UZ LUTKOKAZ – Hrvoje Seršić: Gdje završava mašta čovjeka nastavlja se fantazija lutke

Datum objave: 19. 11. 2014. | Kategorija: Razgovori

sersic-hrvoje_4

OSIJEK – Krenuo je 5. Lutkokaz u Osijeku, međunarodna revija lutkarstva koja će do 22. studenoga buditi maštu svih uzrasta. Jer lutka, uz to što je prijatelj svakog djetinjstva, uz pomoć pravog lutkara vrhunski je  učitelj, umjetnik i zabavljač. O Lutkokazu i lutkama pričali smo s Hrvojem Seršićem, svestranim umjetnikom, glumcem i  profesorom lutkarstva na UAOS-u, i u ovom slučaju, glavnim organizatorom manifestacije.

Za početak o Lutkokazu, tko su inicijatori?

Lutkokaz je međunarodna revija lutkarstva. U startu je zamišljena kao revija najboljih lutkarskih ispita studenata glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku, inicijatora i organizatora revije. Ubrzo je Lutkokaz prerastao početnu ideju te ove godine, uz najbolje studentske ispite, nudi međunarodna gostovanja profesionalnih lutkarskih kazališta, radionice za studente, lutkarske filmove te međunarodni znanstveni skup Europske odrednice pojma lutke i stručno lutkarsko nazivlje.

Lutkokaz doživljava svoj mali jubilej. Kako je ove godine osmišljen program  i koliki je, po Vašem mišljenju, njen značaj u osnaživanju lutkarskog kazališta u Hrvatskoj?

Ove smo si godine kao cilj zadali suradnju s drugom akademijom, a izbor je pao na akademiju iz Bratislave. Zajedno smo postavili Shakespeareovu “Oluju” spojivši hrvatski i slovački jezik te živog glumca i lutku. Tim projektom želimo pokazati kako je lutka, bez obzira na nepoznavanje jezika ili izvedbenog izraza, jasna i razumljiva. Ona ima drukčiju simboliku od živog glumca. Kad gledamo glumca, gledamo njegove manire, njegov habitus. Kod lutke mi smo svjesni da je komad neživog materijala. Kad taj komad oživi, ima puno veću moć prijenosa energije i informacije.

Ljudi od davnina imaju potrebu toj neživoj materiji dati energiju i osobine živog bića.  Čak i danas, u surovo vrijeme nemilosrdne tehnologije, nostalgičari (ja) će se rado prisjetiti kestenove košuljice koja glumi ježa, nekoliko žirova s čačkalicama koji su u tren oka konjić, kuhače s pramenovima od vune, čarape na ruci koja priča priče… Zašto nam je lutka toliko važna?

Zato što može ono što čovjek ne može. Gdje završava mašta čovjeka, nastavlja se fantazija lutke. Ona je svemoguća, iskrena. Sve što lutka kaže, bez obzira izazove li smiješak na licu ili suzu u oku, učini na svoj način, svojom specifičnom poetikom.

lutkokaz

Lutkarstvo je umjetnost koja ima prvenstveno  mogućnost obraćati se djeci jer je upravo lutka  primarna igračka s kojom se susrećemo u ranom djetinjstvu. No, primjerice, Zlatko Bourek snažno i jasno je pokazao da to ne mora biti tako. Daje li se lutki uz svu njenu funkcionalnost, rječitost, iskrenost i metaforičnost dovoljno prostora da pokaže sve što može, u ovom trenutku?

Smatram da lutke nisu samo za djecu. Njihovo značenje može biti puno jače. Kod nas, nažalost, trend lutkarstva za odrasle još nije došao te još uvijek smatramo da je lutka primarno upućena djeci. Ali ona skriva silna značenja u svojoj simbolici, izgledu, likovnosti, ujedno ljudi joj lakše povjeruju nego glumcu. Na Akademiji u Osijeku pokušavamo odgajati svoje studente da shvate kako lutka nije samo namijenjena samo djeci. Potičemo ih da s lutkom razmišljaju i o ozbiljnijim temama. Glavni problem je ipak odgojiti publiku da lutka nije ništa manje važna od drugih grana kazališta i kulture.

Koliko su suvremena tehnologija  i sve širi izbor dostupnih materijala imali utjecaja na izgled i mogućnosti današnje lutke za scenu ?

Sama tehnologija utjecala je da imamo lutke koje, na primjer, mogu svijetliti, imaju sitne mehanizme, ali sve ovisi što pojedina lutka treba napraviti, koja je funkcija lutke u predstavi.

Tko Vam je draži, ginjol ili marioneta?  Ili nešto treće? Zašto?

Ako bih birao između ovo dvoje, ginjol, jer je jedna od najbržih tehnika. Prekrasni su mi u svojoj komici, pogotovo u bastonadama. Povijesno gledajući, ginjol se uvijek izvodio iza paravana na trgovima i zabavljao široke mase. Marioneta je lutka više klase, koja se igrala na dvorovima. Nije  se bazirala na komici, sporija je i ima bitno drukčiju poetiku. Od ostalih tipova najdraži su mi manikini jer su likovnošću slični ljudima te zahtijevaju kolektivnu animaciju. Osobno smatram da je lutkarstvo bazirano na kolektivnom procesu i radu. Također, manikin pruža veliku širinu igrivosti, u prostoru, iza prostora, iza paravana. Iako je izuzetno težak i zahtjevan, predivan je.

Koliko je teško dati neživom predmetu dio svoje energije i što Vas u tom poslu najviše veseli?

Nije teško. Jedino što treba je htjeti se igrati, vratiti se u svoje djetinjstvo, opustiti se, imati želju ispričati nešto preko predmeta, dati dio sebe, svoje duše u neživi predmet. Najviše me veseli što mogu svoj talent, koji mislim da imam, dočarati preko toga i zabaviti ljude.

Što Vam se čini, trebaju li se kazališta izvan velikih kulturnih centara poput Vinkovaca,  Virovitice, Požege, više otvarati lutkarskim predstavama ?

Iskreno mislim da trebaju, ali koliko primjećujem, pomalo se i ide prema tome. U Vinkovcima se počinju igrati neke lutkarske predstave, a u Požegi smo imali nekoliko radionica u kojima smo pokazali mladim ljudima mogućnosti lutkarstva i njegova bogatstva, od lutke preko teatra sjena, UV teatra, animacije dijelova tijela…

Uspijeva li UAOS posljednjih godina mijenjati sliku hrvatskog lutkarstva?

Nažalost, još uvijek ne uspijeva. Mislim da još uvijek ne cijenimo dovoljno naše mlade glumce-lutkare i vjerujemo da svatko može animirati. Ali naši studenti polako počinju iskakati iz okvira kazališta u kojima rade. To se vidi i po njihovim izvedbama i po nagradama. Ti ljudi podižu ljestvicu prema gore, a to je upravo naš cilj, da idemo naprijed na polju animacije te lutkarskog razmišljanja.

Što planirate poslije Lutkokaza?

Nakon 5. Lutkokaza sjest ću sa svojim timom i, kao i uvijek, razmisliti što bi bilo najbolje za sljedeći Lutkokaz. Pokušat ćemo pozvati još više međunarodnih predstava i prezentirati rad svojih studenata, jer jako je bitno da se čuje i vidi što radimo na UAOS.

TEKST: Sanja Pok      FOTO: lutkokaz/oskultura

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn