobna ili zdravstvena ograničenja?
Mogućnost doniranja uvijek se procjenjuje od osobe do osobe. To čine liječnici specijalisti, intenzivisti i drugi stručnjaci koji su dodatno educirani u području transplantacijske medicine. Zbog toga je nemoguće unaprijed i s potpunom sigurnošću reći hoće li ili može li neka osoba u određenom trenutku biti donor. Preduvjet je da postoji izražena želja te osobe za života i suglasnost obitelji, a nakon toga se provodi detaljna medicinska procjena. Ona ovisi o zdravstvenom stanju na prvom mjestu, o samom stanju organa, općem stanju osobe te o zdravstvenim razlozima koji su i doveli do smrti. Pri procjeni se primjenjuju vrlo strogi kriteriji. Ipak, ne postoji fiksno dobno ili zdravstveno ograničenje zbog kojeg bi se nekome unaprijed moglo reći da nikako i ni u kojem pogledu (primjerice, samo zbog starosti) neće moći biti donor. Zato je plemenito da svi imamo tu misao u glavi i da donesemo odluku o doniranju, jer će tako svima u sustavu biti lakše procijeniti idemo li tim putem.

Mogu li se organi darovati i za života?
Tako je, određeni se organi mogu darovati i za života. To vjerojatno zna i većina naših čitatelja i slušatelja – primjerice, živući donor može darovati jedan bubreg ili dio jetre. Također, za života se u svrhu liječenja različitih tumora, prvenstveno leukemije, mogu darovati i krvotvorne matične stanice, odnosno koštana srž. Kada su u pitanju živući darivatelji, primjenjuju se dodatna, iznimno stroga pravila. Osoba mora biti u potpunosti zdrava i mora joj se osigurati jednaka kvaliteta života kakvu je imala i prije samog zahvata. Ti rigorozni kriteriji i pravila služe kako bi se spriječila bilo kakva potencijalna zlouporaba ili neželjene situacije kakve se ponekad viđaju u filmovima. Cijeli postupak transplantacije i sva popratna pravila iznimno su transparentni u svakom smislu, upravo zato da ne ostane ni najmanja trunka sumnje i da sve bude izvedeno potpuno ispravno i po propisima.

Zašto se Hrvatska smatra jednom od najuspješnijih zemalja u transplantacijskoj medicini?
To prije svega potvrđuje službena statistika – brojevi su apsolutno na našoj strani. U Hrvatskoj imamo sjajno organiziran sustav transplantacijske medicine i vrhunske stručne centre. Transplantacije se uspješno obavljaju u šest centara u sklopu kliničkih bolničkih centara (KBC), dok se postupci eksplantacije i procjene potencijalnih darivatelja mogu provoditi i u manjim općim bolnicama. Nalazimo se u samom svjetskom i europskom vrhu. Ako pogledamo konkretne brojke, Hrvatska bilježi oko 28 preminulih darivatelja organa na milijun stanovnika, dok je prosjek Europske unije znatno niži i iznosi 21. Dakle, visoko smo iznad europskog prosjeka. Naravno, postoje države koje imaju još više stope, poput Španjolske s 53 darivatelja na milijun stanovnika, no Francuska, primjerice, ima 29, a Češka 32 darivatelja na milijun stanovnika. Kada se uspoređujemo unutar same mreže Eurotransplanta, gdje se katkad koriste i nešto drugačiji pokazatelji, u samom smo vrhu po broju transplantacija jetre na milijun stanovnika. Tu bilježimo među najvišim stopama općenito, a uz nas je u samom vrhu još jedino Belgija.
Svi ti pokazatelji jasno govore o tome da u Hrvatskoj postoji visoko razvijena svijest građana, ali i da iznimno dobro funkcionira cijela mreža zdravstvenih profesionalaca koja se time bavi. Riječ je o vrhunskom sustavu uspostavljenom na razini cijele države koji besprijekorno funkcionira 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Opće je poznato da se u tim hitnim situacijama podižu i vojni helikopteri te organiziraju brzi cestovni prijevozi jer su rokovi u kojima se organ mora dopremiti do mjesta transplantacije izuzetno kratki. Cijela ta mreža mora biti savršeno uigrana, što ona i jest. Zbog toga imamo i izrazito visoke stope uspješnosti – čak i u usporedbi s nekim državama koje možda imaju veći ukupni broj donora, Hrvatska prednjači po boljoj iskoristivosti eksplantiranih organa te po ukupnom broju uspješno izvedenih transplantacijskih zahvata.

