Iako se na prvu može učiniti kako je tema dječjih vrtića medijski sveprisutna, jer gotovo da nema općine i grada koji nisu izgradili bar jedan objekt, kao ni njihovih čelnih ljudi koji obećavaju, planiraju ili promišljaju o mjeri besplatnih dječjih vrtića, prave teme, poput važnosti kvalitetnog ranog i predškolskog odgoja za razvoj djeteta, statusa odgojitelja u društvu kao i opravdanosti i pravog značenja spomenute mjere, istovremeno ostaju u pozadini. Zbog svega toga i budućnosti naše djece, iznimno je važno osvijestiti kako briga o njima počinje brigom o ljudima kojima ih svakoga dana povjeravamo. Stav je to i Jelene Rosić Prgomet, odgojiteljice mentorice u Dječjem vrtiću Nova Gradiška, s kojom razgovaramo o ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, stanju “na terenu”, kao i mogućnostima društva i države da svakom djetetu omogući boravak u kvalitetnom dječjem vrtiću, osiguravajući, istovremeno i dostojanstvene uvjete onima koji u njemu rade.

Što čini kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje i zašto su važni?
Iako je rani i predškolski odgoj i obrazovanje prva i temeljna stepenica odgojno-obrazovnog sustava, još uvijek postoji percepcija dječjeg vrtića kao mjesta na kojem se djeca „čuvaju“ dok roditelji rade. Mislim da tome pridonosi i činjenica da je ono što se u vrtiću događa još uvijek prečesto manje vidljivo od onoga što se događa u školi. Iako roditelj vidi dijete kako se igra, crta, slaže kocke ili odlazi u šetnju, uglavnom nije svjestan kako iza svega toga postoje promišljena pedagoška praksa, razvojni ciljevi, praćenje djeteta i stvaranje poticajnog okruženja za učenje. Kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje nije „čuvanje djece“, nego stvaranje uvjeta u kojima dijete može biti sigurno, prihvaćeno, aktivno i kompetentno. To je mjesto na kojem dijete kroz igru, istraživanje, razgovor, odnose s drugima i vlastito iskustvo razvija sposobnosti i stječe temelje za buduće učenje. Kvaliteta se, prije svega, vidi i očituje u odnosima –  odgojitelja prema djetetu,  međusobnim odnosima djece, ali i u suradnji s roditeljima. Dijete treba osjećati da ga odrasla osoba vidi, čuje i razumije, da poštuje njegovu individualnost, mogućnosti, interese, tempo razvoja. Također, važno je naglasiti kako dijete u vrtiću ne uči samo „znanja“. Uči i kako izraziti vlastito mišljenje, riješiti sukob, kako surađivati, prepoznati i regulirati emocije, kako biti samostalno,  postavljati pitanja i istraživati svijet oko sebe. Upravo su te kompetencije temelj njegova kasnijeg razvoja i učenja. Zbog svega toga, kvalitetan vrtić nije onaj u kojem djeca imaju puno aktivnosti, nego onaj u kojem se svaka aktivnost i svaki postupak promišlja iz njegove perspektive. Rani i predškolski odgoj važan je jer se u prvim godinama života postavljaju snažni temelji razvoja, kako onog emocionalnog, tako i socijalnog, kognitivnog, jezičnog i tjelesnog. Ono što dijete u tom razdoblju doživi u odnosima s odraslima i drugom djecom, način na koji ga se potiče i podržava te koliko se uvažavaju njegove potrebe i potencijali, ostavlja važan trag na njegovo daljnje odrastanje i učenje. Zato bih rekla da dječji vrtić nije priprema za život – on je dio života djeteta, a naš je zadatak omogućiti da taj dio života bude siguran, poticajan, smislen i ispunjen prilikama za učenje i razvoj.

