VERA TROBIĆ, RAVNATELJICA DJEČJEG VRTIĆA NOVA GRADIŠKA: “Sve što radimo, radimo za dobrobit djece, stvarajući zdrave temelje za život”

NOVA GRADIŠKA – Iako svjesna brojnih problema u sustavu, lošeg statusa odgojitelja u društvu ali i sve zahtjevnijeg posla i fizički i mentalno, kao i sve većih očekivanja roditelja, ravnateljica Dječjeg vrtića NG Vera Trobić vjeruje kako su u manjim sredinama, zahvaljujući entuzijazmu i predanosti zaposlenika, dječji vrtići i dalje prostori radosti, učenja i druženja, što treba osjetiti svako dijete, ali i važan dio zajednice i temeljna razvojna stepenica za život.O tome razgovaramo u nastavku, u okviru novinarskog projekta “Besplatni dječji vrtići-demografija ili demagogija”
U vremenu kada je na Dječjim vrtićima i ranom predškolskom odgoju i obrazovanju sve više pritisaka, što znači biti ravnatelj i koliko se posao promijenio prethodnih godina?
Kada sam prvi puta došla na ovo radno mjesto prije, sada već, skoro 15 godina, puno je toga bilo drugačije, uključujući posao koji je, bio daleko manje zahtjevan, iako je i onda, baš kao i danas, zahtijevao našu potpunu predanost i profesionalnost. Mislim da o tome najviše govore razlike u brojkama. Te 2012/2013., u svim svojim objektima, Dječji vrtić Nova Gradiška imao je 40 zaposlenih i oko 300 upisane djece, čiji je broj, kontinuirano bio u opadanju, zbog masovnog iseljavanja iz Slavonije i sve lošije demografske slike. Zbog toga su pojedini objekti bili pred zatvaranjem, a i razlog što osnivači, predstavnici Općina koji su vrtiće s malim brojem djece smatrali neisplativima, nisu baš bili skloni pretjeranom ulaganju. Situacija je danas, na sreću, dijametralno suprotna, jer iako s objektima ne oskudijevamo, krajnje je vrijeme da osvijestimo kako ulaganje u zidove i prostor nije istovremeno i ulaganje u razvoj i standard ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, ali i kako vrtić nije tek zgrada, nego nešto puno, puno više. U svakom slučaju, brojke danas izgledaju značajno drugačije jer nas je, zajedno s naših pet područnih vrtića- u Okučanima, Dragaliću, Cerniku, Starom Petrovom Selu i Novoj Kapeli, 125 zaposlenih i oko 700 malih polaznika. Sve to posao čini puno zahtjevnijim i uz, dnevnu organizaciju, uključuje i rješavanje kadrovskih, administrativnih, pa i računovodstvenih problema.

Sa sve izraženijim nedostatkom odgojitelja na tržištu rada, s čim se suočavaju brojni dječji vrtići, vjerujem kako su upravo kadrovski poslovi najveći izazov. Kako, u tom smislu, izgleda situacija u Dječjem vrtiću Nova Gradiška?
Iako je, početkom aktualne pedagoške godine, bilo određenih poteškoća, slijedom otvaranja novog, trećeg gradskog objekta za stanovnike južnog dijela Grada, prvi puta nakon više od 50 godina, kadrovski “ne stojimo” loše, iako bi još koji odgojitelj uvijek dobro došao, ali, tako je to u svakom poslu, jer tu su bolovanja, odlasci u mirovine, porodiljni dopusti, a onda i manji ili veći poboli djece, što zahtijeva dnevne “rošade”. I pored dnevnih izazova, trudimo se da to ne osjete ni roditelji ni naša djeca, a, osobno i pod svaku cijenu, nastojim izbjeći i nestručne zamjene. Kada govorimo o stručnom kadru stvari su se i tu značajno promijenile posljednjih godina, jer kvalitetan tim dječjeg vrtića odavno više ne čine samo odgojitelji. Tu su još psihologinja, pedagoginja i zdravstvena voditeljica koje su puno pridonijele organizaciji rada, kvaliteti i dnevnoj provedbi brojnih naših programa.
Iako bi svako dijete, pod jednakim uvjetima, trebalo imati pravo na mjesto u vrtiću, danas, u mnogim sredinama, zbog nedostatka kapaciteta, stručnog kadra, financijskih prilika ili neprilika, to baš i nije tako. Koliko je taj problem izražen u Dječjem vrtiću Nova Gradiška i kako ga rješavate?
Mislim da su male sredine, poput naše, kada je riječ o problemu nedostatka mjesta u vrtiću, tu u značajnoj prednosti u odnosu na velike gradove, iako ni mi nismo izuzeti od toga. Na sreću, od ove godine, stavljanjem u funkciju novog, trećeg objekta DV “Jug”, uz “Radost” i “Maslačak”, proširili smo kapacitete. Ipak, osvrnem li se na vrijeme kada sam tek počinjala raditi kao odgojiteljica, moram primijetiti kako su se i po tom pitanju stvari značajno promijenile u skladu s trenutkom i životnim stilom. Uz roditelje koji su, uglavnom, zaposleni i djeca sve ranije kreću u vrtić, za razliku od godina u kojima jaslice gotovo da i nismo imali, dok je danas, upravo jaslički uzrast djece od jedne do treće godine života, nerijetko, uvjetno rečeno, najproblematičniji.