Koliko se transplantacija godišnje obavi u Hrvatskoj?
To je uvijek najzahvalnije prikazati kroz apsolutne brojeve. Kada ih kažete našim sugrađanima, pitanje je hoće li to njima zvučati puno ili malo. Ali evo konkretnih podataka za 2025. godinu, za koju imamo posljednje cjelovite podatke: prijavljeno je 110 darivatelja organa, a obavljeno je 278 transplantacija. Neke od tih transplantacija, naravno, budu i transplantacije više organa jednom primatelju. Zbog toga ne možemo u pravom smislu riječi reći da je to gotovo 300 spašenih ljudi, ali zapravo, kada pogledate omjer od 110 darivatelja i gotovo 300 transplantacija, gruba statistika pokazuje da je jedan darivatelj mogao pomoći čak trima primateljima organa. Time im je ili doslovno spasio život ili mu značajno popravio kvalitetu. S druge strane, kada govorimo o potrebama za transplantacijama, istodobno je prošle godine na liste čekanja upisano gotovo 500 novih bolesnika. Izdvojila bih još jedan, dosta grub pokazatelj – jer uistinu, i sama kad sam išla potražiti ove najsvježije i nove brojeve, ostala sam zatečena podatkom da u Europskoj uniji svakoga dana premine devet osoba čekajući transplantaciju. Dakle, to nisu mali brojevi. Vjerujem da svatko od nas može zamisliti tu situaciju – možda o tome niste često razmišljali jer uglavnom ne razmišljamo o takvim stvarima – ali kako bi to izgledalo kada biste vi osobno ili netko vaš, a svakome se može dogoditi, bili na listi i čekali organ? U tom cijelom razdoblju zdravlje vam je dramatično ugroženo, jer inače ne biste ni bili na listi za transplantaciju, i prepušteni ste čekanju hoće li organ stići na vrijeme ili ćete se morati oprostiti od svojih bližnjih.
Posebno je teško kada su u pitanju djeca. Mi, konkretno, u bliskom krugu ljudi imamo malenog dječaka koji je nedavno napunio tek jednu godinu, a koji će sasvim sigurno trebati transplantaciju jetre. Takve situacije čovjeka stvarno osvijeste. U tome puno, puno pomažu upravo razgovori s osobama koje čekaju transplantaciju, s onima koji su već primili transplantirani organ, kao i s obiteljima koje su u najtežim trenucima donijele odluku da njihov dragi i bliski član bude donor. To je ono što nas možda može najviše približiti ideji da i sami postanemo donori.

Zašto unatoč dobrim rezultatima i svemu što smo čuli i dalje treba poticati građane na darivanje?
U javnoj svijesti još uvijek ponegdje stoji neka mračna priča o tome da će netko imati nepravednu prednost pred drugima ili da te liste čekanja nisu posve transparentne. Znate kako smo općenito sumnjičavi prema svemu, pa tako i prema ovome. No, u medicini uistinu ne bi trebalo biti prostora za takve situacije, teme ili sumnje. To posebno vrijedi za transplantacijsku medicinu jer se ona temelji isključivo na solidarnosti, na transparentnosti i na tome da ljudi moraju duboko vjerovati u sustav – moraju znati da je on potpuno jasan i da funkcionira po jednakim pravilima za sve kako bi uopće htjeli biti donori. Taj sustav u startu ne bi mogao ni postojati, niti bismo mi ostvarivali ovako dobre rezultate, da građani u njega masovno sumnjaju.
Organa, nažalost, nikada nema dovoljno i liste čekanja uvijek su dulje od onoga što imamo na raspolaganju. Zato će nas svaka osoba koja, potaknuta promišljanjem nakon što je sve ovo čula i pročitala, odluči razgovarati sa svojim bližnjima o doniranju, dovesti korak bliže tome da imamo kraće liste čekanja. One, doduše, sasvim sigurno nikada neće potpuno nestati. Možemo se, naravno, nadati daljnjem napretku medicine. Danas već svjedočimo sjajnim, fantastičnim istraživanjima koja omogućuju da se u budućnosti umjetno uzgoje pojedini organi ili da se medicina tako pripremi da vjerojatnost odbacivanja organa bude minimalna. Imamo ozbiljan napredak u medicini i znanosti u svakom smislu. Možemo se nadati da će nas takav napredak jednom dovesti do toga da liste čekanja više ne postoje, ali to se neće dogoditi danas, niti sutra. Pred nama je još mnogo godina u kojima će cijeli sustav i mnogi ljudski životi u potpunosti ovisiti o donorima.

Koja je vaša završna poruka građanima, i kao čovjeka i kao zdravstvenog stručnjaka?
Darivanje organa nekome donosi razliku između života i smrti. Spasiti nekome život vjerojatno je najviše što bilo tko od nas može učiniti na ovome svijetu. Liječnici u svom radu imaju tu prigodu – ne svi, ali dobar dio njih, ovisno o radnome mjestu. Ipak, ja se nadam da i mi, kao specijalisti javnog zdravstva, itekako možemo utjecati na spašavanje života. Neki to čine izravnije, a mi malo posrednije. Međutim, ako niste zdravstveni djelatnik, mogućnost da kao običan građanin spasite nečiji život ovim je činom najčišća i najbolja. Naravno, imate opciju riskirati vlastiti život, uskočiti u hladno more ili pomoći u teškoj prometnoj nesreći – i ljudi koji to učine uistinu jesu heroji. No, ovi heroji iz svijeta doniranja – članovi obitelji, kao i sama osoba koja je za života razgovarala sa svojom obitelji o doniranju pa su oni u ključnom trenutku odlučili poduprijeti taj čin – isto su tako golemi heroji koji tim činom spašavaju više života. O njima uglavnom ne čitamo u medijima, iako obitelji čiji su bližnji primili transplantirani organ itekako javno istupaju i izražavaju golemu zahvalnost za ono što su dobili. To je dar nad darovima. Na ovom planetu ne postoji drugi dar koji možete dati, a koji ima toliku vrijednost kao što je spašavanje ljudskog života.

Možemo li onda na kraju reći da je darivanje organa uistinu ultimativni čin darivanja i čovjekoljublja?
Apsolutno da.

Članak  je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

TEKST: Dorian Pok                 FOTO: S. Pok