POŽEGA –  Nakon više od tri desetljeća predanog rada u Glazbenoj školi te glazbenih festivala, Zlatnih žica, a kasnije Aurea festa, nakon brojnih tamburaških hitova s požeškim koloritom, glazbeni neimar Veljko Valentin Škorvaga krenuo je od ove jeseni dalje – na Muzičku akademiju u Zagreb. S tamburom u poputbini. Uz osvrt “preko ramena”,  ispričao nam je profesor Škorvaga ponešto i o novim planovima, smireno i toplo, baš kao kad u rukama majstora titra bisernica.

Kako sada promatrate svoju požešku pedagoško-glazbenu karijeru, jeste li “podvukli crtu”, jeste li zadovoljni onim učinjenim i onim ostavljenim budućim naraštajima?
Kao što svaki čovjek ima nekakve životne planove i ciljeve, tako sam i ja u vrlo ranoj životnoj dobi imao svoje. Oni su se ostvarili kroz moj rad i djelovanje u Požegi, za koju sam vezao gotovo sve svoje ambicije u životnom i profesionalnom smislu. Od Glazbene škole, Festivala, tamburaških sastava i orkestara do skladanja. Moj posao i hobi bila je glazba i sve oko glazbe. Naravno, važnu ulogu u svemu tome imala je moja obitelj, koja mi je bila bezrezervna podrška, kao i mnogi dragi prijatelji koji su prepoznavali moje ideje i bili potpora u realizaciji. Kada se okrenem u nazad i sjetim vremena kada sam se vratio u Požegu, nakon srednje glazbene škole i studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nisam mario za tada vrlo lošu situaciju za mene kao mladog stručnjaka. Praktično, skoro sve u gradu što se tiče glazbe bilo je u rasulu, a nekakva sredstva za rad i kupnju instrumenata mogao sam samo sanjati. No moja velika ljubav prema glazbi i mome gradu nosili su me kroz sve nedaće. Nisam se mirio sa postojećim nego sam zasukao rukave i iz godine u godinu stvarao nove vrijednosti. Bilo je raznih podmetanja i otpora, ali na moju sreću sve sam uspio otkloniti i uvjeriti u projekte koje sam vodio i koji su se na kraju uspješno realizirali. Kao i u životu tako i u mom radu, pogotovo društvenom, politike, kako gradske tako i županijske, imale su važan utjecaj na realizaciju mnogih spomenutih projekata, koji se bez njihove pomoći ne bi mogli realizirati i to treba istaknuti. Danas Požega spada u gradove koji imaju naprednu Glazbenu školu, jedan od najpoznatijih Festivala, a glazbeni život grada je na zavidnoj razini u odnosu na mnoge veće i bogatije gradove.Mladima je stvorena perspektiva za budućnost koju bi trebali prepoznati i razvijati ne čekajući da ih netko moli ili vuče za rukav kako bi nešto postigli.

Što vas je, za one koji to još ne znaju, toliko privuklo tamburi, koja je postala i vaš znak prepoznavanja? Što vas je u tom naizgled skromnom instrumentu toliko motiviralo pa ste evo uspjeli tamburu podići i na akademsku razinu?
Tamburu sam počeo svirati još u ranoj dječjoj dobi i u meni je uvijek izazivala posebne osjećaje. Tijekom cjelokupnog obrazovanja ona mi je bila pri ruci, a nakon povratka u Požegu osnovao sam Soliste, tamburaški ansambl u okviru „Vijenca“, koji je kasnije prerastao u tamburaški sastav Slavonski biseri. Zatim sam dugo godina vodio tamburaški orkestar CUO i kasnije TO Gimnazije, a u okviru glazbene škole dječji tamburaški orkestar grada. Zatim sam oformio i vodio, u okviru Glazbene škole Požega, tamburašku filharmoniju, prvi orkestar takve vrste na svijetu. Bio sam dirigent orkestra 100 tamburaša na najprestižnijim koncertima u Hrvatskoj i inozemstvu.  Od ove jeseni stalno sam zaposlen kao nastavnik tambura na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje želim završiti svoju karijeru i unaprijediti ovaj meni posebno drag instrument. Ako Bog da zdravlja, nadam se da ću kroz svoj budući rad od tambure stvoriti instrument popularan i poželjan za učenje i u drugim sredinama u kojima nije poznat, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Stekli ste zvanje magistra tambure, ne u Hrvatskoj, već u Makedoniji. Kako to komentirate – tambura je dio hrvatskog nasljeđa i identiteta, pa opet, još uvijek nije pronašla svoje mjesto i na taj način?
Nije ništa čudno da su drugi prije nas prepoznali potrebu podizanja tambure na visokoškolsku razinu. I u drugim strukama u našoj domovini to je slučaj. Na žalost ta naša začahurenost već nas dosta košta u razvoju društva i države, a čini mi se da će i dalje biti slično. Što se tiče tambure, polako ali sigurno ona pronalazi svoj put na visokom obrazovanju. No, da budem iskren, to je tek početak puta da ovaj nacionalni instrument, koji je zaštitni znak Hrvata diljem svijeta, izdignemo osim folklorne i na umjetničku razinu i da postane popularan širom svijeta.

Postoji li velika razlika – predavati tamburu u školi i u akademiji?
Svakako da razlika postoji. Jer u školi se učenici tek odlučuju hoće li im to biti ili ne životni poziv, a na Akademiji student je potpuno svjestan što se od njega očekuje, ali i što on očekuje od nastavnika. Zato su pripreme i izbor programa za studente zahtjevniji, a u ovom slučaju kada je sve u povojima, za mene i odgovorniji.Kako sam po prirodi okrenut stvaranju novih vrijednosti, trenutni posao mi je veliki izazov i radost.

Svojevremeno alfa i omega požeškog glazbenog festivala, autor ste mnogih svevremenih tamburaških hitova. Jeste li ostavili po strani tu svoju kreativnu osobinu, ili još uvijek ima mjesta i za skladateljski rad?
Zbog mnogih aktivnosti koje sam imao u proteklom desetljeću, a koje su bile organizacijske naravi, trpio je moj autorski rad. Kako se nanizalo i ponešto godina na mojim leđima, nisam više u mogućnosti do dugo u noć, kako sam to nekada činio, skladam ili pišem aranžmane. Imam predosjećaj da ću sada imati znatno više vremena i ideja za ovaj dio moje kreativnosti.

Kakvi su daljnji planovi i imali li Požege u njima?
Požegi i Požežanima sam dao svoje najbolje godine, bez kalkulacija i zadrške i nikada pa i sada nisam očekivao bilo kakve zasluge ili privilegije. Ja sam u potpunosti uživao u onome što sam radio i stvarao. Iza sebe sam ostavio prekrasan kolektiv mladih ljudi u Glazbenoj školi, kojima želim puno ljubavi i uspjeha u poslu i životu.
Festival sam revitalizirao uz veliku podršku i pomoć grada i gradonačelnika i njegovih suradnika, kao i vrlo vrijednih i odanih ljudi u organizaciji Festivala, koji su nesebično potrošili sate i sate svoga slobodnog vremena da bi sve uspjelo, od čega im od srca hvala.  Nadam se da će na tom tragu, uz sadašnje vodstvo, Festival uspješno nastaviti dalje, jer velika većina građana bila je sretna i zadovoljna kao i mnogobrojni turisti i gosti. Možda je ovakav obim Festivala za jedan dio kritičara prevelik, no smatrao sam da se upravo u vrijeme krize trebaju udariti temelji za novi uzlet, jer kad kriza prođe potentnije sredine će odskočiti i mi tada nemamo šanse razvijati manifestaciju koja bi trebala biti motor razvoja našega grad i županije. A uspoređujući ostale slične manifestacije u Hrvatskoj i u okolnim zemljama, svi ozbiljniji organizatori uvidjeli su da je optimum trajanja manifestacije 7 do 10 dana, da bi bilo isplativo i produktivno kako za sponzore, bez kojih je to nemoguće organizirati, tako i za Grad. Što se tiče planova, imam ih puno pa se veselim njihovoj realizaciji. Gdje je u njima Požega? Ja iz sebe ne mogu izbrisati svoj grad, koliko budem mogao i koliko me budu u gradu trebali ja sam tu. Zagreb nije daleko.
Koristim ovu prigodu da svima u Požegi, posebno mojim dragim prijateljima, zaželim sretan i blagoslovljen Božić i puno obilja u 2018. godini.

TEKST: Sanja Pok      FOTO: Sanja Pok