Osim što, sve ranije, kreću u vrtić, nove su generacije danas, kažu, puno drugačije od prijašnjih, zbog čega ne vrijedi tvrdnja kako su “djeca uvijek djeca”. Kako stvari po tom pitanju izgledaju iz vaše perspektive?
Ako smo nekada, na početku moje odgojiteljske “karijere” i mogli reći kako su djeca uvijek djeca i uvijek ista, to, odavno više nije tako, u što se uvjeravamo svakodnevno, ali i zbog čega je naš posao danas značajno kompleksniji. Osim što k nama dolaze s daleko drugačijim predispozicijama, mislim da neću pogriješiti kažem li i da su puno pametnija jer, od najranije su dobi okružena nizom poticaja i razvojnih prilika. Zbog toga, ali i puno drugih razloga, čini mi se kako su, želeći, pošto poto, uhvatiti “korak sa svijetom”, i roditelji drugačiji i puno zahtjevniji, s većim očekivanjima i od nas i od vlastite djece, što nam, nerijetko, itekako otežava svakodnevni rad. U skladu s tim, iako su nam osnovne vrijednosti i polazišta ostali isti, mijenja se i naš posao. I dok smo ,ne tako davno, najviše bili usmjereni na neposredan rad s djecom-igru, razvoj aktivnosti, svakodevne potrebe, posao odgojitelja danas, uz temeljnu edukaciju, zahtijeva kontinuirano ulaganje u vlastito znanje i stručnost, više radionica, dokumentiranja odgojno-obrazovnog procesa,evaluacije, osmišljeniji rad, a onda i individualni pristup svakom djetetu, za razliku od nekada, kada smo ih, sve smatrali sličnima, obzirom na dob i “grupu” koju su polazili. Dodamo li tome brojne druge izazove koje smo već spomenuli, ali i osnovni posao, koji, koliko god bio plemenit i najljepši na svijetu, itekako troši- fizički, psihički, mentalno, obzirom na stupanj odgovornosti koji nosi sa sobom, biti odgojitelj danas itekako je izazovno. Na sreću, uz dječji osmijeh, njihovu neposrednost, mudrost i toplinu, sve se zaboravi, a to je i ono što nas pokreće.
Uz to što imaju veća očekivanja od svoje djece, a onda i od vas, jesu li roditelji svjesni zahtjevnosti posla odgojitelja i koliko su današnji izazovi u skladu sa društvenim statusom?
Mislim kako se i to razlikuje, od sredine do sredine, ali i, da tako kažem, ide na ruku nama koji imamo sreću živjeti i raditi u manjim gradovima gdje se svi poznaju i gdje i roditelje i “svoju” djecu svakodnevno, i izvan vrtića, srećete na ulicama. Moram reći kako veliku ulogu u tome ima i osnivač, jer uz svakodnevnu suradnju koja bi trebala značiti i dobro razumijevanje osnova struke, svakodnevne potrebe dječjeg vrtića, a onda i adekvatno honoriranje posla kroz primjereni iznos mjesečnih primanja, kvalitetan rad ne bi bio moguć.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

TEKST: Simonida Tarbuk FOTO: Simonida Tarbuk












