VOLONTIRAJU, NE KALKULIRAJU – Viteza ne čini oklop i mač, već srce i djela: Marijana Švajda o volonterskom pozivu u HGSS-u

POŽEGA – Bez plaće i želje za slavom, volonteri HGSS-a spremni su 24 sata dnevno riskirati vlastitu sigurnost za potpuno nepoznate ljude. Dugogodišnja članica HGSS Stanice Požega Marijana Švajda otkriva što ih pokreće u najtežim trenucima i zašto je njihov poziv postao stil života.
Biti spašavatelj znači voljeti prirodu u njezinom najljepšem, ali i najsurovijem izdanju. To znači poznavati svaku stijenu, svaki skriveni puteljak i ćudljivost vjetra koji u sekundi može promijeniti sve. No, iznad svega, to znači voljeti čovjeka. Bez obzira na to je li riječ o neiskusnom izletniku koji je skrenuo sa staze, zaljubljeniku u visine kojeg je iznenadilo nevrijeme ili djetetu koje se izgubilo u šumi, ovi ljudi kreću u potragu s jednom jedinom mišlju – da nitko ne ostane sam u mraku.
U trenucima kada se spuštaju niz strme litice, probijaju kroz duboke snježne nanose ili silaze u duboke špilje, među njima vlada tiho, neraskidivo povjerenje. Oni su jedni drugima oslonac, ruka koja drži uže i glas koji smiruje kada snaga počne popuštati. Njihove obitelji kod kuće sa strepnjom čekaju poruku da su svi na sigurnom, ponosne na njihovu hrabrost, ali uvijek s tihom molbom da sve prođe na najbolji način.
A onda dođe onaj trenutak zbog kojeg sve ima smisla. Trenutak kada u daljini ugledaju trak svjetla, kada čuju tihi poziv u pomoć ili osjete stisak ruke promrzlog čovjeka. U tom pogledu punom olakšanja, u suzama zahvalnosti onih koji su mislili da je sve izgubljeno, briše se sav umor, nestaje hladnoća i zaboravlja se svaka opasnost. Jer, spašavanje jednog života znači spašavanje cijelog jednog svijeta – nečijeg oca, majke, djeteta ili prijatelja.
Volonteri gorske službe spašavanja tihi su heroji našeg vremena. Ne traže slavu, ne očekuju aplauze i rijetko govore o svojim podvizima. Kada se vrate s terena, skidaju svoje prepoznatljive crvene jakne, vraćaju se svojim svakodnevnim poslovima i obiteljima, noseći u sebi tihu sreću jer su nekome ponovno poklonili sutra. Njihova priča podsjetnik je na to da u svijetu punom žurbe i briga još uvijek postoje ljudi spremni dati sve od sebe za potpuno nepoznatu osobu, vođeni isključivo ljubavlju i humanošću. Oni nisu plaćeni za strah koji ponekad osjećaju, za promrzle prste ili za neprospavane noći, ali njihova nagrada nadilazi sve što se može izmjeriti novcem.
Što ih motivira, što im daje snagu i čuva entuzijazam u najtežim trenucima? Pitali smo to Marijanu Švajdu, koja iza sebe ima višegodišnje iskustvo volontiranja i ponosna je članica HGSS Stanice Požega.

HGSS Stanica Požega osnovana je 1969. godine u Požegi, pod vodstvom dr. Tomislava Sableka, tada jedina slavonska stanica HGSS-a u istočnoj Hrvatskoj. Danas članstvo hrabre obitelji u kojoj je i naša sugovornica, čini više od 40 volontera, a Stanica raspolaže stručnim kadrom za potrage i spašavanja, uključujući voditelje potraga, licencirani K9 tim, upravitelje bespilotnim letjelicama, kartografe, letače spašavatelje, ronioce, spašavatelje na brzim vodama te liječnika, pri čemu su svi aktivni članovi obučeni za prvu pomoć na nepristupačnim terenima.
To su konkretne i hladne činjenice iza kojih se krije topla ljudska priča o želji da se svojim znanjem, snagom i vremenom pomogne zajednici na sasvim poseban način. Jer, i to se mora naglasiti, nije svatko stvoren za gorskog spašavatelja, a visoka razina stručnosti i savršeno ispunjavanje svih zadataka jedina su opcija.
Marijana je poznata požeška atletičarka, sportašica spremna na različite fizičke i psihičke izazove, a ipak je vrlo savjesno prošla, korak po korak, zahtjevni put do punopravnog članstva. S gorskim spašavateljima upoznala se upravo preko atletike kada je njezin klub organizirao utrku, a HGSS su pozvali kao podršku. „Tako smo upoznali i pojedine članove HGSS-a, upoznali smo se s njihovim radom pa smo se mi iz atletskog kluba odlučili prijaviti. Prijava je tek prvi korak – morate imati čvrstu volju, motivaciju i sposobnost te vas trebaju predložiti dva gorska spašavatelja. Primaju se uglavnom iskusni planinari, alpinisti i speleolozi, a novi članovi prolaze stažiranje te edukacije i specijalističke tečajeve – ljetni, zimski i speleo tečaj. Nakon toga pristupa se ispitima jer su stručno znanje i stalno usavršavanje od vitalnog značenja. Mi smo služba koja mora biti spremna od 0 do 24, 365 dana u godini, i stalno radimo, pripremamo se i provodimo vježbe“, priča nam Marijana i kaže da je u svojem višegodišnjem stažu imala različitih edukacija i tečajeva koji su zahtijevali puno odricanja i vježbe, kao i intervencija u različitim, ponekad vrlo teškim vremenskim uvjetima, ali nikada nije ni za trenutak poželjela odustati. „Promijenila sam i stil života – sve privatne obaveze i hobije jednostavno ostavite po strani i članstvo u HGSS-u postane vam novi stil života. No, to me ispunjava, a kroz sve ove godine stekla sam dragocjena poznanstva, prijatelje i jednu novu obitelj“, dodaje.
Teret odgovornosti je golem, ali timski rad je tu da odgovornost ne bude prepreka. “Zajedno smo u akciji, znamo tko što radi i timski odrađujemo posao.Sudjelujemo u sprečavanju nesreća, spašavanju ljudskih života na nepristupačnim terenima i očuvanju prirode i imovine. Postali smo prepoznatljivi po svojim djelima, onom što radimo za zajednicu i ljudi nam vjeruju. Volonterski rad je takav da se ne traži ništa zauzvrat i to nas sve najviše ispunjava. Bez obzira na same akcije, bilo spašavanje, bilo potraga, najveće nam je hvala kada traženu osobu vratimo u okrilje obitelji, kad spasimo život. To nema cijenu. Viteza ne čini mač i oklop već srce i djela.”
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

TEKST: Dorian Pok FOTO: S. Pok/Privatni album