Iako obiteljsko okruženje ništa ne može zamijeniti, boravak u kvalitetnom vrtiću djetetu donosi niz, itekako, potrebnih razvojnih mogućnosti. O kojim je sve mogućnostima riječ i zašto je vrijeme provedeno u vrtiću neprocjenjivo?
Obitelj i vrtić dva su temeljna okruženja u kojima dijete rane i predškolske dobi raste, razvija se i uči. Obitelj je nezamjenjiva i predstavlja djetetovo prvo i najvažnije okruženje, dok vrtić djetetu pruža drugačije, ali jednako vrijedne razvojne mogućnosti – prije svega mogućnost života i učenja u skupini. U vrtiću dijete svakodnevno susrećući drugu djecu i odrasle, uči komunicirati, slušati druge, izraziti svoje mišljenje i osjećaje, dogovarati se, surađivati, dijeliti, rješavati sukobe i poštovati različitosti, ali i prostor u kojem dijete razvija samostalnost, inicijativu i odgovornost. Vrijeme provedeno u vrtiću zato je neprocjenjivo jer dijete ne dolazi samo „biti zbrinuto“ dok su roditelji na poslu. Ono dolazi živjeti, učiti, istraživati, stvarati odnose i razvijati osobnost. Zato kvalitetan vrtić nije samo mjesto u kojem dijete provodi vrijeme dok roditelji rade. To je mjesto u kojem dijete gradi temelje za cijeli život – uči kako biti s drugima, kako učiti, kako razmišljati, kako izražavati sebe, kako rješavati probleme i, možda najvažnije, kako vjerovati u sebe i vlastite mogućnosti.

Jesu li, obzirom na sve ono što mali polaznici uče i rade tijekom ranog djetinjstva, djeca koja ne idu u vrtić, zakinuta?
Ne bih rekla da su djeca koja ne idu u vrtić automatski zakinuta, jer dijete se kvalitetno može razvijati i izvan institucionalnog okruženja, osobito kad odrasta u poticajnoj obitelji koja mu pruža dovoljno ljubavi, sigurnosti, razgovora, igre, kretanja, istraživanja i prilika za druženje s drugom djecom. Međutim, činjenica je da vrtić pruža određene specifične mogućnosti koje je kod kuće znatno teže osigurati u istoj mjeri. Prije svega to se odnosi na svakodnevni život u skupini. Dijete kroz odnose s većim brojem vršnjaka uči surađivati, pregovarati, dijeliti, čekati svoj red, rješavati sukobe, uvažavati tuđe potrebe i istodobno zastupati sebe.  Vrtić, osim toga,  pruža bogato i promišljeno poticajno okruženje u kojem dijete ima priliku istraživati, postavljati pitanja, eksperimentirati, stvarati, rješavati probleme i učiti kroz igru.  Zbog svega navedenog, prije bih rekla da dijete koje ne ide u vrtić ne mora biti zakinuto, ali može biti uskraćeno za određena iskustva ukoliko mu se ona ne omoguće na druge načine. Ključno nije samo pitanje ide li dijete u vrtić ili ne, nego kakvo okruženje ima, kakve odnose gradi s odraslima i djecom te koliko ima prilika za igru, istraživanje, komunikaciju, samostalnost i učenje. Istodobno, ne smijemo zaboraviti da ni sam odlazak u vrtić nije garancija kvalitete. Presudno je kakav je vrtić, kakvi su odnosi u njemu i koliko se u ustanovi dijete uvažava kao kompetentna i aktivna osoba.

Kako izgleda “sustav u praksi”, odnosno na terenu?
Kada govorimo o „sustavu u praksi“, važno je reći da se ono što je propisano i planirano na razini sustava svakodnevno ostvaruje upravo kroz život u odgojno-obrazovnoj skupini. Svaka skupina je specifična jer je čine različita djeca, različite potrebe, interesi, iskustva i obiteljski konteksti. U praksi se susrećemo s različitim dobnim skupinama – od najmlađe djece jasličke dobi do djece pred polazak u školu. Svaka dob nosi svoje posebnosti i zahtijeva drugačiji pristup, ali zajedničko svima jest da dijete treba sigurnost, prihvaćanje, kvalitetan odnos s odgojiteljem i poticajno okruženje u kojem može aktivno sudjelovati. Jedan od važnih izazova svakodnevnog rada jest uskladiti potrebe svakog pojedinog djeteta s potrebama cijele skupine. U skupini imamo djecu različitih razvojnih mogućnosti, interesa, temperamenta i iskustava, a odgojitelj istodobno treba stvarati uvjete u kojima će svako dijete imati priliku napredovati. Poseban izazov predstavlja i uključivanje djece s različitim razvojnim i odgojno-obrazovnim potrebama što zahtijeva individualizirani pristup, dobru suradnju odgojitelja sa stručnim suradnicima i roditeljima te kontinuirano promišljanje o tome kako prilagoditi prostor, materijale, aktivnosti i način komunikacije pojedinom djetetu. Svakodnevni rad odgojitelja zato je mnogo više od provođenja unaprijed određenih aktivnosti. Uz sve to, važno je i naglasiti da se kvaliteta vrtića ne može promatrati samo kroz brojke. Ona se prije svega vidi u tome kakve odnose gradimo s djecom, koliko ih uvažavamo, koliko im omogućujemo aktivno sudjelovanje i koliko smo spremni svoje postupke prilagoditi njihovim stvarnim potrebama.

Što je potrebno da bi se poboljšao status odgojitelja u društvu i da ih roditelji počnu doživljavati kao stručnjake, a ne „tete čuvalice”?
Ako na pitanje gledamo iz svakodnevne, mikro, perspektive – iz perspektive odgojitelja koji je svaki dan u neposrednom radu s djecom – rekla bih da promjena počinje upravo od toga da javnosti približimo što naš posao zapravo jest. Mislim da još uvijek postoji raskorak između onoga što deklarativno govorimo o važnosti ranog i predškolskog odgoja i načina na koji se profesija odgojitelja ponekad doživljava u svakodnevnom životu. Odgojitelj nije osoba koja samo brine o tome da je dijete sigurno, sito i zbrinuto dok su roditelji na poslu. Briga, njega i sigurnost jesu važan dio našeg rada, ali one se u kvalitetnom vrtiću isprepliću s odgojem, učenjem, praćenjem razvoja i stvaranjem uvjeta u kojima dijete može razvijati svoje potencijale. Velik dio našeg stručnog rada roditelji jednostavno ne mogu vidjeti, stoga je važan korak prema boljem statusu struke upravo veća vidljivost.U tom je smislu odnos koji gradimo s roditeljima posebno važan, jer roditelj i odgojitelj nisu na suprotnim stranama. Imaju različite uloge i različita iskustva djeteta, ali zajednički cilj – djetetovu dobrobit. Kada se ta dva pogleda povežu kroz povjerenje, poštovanje i otvorenu komunikaciju, dijete dobiva najbolju moguću podršku. Naravno, promjena statusa ne može se dogoditi samo na ovoj mikro razini. Potrebne su promjene i na razini sustava, uvjeta rada, vrednovanja profesije i društvene percepcije. Ali mislim da i mi sami imamo važnu ulogu. Moramo biti spremni govoriti o svojoj struci, pokazivati što radimo i zašto to radimo te svojim profesionalnim odnosom prema djeci, roditeljima i kolegama svakodnevno graditi povjerenje u našu struku, što bi mogao biti i pravi početak, jer kada govorimo o statusu odgojitelja,  ne govorimo o statusu jedne profesije. Govorimo i o tome koliko kao društvo istinski cijenimo najranije godine života djeteta.

Koliko je za odgojitelja važan svakodnevni rad na samom sebi i vlastitim kompetencijama i što zapravo čini dobrog odgojitelja?
Svakodnevno ulaganje u vlastiti profesionalni i osobni razvoj za odgojitelja bi trebalo biti sastavni dio njegova posla. Djeca se razlikuju, njihove se potrebe mijenjaju, a svaka nova skupina donosi drugačije odnose i situacije. Zato odgojitelj mora biti spreman učiti tijekom cijelog profesionalnog života – kroz iskustvo, suradnju s kolegama, edukacije, stručnu literaturu, ali i kroz ono što svakodnevno uči od same djece.U tome posebno mjesto zauzima refleksivnost-sposobnost odgojitelja da zastane i pogleda vlastitu praksu iz drugog kuta: kako sam postupio, zbog čega sam tako reagirao, što mi dijete svojim ponašanjem pokušava poručiti i je li moj postupak zaista bio u njegovu najboljem interesu. Dobar odgojitelj ne pokušava svu djecu uklopiti u isti obrazac, nego traži način kako svakom djetetu omogućiti da napreduje. Pri tome su posebno važni njegova emocionalna zrelost, razvijene komunikacijske, socijalne, pedagoške i organizacijske kompetencije, empatija, strpljenje, fleksibilnost, kreativnost,  sposobnost suradnje s roditeljima, kolegama i stručnim suradnicima, ali i profesionalni integritet – znati postaviti granicu, zauzeti stručni stav, priznati kada nešto ne znamo i potražiti pomoć. Naravno, temelj svega je stručna kompetentnost: poznavanje razvoja djeteta, razumijevanje načina na koji djeca uče. Dobar odgojitelj, po mom mišljenju, nije onaj koji smatra da ima odgovor na svako pitanje. Upravo suprotno – dobar odgojitelj ostaje znatiželjan. Promatra, sluša, propituje, uči iz vlastitih iskustava i spreman je priznati da nešto može napraviti drugačije i bolje, jer kada je spreman učiti, preispitivati vlastitu praksu i razvijati se, tada stvara bolje uvjete i za razvoj djeteta.

Koliko je za sustav, ali i kvalitetan odgoj djeteta važno partnerstvo s roditeljima, a onda i lokalnom zjednicom, pa i osnivačem?
Partnerstvo s roditeljima, lokalnom zajednicom i osnivačem iznimno je važno jer vrtić nije izolirani sustav. On je dio šire zajednice i kvaliteta onoga što pruža djeci uvelike ovisi o povezanosti i suradnji svih dionika koji sudjeluju u stvaranju uvjeta za njihov rast, razvoj i dobrobit.Ako krenemo od djeteta, obitelj i vrtić su njegova dva najbliža i najvažnija okruženja. Roditelji najbolje poznaju dijete u obiteljskom kontekstu – njegove navike, iskustva, interese, potrebe i ono što mu je važno – dok ga odgojitelj upoznaje u skupini, kroz odnose s vršnjacima, igru i različite situacije učenja. Kada te dvije perspektive povežemo kroz otvorenu, kvalitetnu i dvosmjernu komunikaciju, dobivamo cjelovitiju sliku djeteta i možem o mu pružiti kvalitetniju podršku. Zato partnerstvo roditelja i vrtića ne bi trebalo biti samo razmjena informacija tipa „kako je dijete danas bilo“, nego odnos povjerenja, poštovanja i zajedničke odgovornosti za dobrobit djeteta. Roditelj nije samo korisnik vrtićke usluge, nego ravnopravni partner. Kao dio lokalne zajednice vrtić treba biti otvoren prema njoj. Suradnja s knjižnicama, školama, kulturnim, sportskim, zdravstvenim i drugim ustanovama te različitim organizacijama djeci omogućuje da upoznaju svoju zajednicu, njezine ljude, prostor i resurse. Istodobno vrtić može pridonositi senzibiliziranju lokalne zajednice za potrebe djece i obitelji.  U tom je smislu važna i uloga osnivača. Osnivač ima odgovornost stvarati uvjete u kojima vrtić može kvalitetno ostvarivati svoju odgojno-obrazovnu ulogu – od osiguravanja odgovarajućih prostornih i materijalnih uvjeta, kadrova i stručne podrške do stvaranja mogućnosti za razvoj i unapređivanje kvalitete rada. Vrtiću je potrebna podrška osnivača koji razumije da ulaganje u rani i predškolski odgoj nije trošak, nego ulaganje u djecu, obitelji i budućnost zajednice.Važno je pritom da svi dionici imaju svoju ulogu, ali i da međusobno ne prebacuju odgovornost. Što su povezaniji sustavi koji okružuju dijete, to je veća mogućnost da ćemo njegove potrebe prepoznati na vrijeme, kvalitetnije na njih odgovoriti i pružiti mu kontinuitet i sigurnost koja mu je potrebna za cjelovit razvoj.

Treba li svako dijete imati pravo na jednako dostupan, jednako siguran i jednako kvalitetan vrtić?
Jednako dostupan vrtić ne znači da svi moraju dobiti potpuno jednaku podršku. Ako jednom djetetu treba dodatno vrijeme, drugome vizualna podrška, trećemu prilagodba prostora, a četvrtome dodatna stručna pomoć – upravo je to način na koji ostvarujemo stvarnu jednakost. Zato bih rekla: da, svako dijete treba imati pravo na jednako dostupan, siguran i kvalitetan vrtić. Ali da bismo to pravo stvarno ostvarili, nije dovoljno otvoriti vrata vrtića. Moramo osigurati da dijete iza tih vrata bude prihvaćeno, uključeno, podržano i da ima stvarnu priliku učiti, razvijati se i pripadati.

Besplatni dječji vrtić- kvalitetna demografska mjera ili politička demagogija? Predstavlja li takva mjera omalovažavanje pedagoške struke ili odgojiteljima pruža mogućnost da se na pravi način bave svojim poslom?
Pitanje besplatnog dječjeg vrtića ne bih promatrala ni kao omalovažavanje pedagoške struke niti kao populizam. Besplatno samo po sebi nije problem. Pitanje je što stoji iza te “besplatnosti” i jesu li istodobno osigurani uvjeti za kvalitetan rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Ako je cilj omogućiti svakom djetetu dostupno mjesto u kvalitetnom vrtiću i roditeljima olakšati financijski teret, onda je to svakako vrijedna socijalna i demografska mjera, jer dostupnost ranog i predškolskog odgoja ne bi trebala ovisiti isključivo o financijskim mogućnostima obitelji. Kada o tome govorimo, moramo biti posebno oprezni i paziti da nam se ne dogodi paradoks: da vrtić roditelju bude „besplatan“, a da cijenu te besplatnosti na kraju plaćaju djeca i odgojitelji – kroz prevelike skupine, nedostatak stručnog kadra, nedostatne prostorne uvjete ili smanjenu mogućnost individualnog pristupa djetetu. Također, važno je pojasniti kako besplatan vrtić ne smije značiti i jeftin vrtić. Govorimo li o kvalitetnom sustavu, financiranje mora pratiti stvarne potrebe vrtića. Ako povećavamo dostupnost i uključujemo sve veći broj djece, moramo istodobno ulagati u ljude koji taj sustav nose. Ne možemo govoriti o dostupnosti bez dovoljno odgojitelja, o inkluziji bez stručne podrške ili o kvaliteti bez odgovarajućih uvjeta rada. Iz perspektive odgojitelja, besplatni vrtić može biti prilika da se više djece uključi u kvalitetno odgojno-obrazovno okruženje, ali samo ukoliko se istovremeno ulaže i u kvalitetu. Tada odgojitelj doista može raditi svoj posao na način na koji ga struka i dijete trebaju – pratiti dijete, prepoznavati njegove potrebe, individualizirati pristup, razvijati poticajno okruženje i graditi kvalitetne odnose s djecom i roditeljima. S druge strane, ako se besplatnost koristi samo kao politička poruka, bez dovoljnog ulaganja u kapacitete i zaposlenike, postoji opasnost da se govori o velikom postignuću, bez rješavanja stvarnih problema na terenu. Mišljenja sam da besplatan vrtić može biti kvalitetna demografska mjera, ali nije demografska mjera sama po sebi, jer tek umanjiti ili ukinuti cijenu, roditeljima ne znači puno. Ono što im je potrebno je osigurati dostupno mjesto, sigurnost, kvalitetan program, stručne i motivirane odgojitelje, podršku djeci s različitim potrebama i povjerenje da njihovo dijete dobiva ono što mu je uistinu potrebno. I tu se ponovno vraćamo na status odgojitelja. Ako društvo želi dostupniji i kvalitetniji vrtić za svako dijete, onda mora biti spremno ulagati i u odgojitelje. Besplatna usluga ne smije se graditi na dodatnom opterećenju ili podcjenjivanju stručnosti onih koji tu kvalitetu svakodnevno ostvaruju. Pravo pitanje, zbog svega toga nije besplatan dječji vrtić ili ne.  Pravo pitanje je: „Možemo li svakom djetetu omogućiti kvalitetan vrtić i pritom osigurati dostojanstvene uvjete za one koji u njemu rade?“ Ako je odgovor da – onda besplatni vrtić može biti vrlo dobra i važna mjera. Ali ako povećavamo dostupnost bez ulaganja u kvalitetu, tada samo širimo sustav, a ne nužno i njegovu kvalitetu.

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

TEKST: Simonida Tarbuk          FOTO:Ustupljene fotografije