SONJA ŠVEC ŠPANJOL – Svijet bez umjetnosti ne bi bio svijet, već puko preživljavanje

Datum objave: 18. 10. 2020. | Kategorija: IZDVOJENO, Razgovori

NOVA GRADIŠKA – Zahvaljujući sve brojnijim i kvalitetnijim sadržajima u Pučkom otvorenom učilištu M.A.Relković, novogradiški su poklonici umjetnosti imali priliku upoznati Sonju Švec Španjol, diplomiranu povjesničarku umjetnosti i muzeologinju koja, na domaćoj i regionalnoj sceni djeluje kao nezavisna kustosica.

Kako je “novo normalno”, uz strože higijensko -epidemiološke mjere, donijelo i promjene u načinu na koji “konzumiramo” kulturu, vrijeme koronavirusa pravi je trenutak za razgovor o umjetnosti, njenoj vrijednosti i trenutnoj poziciji u hrvatskom društvu. Iskreno, intimno i stručno, sa Sonjom Švec Španjol

Muzeologinja, povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica, likovna kritičarka, osnivačica i urednica internetskog portala PerceiveArt, uspješna organizatorica više desetaka izložbi, “freelancerica”… Uz nekoliko različitih titula, formalnih i neformalnih zanimanja, tko je Sonja Švec Španjol?
Sonja je uporna, dosljedna i temeljita osoba koja voli svoju struku, bori se za prava umjetnika i senzibilizaciju društva u kontekstu adekvatne valorizacije likovne umjetnosti. Rekla bih da sam realist-optimist, vrlo često i idealist jer se ne želim odreći svojih snova i ne želim prestati vjerovati u promjene, koliko god situacija bila teška i loša. U slobodno vrijeme volim ići u šetnju prirodom sa svojim psima, voziti bicikl, slušati glazbu, otići s obitelji u kino i kazalište i barem jednom godišnje otputovati i distancirati se od svakodnevnice i posla.

Kako je, u vremenima nesklonim umjetnosti, živjeti za i od umjetnosti?
Teško, iscrpljujuće, ponekad se čini i posve uzaludno, ali istovremeno se isplati, jer radite nešto za opće dobro, a pritom upoznajete inspirativne duše i divne suradnike, te zajedno u borbi s vjetrenjačama realizirate nevjerojatne stvari.

Što je za vas umjetnost?
Za mene je umjetnost najveća manifestacija bogatstva ljudskog uma i duše.

Koja je pozicija kulture i umjetnosti u hrvatskom društvu i koliko su nam uopće važne?
Nažalost, umjetnost u Hrvatskoj je već godinama, ako ne i desetljećima, u potpunosti marginalizirana i degradirana. Naime, izdavanja za kulturu ne dosežu ni jedan posto državnog proračuna. Kultura i umjetnost su dio identiteta svakog naroda i prostora, pa tako i našeg, imamo nevjerojatnu raznolikost i bogatstvo kulturne baštine i umjetnosti, te umjesto da istaknemo, cijenimo i s ponosom njegujemo i vrednujemo to što imamo, mi smo umjetnike sveli na razinu socijalnog slučaja. Primjerice, jedino samostalnim umjetnicima koeficijent za izračun osnovice budućih mirovina nije vraćen s 0,8 na 1,2. Umjetnici praktički ne mogu doći do adekvatnih radnih prostora-ateljea, dok istovremeno mnogi gradski prostori zjape prazni. Državni vrh se sjeti umjetnika samo kada ih treba “iskoristiti” za prezentaciju u inozemstvu, a kada ih treba nagraditi, angažirati na kvalitetnim projektima i pritom platiti onda nekako svi utihnu i nestanu. Paradoksalno je da ustanove koje na temelju svog godišnjeg programa dobivaju financije od Ministarstva kulture, Grada i Županije, prilikom realizacije izložbe podmire troškove svih uključenih (grafičkog dizajnera, tiskare, tehničara, fotografa, čistačice) osim umjetnika na temelju kojeg su i dobili financije. Vjerujem da nije potrebno naglašavati kako umjetnici ,u pravilu, sami financiraju produkciju vlastitih radova, većina galerija i muzeja su gradske ili državne ustanove, pa se ne bave ni prodajom umjetnina, a već duži niz godina muzeji ne otkupljuju djela od autora za svoj fundus. I od čega bi onda umjetnici trebali živjeti?

Prate li mediji dovoljno i na pravi način umjetnost i kulturu?
To je vrlo individualno. Mislim da lokalni mediji puno kvalitetnije i ažurnije prate kulturna i umjetnička događanja. Novinari koji bi obilazili izložbe i pisali osvrte ili likovne kritike na izložbe koje su ih se dojmile ili ih zgrozile praktički su iščezli. Osim toga, novinar danas mora pokrivati sva područja i ne može, kao što je to bilo nekada, više suvereno vladati samo područjem kulture. Nema više reportaža, izvještaja, intervjua i likovnih kritika, a prostor za prezentaciju kulturnih i umjetničkih događanja u novinama zamijenili su oglasi, reklame i žutilo. Čast izuzecima, ali takvih je danas malo. Živimo u kapitalističkom društvu, sve se svelo na broj klikova ili pregleda, a njih donose skandalozne, šokantne vijesti, tračevi i članci koji su tzv. “navlakuše”. Kultura nije profitabilna, no to ne znači da ne bi trebala biti zastupljena u medijima. Upravo suprotno, ono što nudimo narodu to ćemo dobiti natrag.

Unatoč nedovoljnim sredstvima i svojevrsnom zanemarivanju djelatnosti od strane države, Hrvatska, čini mi se, oduvijek ima značajan broj kvalitetnih i u svijetu prepoznatih umjetnika. Tko su, po vašem mišljenju, oni, istinski veliki s kojima bi trebali biti upoznati-kroz povijest, a onda i oni suvremeni?
Hrvatska doista ima značajan broj kvalitetnih umjetnika, iako je, nažalost, mali broj njih prepoznat u svijetu. Paradoksalno, uglavnom su to oni na koje je vlastita zemlja zaboravila. Ne volim izdvajati pojedinačna imena, no one koje zanima na koga bi se mogla i trebala obratiti pozornost, pozivam da istraže portal PerceiveArt.com ili pogledaju dosada snimljene i emitirane emisije Kolibris u kojima će pronaći niz izvrsnih umjetnika za koje možda nikada nisu čuli, samo stoga što nisu dospjeli do svjetla pozornice, a pozornost su itekako zaslužili.

Spomenuti portal sjajna je platforma za umjetnike koju ste pokrenuli prije sedam godina. Kako ta priča izgleda danas?
Portal PerceiveArt pokrenula sam 2013. godine jer sam htjela imati potpunu slobodu u odabiru tema o kojima želim pisati i umjetnika koje želim predstaviti. Tada sam već, kao suradnica art magazina Kontura i lista Vijenac, imala određeno novinarsko iskustvo, ali bi urednici bili ti koji su određivali teme i izložbe koje treba popratiti. Portal mi je omogućio stvaranje platforme na kojoj će zainteresirani čitatelji moći otkriti kvalitetne umjetnike različitih generacija i izričaja iz zemlje i regije, a ujedno pročitati i tekstove unutar kojih obrađujem ključne probleme naše struke kojih su svi svjesni, ali se nitko ne usudi o njima govoriti/pisati. PerceiveArt sad već postoji punih sedam godina i stekao je zavidan broj redovnih čitatelja i pratitelja iz struke i šire. Unutar nekoliko rubrika, posjetitelji portala mogu pronaći kritičke osvrte na izložbe, recenzije knjiga iz umjetnosti, intervjue s umjetnicima, te predgovore izložbi koje sam otvarala i prateće vizuale u rubirici “Suradnje”. Kako osobno jako volim putovati, tu je i rubrika “Putopisi”, jedina slobodnija rubrika u kojoj je, također naglasak na arhitekturi, muzejima i kulturnoj ponudi grada i zemlje koju sam posjetila. Mislim da je PerceiveArt i dalje jedina web stranica u Hrvatskoj posvećena isključivo likovnoj umjetnosti, ali i portal koji, što me iznimno i osobno i profesionalno veseli, pojedini muzeji i galerije uzimaju kao referentnu točku za otkrivanje umjetnika.

Jesu li kultura i umjetnost dovoljno zastupljeni u obrazovnom sustavu i kako bi i na koji način te predmete trebalo poučavati?
Kultura i umjetnost su minimalno zastupljeni u obrazovnom sustavu, profesori kontinuirano ukazuju na taj problem, ali nadležno ministarstvo uopće ne čuje i nije spremno uvažiti apele profesora i učitelja likovne kulture. Satnica likovnog odgoja smanjena je još 90-ih godina i nikada nije vraćena. Iz godine u godinu brojna svjetska istraživanja dokazuju koliko je likovna kultura važna za razvoj intelektualnih, socijalnih, kognitivnih i motoričkih sposobnosti kod djeteta i dok zapadnoeuropske zemlje cijene i potiču likovni odgoj i kreativno izražavanje kod djece od najmlađe dobi, mi i dalje radikalno kaskamo na tom području.

U maksimalno centraliziranoj državi logično je i da kultura i umjetnost uglavnom “stanuju” u Zagrebu. Kako ih približiti ostatku Hrvatske i postoje li sredine koje u tome uspijevaju?
U Hrvatskoj se jako osjeti ta centralizacija. Ljudi znaju reći “ako se nije dogodilo u Zagrebu, kao da se uopće i nije dogodilo”. Mene to jako smeta, jer je u potpunosti kontraproduktivno. S jedne strane, zagrebački muzeji i galerije su posve svjesne činjenice da svi žele izlagati u Zagrebu, pa su zbog toga mnoge od njih postale krajnje inertne i uopće se ne trude biti profesionalne u pristupu i komunikaciji s umjetnicima, a isto tako često ne realiziraju izložbe na dostojnoj razini, jer znaju da se umjetnici neće požaliti, jer su presretni što su uopće dobili priliku izlagati u Zagrebu. S druge strane, zbog naglašenog fokusa na zbivanja u Zagrebu mnogi kvalitetni projekti i izložbe u ostatku Hrvatske prođu nezamijećeno iako itekako zaslužuju pažnju i valorizaciju struke. Mislim da tu leži velika odgovornost na kolegama povjesničarima umjetnosti, kolegama kustosima iz muzeja i galerija, ali i na nacionalnim medijima koji bi se mogli potruditi i izaći iz komfor zone ustaljenih praćenja samo najvećih institucija i najvećih manifestacija, jer bi tada i sami dobili raznolikiji i bogatiji sadržaj unutar svoje ustanove ili medija. Postoje sredine koje kvalitetno rade, maksimalno se trude i postižu značajne rezultate i utoliko mi je drago što sam uspjela ostvariti suradnju s odličnim kolegicama i kolegama unutar ustanova diljem Hrvatske.

Novogradiški poklonici umjetnosti mogli su vas upoznati kao kustosicu i likovnu kritičarku brojnih izložbi. Kakva je suradnja s POU MAR i “radimo” li, kao mala sredina, dobar posao?
Moram istaknuti da je suradnja s POU MAR izvrsna i kada bi bilo više takvih pojedinaca kao što je ravnateljica Danijela Juranović mislim da bi bilo i puno više kvalitetnih i raznolikih kulturnih i umjetničkih događanja u mnogim gradovima. Radim kao nezavisna kustosica i u posljednjih sedam godina otvorila sam preko 150 izložbi diljem Hrvatske što znači da sam surađivala i s velikim brojem udruga, muzeja i galerija. Kada naiđem na kvalitetne suradnike to je zaista velika vrijednost, jer znate da tada možete zajedno realizirati odlične projekte. Svaki put kada mi netko kaže da se nešto ne može jer se nema novaca ili mogućnosti nabrojim barem 10-ak odličnih pojedinaca koji vode ili djeluju unutar ustanova, a koji su dali sve od sebe i sami su zaslužni za pozitivne promjene u sredini u kojoj djeluju. Mislim da je POU MAR odličan primjer kako jedna ustanova može kvalitetno i profesionalno djelovati, formirati bogat i raznolik kulturno-umjetnički godišnji program te putem njega ostvariti odličan kontakt s lokalnom zajednicom i aktivno sudjelovati u oplemenjivanju zajednice kroz bogat kazališni, filmski i izložbeni program, te brojne popratne aktivnosti i projekte. No, takav pristup zahtijeva kontinuiran i predan rad, te kontinuirano osluškivanje i komunikaciju sa zajednicom. A mnogi koji su stalno zaposleni ne žele toliko ulagati, jer plaća dolazi radili oni malo ili puno, i to je razlog zašto su mnoge ustanove u kulturi krajnje inertne – jer ne postoji kvalitativna evaluacija programa i učinka ustanove na godišnjoj bazi.

Kako izgleda priprema izložbe i kakva je suradnja s domaćim muzejima i galerijama?
Obično volim preuzeti najveći dio posla koji mogu samostalno napraviti tako da moj opseg posla obuhvaća odlazak u atelje umjetnika, razgovor s umjetnikom, ako već sâm nije odabrao radove za izložbu onda ih zajedno odaberemo, potom slijedi istraživački dio rada i pisanje predgovora, te uoči izložbe promocija izložbe, likovni postav i otvorenje. Suradnja s domaćim muzejima i galerijama jako varira i ovisi o kolegama unutar ustanove s kojima surađujem. Ako su vrijedni, agilni i profesionalni, suradnja teče glatko, ako nisu, onda ide malo teže i sporije. Od odličnih suradnji svakako bih istaknula zaposlenike Centra za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor u Karlovcu s kojima surađujem već punih šest godina u organizaciji ZILIK-a (Zimska likovna kolonija), galeriju Prica u Samoboru, Galeriju umjetnina grada Slavonskog Broda i ravnateljicu Romanu Tekić, Muzej grada Pakraca i ravnateljicu Jelenu Hihlik, galeriju Idealni grad u Zagrebu, Galeriju sv. Krševana u Šibeniku i naravno POU MAR u Novoj Gradiški.

Kako bi izgledao svijet bez umjetnosti?
Svijet bez umjetnosti ne bi bio svijet, već puko preživljavanje.

TEKST: Simonida Tarbuk        FOTO: perceiveart.com

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn