POŽEGA/FRKLJEVCI – Udruga “Srce za lutalice” dobila je i Povelju zahvalnosti Županije, a njena osnivačica otkriva s kakvim se izazovima volonteri svakodnevno susreću i što se skriva iza kulisa volonterskog rada.

Volonteri za životinje imaju ključnu ulogu u spašavanju, rehabilitaciji i udomljavanju napuštenih te zlostavljanih životinja. Njihov rad obuhvaća svakodnevnu brigu poput hranjenja, šetanja i čišćenja boravaka u skloništima, ali i pružanje prijeko potrebne ljubavi i pažnje. Osim izravne brige, volonteri često sudjeluju u organizaciji edukativnih kampanja, prikupljanju donacija i vođenju društvenih mreža kako bi podigli svijest o pravima životinja. Svojim nesebičnim trudom oni su temelj svakog uspješnog azila, ali i svakog zdravog i civiliziranog društva.

Volontiranje u zaštiti životinja je darivanje glasa onima koji ne mogu govoriti i pružanje ruke onima koji su doživjeli samo napuštenost i bol. Svaki prošetani pas koji se izliječi užasa od ljudskog dodira i ponovno nauči mahati repom, svaka preplašena, poludivlja mačka koja po prvi put tiho zaprede na tvom krilu postaju tvoja najveća nagrada. To je nesebičan čin u kojem preuzimaš tugu svijeta u svoje ruke, a zauzvrat dobivaš najčišću, najiskreniju zahvalnost koja se ne može kupiti novcem – onu koja te gleda ravno u oči i mijenja te zauvijek. Potvrdila nam je to i Valentina Lazarić, veteranka u pružanju druge prilike i utjehe bezglasnima i napuštenima koja je humanu predanost podigla na višu razinu te 2019. godine osnovala Udrugu Srce za lutalice sa sjedištem na obiteljskom imanju u Frkljevcima.

Za svoj rad udruga je 2025. godine primila i Povelju zahvalnosti Požeško-slavonske županije ali ne živi se na lovorikama. Pa, iako se kroz godine stvari mijenjaju na bolje, potrebno je više, jače i konkretnije zalaganje cijele zajednice, kaže nam Valentina.

Zašto si se odlučila na osnivanje udruge?
Udruga je osnovana prije sedam godina i na taj korak sam se odlučila jer sam se i prije bavila napuštenim životinjama, čuvala, pomagala volonterima tako da sam i sedam godina prije osnivanja udruge “okusila” ljepotu ali i teškoću takvog rada. Udrugu sam odlučila osnovati jer sam željela sve  podići na višu razinu, legalizirati rad s napuštenim životinjama. I doista je lakše od kada je osnovana udruga nego kada osoba djeluje kao pojedinac.

Koliko udruga sada ima članova, tko osim obitelji pomaže?
Kada smo osnovali udrugu, imala je 20 članova, ljudi su željeli pridružiti se. Kada se gleda izvana sve je to “divno i krasno” – udomljavamo životinje, družimo se s njima, mazimo, šetamo – ali većina ljudi ne vidi onaj teži dio volonterstva. Kada dobijete na skrb ranjenu, bolesnu, traumatiziranu životinju, kada se borite  za taj napušteni život, ne spavate cijele noći, čistite rane, krv, gnoj, izmet, često je potrebno zaboraviti na slobodno vrijeme i neke druge obaveze. S godinama smo tako imali sve manje volontera i trenutačno nas je troje, ali  dobro funkcioniramo i mogla bih reći, ide to.

Ljudi u načelu žele biti humani kada vide životinju u potrebi, ali nerijetko u svojim postupcima, unatoč dobrim namjerama, griješe, zar ne?
Teško je općenito govoriti. Svaki slučaj je poseban. Recimo, kad ljudi nađu mačića s upaljenim očima, prvo što učine, ispiru mu oči s kamilicom – to se ne radi! Druga stvar, često sam doživjela da ljudi vide napuštenu životinju koja je ozlijeđena, ranjena, bolesna i oni meni jave – tamo je! Nisu je pokupili, nisu fotografirali, nisu zvali komunanog redara – rekli su meni. No, ponekad ni ja ne mogu odmah na teren, imam troje djece, posao, obveze sa već postojećim štićencima i ne mogu tog trenutka sjesti u automobil te otići tražiti tu životinju. Uz to, najčešće je ne mogu naći jer “tamo u polju” je prilično širok pojam jer životinja se nerijetko pomakne dalje, a ako je otišla na cestu, najčešće strada ispod kotača automobila i tada svi zajedno nismo napravili ništa. Pravilan postupak je: za sve napuštene životinje potrebno je prvo nazvati komunalnog redara zaduženog za to područje, to je prvo. Ako je životinja ozlijeđena, potrebna joj je hitna pomoć. Možete uvijek sami odvesti životinju veterinaru te naknadno, od udruge koja je na tom području potražiti pomoć. Rijetko koja udruga će vas odbiti – nikada nisam odbila nekog tko me je zvao zbog ozlijeđene ili bolesne životinje. Dakle, ponekad je potrebno malo više angažmana od samo jednog poziva kako bi se životinji pomoglo.

Od 2019. godine do danas, činili ti se da se primjenio općenito stav  društva prema životinjama, prepoznajemo li možda na drugi način suživot s njima?
U ovih sedam godina definitovno su se stvari promijenile. Kod nas na području Pleternice ima osjetno manje napuštenih životinja. Ljudi  sve više prihvaćaju važnost kastracije i sterilizacije, da to nije hir neke udruge ili veterinara kako bi im uzeli novce, već stvarna potreba i jedini pravi put ka smanjenju broja napuštenih životinja. Pozitivne su promijene i u odlukama jednica lokalnih samouprava, komunalnom redarstvu, ima dosta pozitivnih pomaka i sve ide nabolje. Ne onom dinamikom kako bi to mi, zaštitari životinja željeli, još uvijek to nije na pravoj razini, još uvijek ima previše napuštenih životinja, ali pozitivnih pomaka ima i to je bitno.

Kakva je situacija s mladima, njihovom razinom empatije. Udruga obavlja i određene edukacije, djeca školskog uzrasta posjećuju prostore udruge, ide i to na bolje u odgoju onih koji će sutra kao odrasli skrbiti o životinjama?
Da, definitivno ide! Dolazile su škole kod nas. Djeca su naša budućnost i kako ih danas naučimo takve ćemo ljude imati sutra. Vidim da dosta prosvjetni djelatnici idu u tom smjeru da djeci usade empatiju prema životinjama kako bi sutra doista, po tom pitanju, imali bolje ljude no što smo mi danas.

Pretpostavljam da se još uvijek susrećeš s onima koji će komentirati – Eto je, brine o psima i mačkama, zar nema ljudi kojima je potrebna briga – kako njima odgovaraš?
O, da, toga uvijek ima. Najbolje mi je kada objavim da tražim pomoć za neku životinju, a onda napišu “ima gladne djece”.  Gledajte ljudi! Pomozite kome želite i kome možete. Znam da ima gladne djece, osobno pomažem i djeci i obiteljima u potrebi kada mogu, ali to ne pišem na stranici svoej udruge gdje se bavimo sa životinjama. To moramo razdvojiti – ovdje pomažemo životinjama, a to što privatno pomažem i što privatno radim, moja je osobna stvar kome ću pomoći i na kakav način. Ako imate veliko srce, pomoći ćete svima! I ako želite nekom pomoći, učinit ćete to. Ako ne želite, onda ćete sjediti za tipkovnicom i osuđivati one koji to rade. Uvijek ćemo nailaziti na osude i ne moramo se svima sviđati. No, ljudi prije no što osude, neka razmisle  dali je to ispravno.

Kakva je trenutačno situacija, koliko ima štićenika?
Sada imamo osam pasa i sedam mačaka. Situacija nije katastrofalna, pamtimo godine kada je bilo i po 30 pasa, 15-20  mačaka, znalo je biti do granice neizdržljvosti. Trenutačno je situacija podnošljiva. Ono što se u zadnje vrijeme kod nas pokrenulo su udomljenja. Jako sam zahvalna svima koji  dođu kod nas i izaberu naše štićenika za svog ljubimca i što to zaista budu odlična udomljenja. Jer, iskreno, bez udomljenja mi ne možemo raditi. Ako imamo preveliki broj životinja, osobito sada kada su i zakoni promijenjeni i mi smo dosta i pod prismotrom komunalnih redara, veterinarske inspekcije, moramo paziti na broj životinja, koliko ih imamo i kakvu im skrb pružamo.

Što bi poručila onima koji ne drže životinje kako to osnove humanosti nalažu?
Ponovit ću – jednostavno neka ih nemaju! Pas na lancu – koja je svrha? Ako imate neograđeno dvorište, nemojte imati psa. Ako je ograđeno, a na lancu, najčešće čujemo “opravdanje ” – pa da javi ako netko dolazi. Što će vam javiti, stavite zvono. Pas na lancu pati. Zamislite da vas netko zatvori u jednu prostoriju, ne morate biti na lancu i da u toj prostoriji živite cijeli život – donose vam i hranu i vodu, jednom na dan vas netko potapše po glavi i imate osnovno, ali kakav je to život? Nemojte to ljudi, raditi!

Kada bi morala definirati humanost, čistu esenciju, što bi kazala?
Stavite se u položaj onih koji su u potrebi – samo to.

Članak  je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

TEKST: Dorian Pok                FOTO: S. Pok/ Srce za lutalice