UZ GODIŠNJICU MEĐUNARODNOG PRIZNANJA HRVATSKE : Razgovor s dr. sc. Antom Nazorom o značaju 15. siječnja 1992. godine u novijoj hrvatskoj povijesti

Datum objave: 15. 1. 2017. | Kategorija: Razgovori

nazor 2

PLETERNICA – Povjesničari vjeruju kako je o iznimno važnim događajima u životima naroda na pravi način moguće suditi tek s vremenskim odmakom. Jer, samo tako možemo postati  svjesni i njihovog istinskog značaja i snage. Jedan od takvih, za Hrvatsku, ali i njeno političko pozicioniranje- najprije na karti Balkana, a onda i ostatka svijeta, iznimno velikih datuma, svakako je i 15.siječnja 1992.godine. Dan je to njenog međunarodnog priznanja, ali i dan koji predstavlja krunu višestoljetne borbe Hrvata za državnost i nacionalni identitet. O značaju datuma, četvrt stoljeća kasnije, razgovaramo s povjesničarom i ravnateljem hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra domovinskog rata, dr.znanosti Antom Nazorom koji je predavanje na tu temu održao u Hrvatskoj knjižici i čitaonici Pleternica.

Od trenutka kada je samostalna i suverena Republika Hrvatska kao ravnopravna demokratska zemlja postala realnost međunarodne zajednice, prošlo je 25 godina. Koji je značaj 15.siječnja godine 1992. u novijoj hrvatskoj povijest?
15.siječnja datum je koji svatko od nas, na isti način, obilježava s posebnim osjećajem dostojanstva i ponosa, jer datum je to koji nam je, na simboličan način pokazao kako  žrtve nisu bile uzaludne, baš kao ni borba hrvatskog naroda, ali i svih onih drugih građana koji su prihvatili demokratsku vlast.  Osim toga, sama činjenica kako je riječ i o datumu kada nas je priznala Europska zajednica ima svoju težinu. Bio je to početak procesa čiji se vrhunac dogodio 22.svibnja iste godine, primljenim članstvom Hrvatske u Ujedinjene narode. Zbog toga se obilježavajući ga, prije svega moramo sjetiti svih poginulih za domovinu, ali i svih onih koji su nas tih bremenitih ratnih godina priznali kao samostalnu državu. Ne samo zemalja Europske zajednice, nego i onih koji su to učinili i puno prije.Tu je i Latvija, tu je i Island, Estonija, pa i Vatikan. Bilo je to i jedno sasvim posebno vrijeme u kojem se i nemoguće činilo mogućim, i koliko god bilo teško ,bili su to, istovremeno,  dani i godine u kojima smo imali jasne ciljeve. Postaje to, itekako, evidentno danas, s izvjesnim vremenskim odmakom, a viđam to gotovo svakodnevno. Naime, baš ovih dana u Centru ( HMDC DR) završavamo izdanje „Pregled povijesti“, pa kad gledam govore predsjednika Tuđmana, pogotovo one rane, iz 90, 91.godine, posebno ciljeve koje je on postavio, neminovno je ne postaviti si i pitanje koliko smo do danas, četvrt stoljeća kasnije, od tih ciljeva, ispunili. Na žalost, ne previše njih. Ipak, ono što je najvažnije, ali i ono što će povijest pamtiti, zasigurno je činjenica da, nakon višestoljetnih težnji, napokon  imamo samostalnu državu. Obilježavajući dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske valja podsjetiti, povijesno je, svakako, zanimljivo, te na kraju i svojevrsni kuriozitet kako se 15.siječnja, uz ovaj iz godine 1992.,  još jednom u nacionalnoj povijesti, 6 godina kasnije, 1998., također pokazao ključnim. Naime, datum je to kada je konačno završen proces oslobađanja hrvatskog teritorija, odnosno povratka hrvatskog teriotrija u njene ustavno-pravne okvire i poredak.

nazor 1

Iako je mlada hrvatska diplomacija tih teških, ratnih godina odradila sjajan posao, sve bi išlo znatno teže, ali i dugotrajnije da nije bilo podrške iz međunarodnih krugova.Tko je u tom smislu za Hrvatsku najvažniji, ali i tko je sve, zapravo, odigrao ključne uloge?
Prije svega, tu je Vatikan, država koja je, sasvim neubičajeno, mimo regularnih „političkih hodograma“, Hrvatsku priznala prije nego li je to učinila Europska zajednica. To, istovremeno i znači, kako je papa Ivan Pavao II osoba kojoj dugujemo najveću zahvalnost. Svakako ne smijemo zaboraviti ni ulogu njemačke diplomacije, prije svega u osobama Hans-Dietrich Genschera i Helmutha Kohla, političara koji u početku baš i nisu bili pretjerano skloni dezintegraciji Jugoslavije, a onda su, obzirom na okolnosti, postali izravni zagovornici te ideje. Njemačka je, osim toga, donoseći 19.prosinca, službenu odluku o priznavanju Hrvatske, odigrala presudnu ulogu u njenom političkom pozicioniranju, čisto stoga jer je čitavu stvar značajno ubrzala, dajući „zeleno svjetlo“ i svima drugima da učine isto. Na žalost, nakon napada na Vukovar i do tada u suvremenom svijetu neviđenih zločina nad civilima, pa i žestokih napada na Dubrovnik, grad-civilizacijsko baštinski simbol, svijet je, ionako postao svjestan ratnih strahota i agresije na Hrvatsku.

Baš kao i kada je riječ o događajima, o veličini pojedinih političkih lidera najbolje sudimo s vremenske distance. Na koji će način, u tom smislu, povijest pamtiti dr.Franju Tuđmana?
Kao povjesničar, osobno uvijek u tim procesima prije svega volim istaći narod. Zbog toga, obilježavajajući značajne povijesne datume, uvijek na prvom mjestu spominjem branitelje. Ipak, ne zaboravimo- riječ je o društveno-političkim okolnostima i procesima  u kojima je presudna, ali i neizmjerna uloga onoga tko u tom trenutku, taj isti narod vodi. Sigurno je da će dr.Franjo Tuđman, prije svega, zbog povijesnog fakta da je bio predsjednik u trenutku kada se država obranila od agresije i stekla međunarodno priznanje, ući u povijest kao jedna od najzaslužnijih osoba.

TEKST: Simonida Tarbuk/NGB     FOTO: Dorian Pok

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn