NOVA GRADIŠKA – Ona je majka, supruga, uspješna poduzetnica, rukometašica ali i neslužbena novogradiška kraljica kolača. Uz nedavno otvoren slatki kutak u Preradovićevoj ulici, ovih je dana možete sresti i na štandu u gradskom parku. I budite sigurni da je nećete promašiti. Jer, uz vatreno crvenu boju kose, dočekat će vas i sa sličnom energijom i velikim osmijehom, potvrđujući kako uspješnog posla nema bez strasti i potpune predanosti. Ona je Suzana Ivanišević, žena iza brenda La rossa rosa

Iako je, obrazovanjem, ekonomistica, a ne slastičarka, Suzana Ivanišević nosi i neslužbenu titulu novogradiške kraljice kolača. Vlasnica nedavno otvorenog novog slatkog kutka u gradu, koji, uz standardne, nudi i sasvim posebne zdrave slastice, uz navedene uloge ima i još niz drugih, zbog čega je, zanimljiva sugovornica. Tko je ona, saznajte u nastavku…
Iako sam, spletom obiteljskih okolnosti, posljednjih godina prepoznata kao slastičarka i poduzetnica, od svih mojih životnih uloga, najdraža mi je i najvažnija uloga majke dviju djevojčica. Slastičarstvo, a potom i izazov samostalnog poduzetništva, s vremenom se, ipak potvrdilo kao dobar izbor, jer riječ je o poslu s kojim sam, zahvaljujući roditeljima, dugogodišnjim vlasnicima pekare, odrastala, tako da ideja, unatoč nešto drugačijem odabiru zanimanja, nije došla ni otkuda. Najprije je to bilo vođenje računa i poslovnih knjiga, nakon čega je, zahvaljujući mojoj želji za radom s ljudima a onda i nizu kreativnih ideja s kojima sam, svakodnevno “punila glavu” svojima, uslijedila i vlastita poduzetnička priča, nedavno otvoreno poduzeće za proizvodnju i prodaju slastica La rossa rosa moje malo slatko carstvo, mjesto na kojem se mogu igrati i biti svoja.

Biti majka, supruga i “friška”poduzetnica koja, k tome još, posao vodi iz vlastitog prostora u obiteljskoj kući, zasigurno nije ni malo lako, jer, kako se god organizirala, uvijek nešto trpi. Kako “hendlaš” profesionalni i obiteljski život i kako si zapravo organizirala dan, kad je vrijeme za kolače, a kad za supruga i kćeri?
Sto se tice razdvajanja poslovnog i privatnog života , pokušavam maksimalno odvojiti to vrijeme. Kao dijete koje je odraslo u obitelji kojoj to nikada nije uspijevalo, obećala sam si kako ću za svoje najbliže, uvijek imati vremena. Na žalost, ne uspijeva mi baš svaki put, posebno trenutno, jer svi se još uhodavamo u novi raspored, a i posao je još u svojim počecima, ali trudim se i sigurna sam kako ću, kada uhvatimo dnevni ritam, uspjeti, iako bi bilo najidealnije kada bi dan imao još nekoliko sati a tjedan bar još jednu nedjelju.

Iako je posao u kući u određenom smislu velika prednost, zna biti i mana. Koliko ti u svemu pomažu kćeri, jesu li zainteresirane za posao ili su tek kušači pripremljenih slastica i novih recepata?
Trenutno tu činjenicu vidim uglavnom kao prednost, iako shvaćam da može biti i mana. Na sreću tu su moje cure, koje, iako, uglavnom smetaju u kuhinji, predstavljaju i veliku podršku, pa i pomoć, posebno starija koja je prepuna ideja i već razmišlja kako bi, umjesto da ide u srednju školu, najbolje bilo da se odmah baci na pečenje kolača, što, naravno ne dolazi u obzir. Ipak, uvijek su tu za sitne poslove poput završnog ukrašavanja slastica, zajedničkog valjanja kuglica u kokos, te, prije svega, za isprobati svaku novu kreaciju, uključujući i one koje su, u počecima završavale u smeću. Raduje me što odrastaju svjesne koliko je važno poslu pristupati odgovorno, profesionalno i s pozitivnom energijom, ali i što sam im primjer kako žene mogu sve kada tako odluče. Upravo je to ono što im govorim svaki put kada mi dođu uplakane zbog sitnice, problema ili izazova s kojim se susretnu i mogu reći da to jako dobro prakticiraju. Da li je riječ o naučenom, upisanom u genima ili nećem trećem, ne znam, ali zadovoljna sam.

