POŽEGA – I dok kazališni znalci i publika hvale njen talent, medijima je uglavnom zanimljiva zbog svoje klasične elegantne ljepote i modno osviještenih kombinacija . Istovremeno, riječ je o snažnoj ženi, supruzi i majci, ali i sjajnoj kazališnoj, filmskoj i televizijskoj glumici. Glumica zagrebačkog dramskog kazališta „Gavella“ u svijet je glume stigla kao balerina koju su ples i prijateljstvo s Ilijanom Lončar, godinama kasnije dovele i na „Plesokaz“. Predstavljamo Bojanu Gregorić Vejzović.

S obzirom na to kako su upravo ples i „Plesokaz“ glavni krivci za razgovor, krenimo od pitanja koliko danas, u životu Bojane glumice, majke i supruge, ima mjesta za ples?
Ples je bio veliki dio mog scenskog ‘’putovanja’’, još tamo od vremena baleta zagrebačkog HNK. Nastavio se, potom i u mojoj karijeri glumice- preko mjuzikla „Chicago“, pa predstave „Nora“ koja je počinjala plesnim uvodom. Osim toga, trenutno u „Gavelli“ radim novu predstavu ‘’Nevidljivi’’ , u kojoj će biti dosta pokreta, zbog čega sam naveliko, uz pomoć sjajnog slovenskog koreografa, Branka Potočana, počela s treninzima .

Koliko je sličnosti između plesa i glume? Je li riječ o različitim ili, možda identičnim energijama i ljubavi? Što je teže, zahtjevnije, što traži veću, uvjetno rečenu žrtvu i predanost, što više i na koji način ispunjava?
Gluma i ples nikako nisu za usporedbu.Rekla bih da je ples zdraviji , dok nas gluma tjera na stalno poigravanje s vlastitim emocijama, sto nije niti lako, niti zdravo…(hahahaha.), Ipak, i pored svega, mislim kako bez tog zvanja moj život ne bi bio ispunjen do kraja.

S obzirom na to da poznajete i jedan i drugi svijet „iznutra“, najpozvanija ste da ocijenite gdje su hrvatski balet i hrvatsko kazalište u odnosu na ostatak Europe?
Na žalost, ples u Hrvatskoj još uvijek nije tretiran onako kako to zaslužuje. Prije svega, u smislu društvene važnosti koja bi se onda ocrtavala tako da dotacije za radionice, plesne udruge,kazališta budu znatno bogatije i galantnije. I pored te činjenice, ja nekako živim u uvjerenju kako će situacija za ples i plesače postati bolja onog trenutka kada i cijeloj zemlji postane bolje. Kada je, pak riječ o filmu i kazalištu, znam kako imamo sjajnih talentiranih ljudi koji rade vrhunsko kazalište i film, zbog čega niti malo ne zaostajemo za europskim standardima i dosezima.

Znam da je pitanje deplasirano, ali moram pitati-film, kazalište ili televizija? Što preferirate, gdje su sličnosti i razlike, a koje prednosti i mane?
Najdivnije je kad umjetnik može isprobati sve ‘’oblike’’ glumačkog djelovanja.Nema ništa ljepše od igranja predstave i istovremenog osluškivanja reakcija publike koja se zajedno s nama glumcima, i smije i plaČe i suosjeća. S druge strane i film je čaroban na svoj način, baš kao i televizija, jer mediji su to u kojima finalni ‘’proizvod’’ imamo prilike vidjeti tek s premijerom, ali i s publikom.

Koliko je danas teško ili lako biti glumac, općenito umjetnik u Hrvatskoj, a koliko i kako biti žena?
S jedne strane, riječ je o najljepšem zvanju na svijetu; jer omogućuje nam da se stalno, poput djece „igramo“, ali i budemo netko drugi, neto tko nas vodi u presliku svijeta, u kojem ćemo zajedno; vi u publici i mi na pozornici, propitkivati ‘’život ‘’ i sve njegove vrednote.S druge strane, neizvjesno je to zanimanje, puno uspona i padova, zbog čega je neophodno oboružati se strpljenjem i biti svjestan da ćete kao glumac vječito biti na ispitu ,pitajući se, igrajući određeni lik, jesmo li prošli ili ne. Za razliku od kolega glumaca, nama ženama u ovom poslu i duplo je teže, jer još uvijek smo manje plaćene od kolega, osim toga, ima nas više, pa je i posla manje, a neke od nas balansiraju usporedo još i s obitelji, majčinstvom …I pored svega, kada bi i drugi put morala birati zvanje kojim bih se bavila, izabrala bi glumu.

Bojana kao Unicef-ova veleposlanica? Zato što ste majka, ili stoga što vjerujete kako je dužnost svakoga od nas učiniti svijet boljim mjestom?
Mislim kako nam je dužnost prije svega, štititi slabije, ali se i brinuti za sve one kojima sreća nije naklonjena kao nama.Ponosna sam što sam mali kotačić među vrijednim djelatnicima Unicefa koji su ratnih 90-tih brinuli da preživimo,dok danas brinu i rade na tome da djeca žive boljim, kvalitetnijim i sretnijim životom.

Osim što ste glumica, uvijek s posebnim ponosom ističete i da ste majka.Koliko je majčinstvo važno u vašem životu?
Jedina je to stvar za koju, sa sigurnošću, mogu reći, kako mi je i najbolja životna odluka.Sve ostalo je apsolutno podložno debatiranju.

Koliko ima Bojane u njenoj kćerki, i je li genetika i dalje jednako snažna kao i u slučaju vas i vaše majke, velike nacionalne glumice, Božidarke Freit?
Mislim kako je svatko od nas ‘’mali svemir’’ za sebe. Iskreno priželjkujem i nadam se kako će pokupiti sve ono najbolje što imam ja, ali i ono najbolje od Enesa (glumičin suprug je glumac Enes Vejzović), a onda nas oboje nadrasti nedokučivo.

Što trenutno radite? Gdje vas možemo gledati?
Trenutno me možete gledati u kazalištu „Gavella“, u čak tri predstave- „Kolovoz u okrugu Osage“, „Tri sestre“ i „Komet“, najnovijoj predstavi dramskog kazališta. Osim toga, samo dva dana nakon premijere, počela sam raditi na novoj predstavi ‘’Nevidljivi’’ čija bi se premijera trebala dogoditi sredinom  svibnja. Probe su to na kojima uživam, jer riječ je o iznimno zanimljivom procesu rada, s puno pokreta i dosta tehnike. Zanimljivo je i utoliko što će predstava izgledati kao televizijska drama, no o tome i sličnim, zanimljivim detaljima ćemo pred premijeru.

TEKST: S. Tarbuk     FOTO: D. P. / B. Gregurić