Uz kćeri, ne smijemo zaboraviti ni supruga. Koja je njegova uloga u svemu i kolika ti je podrška?
‘Sto se tice podrške u samom startu, kada je sve još bilo tek vizija, na žalost, nisam je imala, što je, u meni probudilo inat, pa sam još više zapela i odlučila kako ću sve sama, jer, nitko mi ne treba. Na sreću, kako se ideja o poslu razvijala, a ja spustila ponos i zatomila ego, tako su se i ostale kockice počele slagati i stizati podrška. Od prijatelja, poznanika….niz je podugačak, ali oni koji su bili uz mene, znaju tko su. Na prvom mjestu, suprug, koji je, u početku samo slušao i pokušao me odgovoriti, ali kada je vidio koliko sam zapela i kako ne mislim odustati, i on je zasukao rukave, pratio naređenja i odradio jako velik dio posla.

Iako proizvodnja kolača nije nešto novo u našoj sredini, ovi tvoji, itekako su posebni, jer uz standardne i slavonske, bez kojih ovdje ne ide, prva si koja je Novogradiščanima ponudila zdrave slastice. Kako si zadovoljna reakcijom sugrađana, počecima posla i što zapravo kolač čini zdravim u odnosu na one, uvjetno rečeno nezdrave?
Prilično sam iznenađena pozitivnom reakcijom Novogradiščana, kao i njihovom željom da probaju nešto novo. Negdje duboko u sebi, vjerovala sam kako s ponudom standardnih slastica neće biti problem, dok su ove druge, bile i svojevrstan test koji nije morao proći ovako dobro. Na sreću, čini mi se kako ljudi i u manjim sredinama, postaju svjesni važnosti kvalitetnih namirnica i pravilne ishrane ali su i otvoreni prema ideji kako se na blagdanskom stolu ne moraju uvijek naći samo mađarice i bijele pite, nego i nešto drugačije, poput slatkog stola, svojevrsnog desertnog finger fooda kakve sam, na svoju sreću, kroz uslugu cateringa, ponudila već nekoliko. Kada je riječ o zdavim slasticama u La rossa rosi one su uglavnom sirove, pripremljene s posebnim namirnicama, bez šećera i umjetnih zaslađivača koje mijenjaju stevia, šećer kokosovog svijeta, bez glutena, pripremljene u zasebnoj prostoriji, bez brašna, jaja, rafiniranih masnoća, s kokosovim uljem, integralnim brašnom, heljdom, pirom, koksovim mlijekom, tamnom čokoladom, orašastim ili suhim voće,indijskim oraščićima, bez termničke obrade, ma mogućnosti i ideja je bezbroj, pogotovo što se baš svaka torta ili kolač mogu pripremiti i u zdravoj verziji. Potvrđuje to naša Snickers tortica, koja se pokazala kao favorit, što ide u prilog svima koji ne mogu zamisliti život bez slatkog, ali i vode računa o izgledu, kilogramima i zdravlju. Za one ostale, klasičare, nesklone izazovima, ali i zbog čisto praktičnih razloga, jer, budimo iskreni, kao u svakom poslu koji želi biti uspješan, treba razmišljati i o profitabilnosti, nudimo i standardne slastice, pripremljene prema bakinim receptima, ali i sposobni smo napraviti sve što zaželite ili vam padne na pamet.

Uspješnog posla, i uz najbolje ideje, ne bi bilo bez kvalitetnog tima?
Upravo tako… Zato su u La rossa rosi La rossa rosi sa mnom i moje cure, majstorice s kojima već dugo surađujem i koje dijele moju strast i predanost poslu. Iako svaki dan nešto novo od njih naučim, i one su, vjerujući kako se u poslu stalno mora usavršavati, prave perfekcionistice, spremne svakodnevno nadograđivati vlastito znanje. Bez njih, njihove energije i smijeha u kuhinji, sve bi ovo išlo puno teže.

Svi oni koji još nisu navratili u La rossa rosu, ovih te dana mogu vidjeti u gradskom parku, na manifestaciji Advent u našem gradu
Tako je. Prilika je to da se predstavim sugrađanima i zasladim im blagdane, ali i na svoj način, pomognem manifestaciju, što je, vjerujem, posao svakog od nas koji voli svoj grad. Raduje me što Novogradiščani dobro reagiraju na ponuđene slastice ali i na ostale sadržaje u gradskom parku koji je svakog vikenda, bez obzira na niske temperature, pun ljudi i dobre energije, što je, uostalom i bit blagdana, čemu sam se ja sa zadovoljstvom pridružila.

Osim sudjelovanja na Adventu u našem gradu, ovih se dana punom parom radi i u La rossa rosi?
Vrijeme je Božića, a to je najbolje doba godine i za slastice, stoga smo već počele s pripremama i primanjem narudžbi. Želite li, stoga, impresionirati ukućane i sve drage goste, navratite u La rossa rosu, čekamo u niskom startu, jer upravo je ovo naše vrijeme. Uz standardne kolače, tu su i oni sitni, starinski, kiflice, kuglice, sve ono bez čega je blagdanski stol nezamisliv i požurite, jer Božić samo što nije stigao.

Uz rad na štandu i u La rossi rosi, pripremi za Božić, koji je udarno vrijeme za sve koji se bave proizvodnjom slastica, stalna stručna usavršavanja, a onda i obitelj, imaš li kakav hobi?
Moj hobi trenutno ispašta zbog korone. Riječ je o rukometu, mojoj ljubavi od malena, sportu kojim sam se aktivno bavila sve do prve trudnoće i kratko mu se vratila nakon druge, ali i sportu kojim mi je, na žalost, kao majci dvoje još uvijek male djece i supruzi, nemoguće baviti se aktivno, posebno stoga što sam totalni kontrol freek i perfekcionist koji si ne dopušta da ono čime se bavim bude ikako drugačije osim maksimalno kvalitetno i što bliže savršenstvu. Stoga, vlastitom odlukom, rukomet sam malo ostavila po strani, iako je, rekreativno, čim uhvatim vremena i dalje dio mog života.

Kao žena koja živi od slastica i za slastice imaš li omiljeni desert i gdje se, u poslovnom smislu, vidiš za koju godinu?
Nemam omiljeni desert iz jednostavnog razloga što nema te slastice koju ja, na moju sreću ili ne sreću/ ali tu su sada ove zdrave, ne volim. Osim toga, kako bi uspješno prodala vlastiti proizvod, vjerujem kako o njemu moram sve znati te prije svega u njega vjerovati, a do toga se najlakše dolazi degustacijom. Na ruku mi ide i to što je u ovom poslu, kao, doduše i svakom drugom, za krajnji rezultat presudna dobra energija, zbog čega se trudim i svakog dana biti pozitivna, što je, također nešto što klijenti, čini mi se, prepoznaju i cijene. Kada govorimo o dugoročnim planovima, u posljednje sam vrijeme ponešto promijenila životnu filozofiju i stvarima počela pristupati na drugačiji način, planirajući tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, što se pokazalo kao dobra odluka. Trenutno, cilj mi je što bolje i kvalitetnije uhodati posao te prije svega steći stalne klijente, one koji će mi navraćati na dnevnoj bazi, susjede, ljude koje svakodnevno srećem na ulici, a ne one koji bi možda, kada bi poslovala putem web trgovine, što je, zasigurno, trend, moje slastice slučajno kupili jednom i nikad više. Puno mi je važniji taj svakodnevni kontakt s “mojim ljudima”, što oni, čini se, primjećuju i nagrađuju, a to je, čvrsto vjerujem i najveća vrijednost svakog posla. Na takav način, uz sve izazove, uspjeh neće izostati.

TEKST: Simonida Tarbuk              FOTO: Dorian Pok/ La rossa rosa