POŽEGA- Tatjana Kostanjević, autorica je skulptura i spomenika koji su obilježili javni prostor Požege, a njen potpis nalazi se i na novom djelu, brončanom reljefu Dragutina Lermana, poznatog požeškog istraživača i pustolova. Požežanka, istovremeno i Opatijka Tatjana Kostanjević poznata je upravo po tim toplim djelima koja žive s ljudima i prostorom, postajući znak prepoznavanja.”Koliko god dugo radila na nekom djelu, ono mora izgledati kao da je napravljeno u dahu, mora biti svježe i živo,” kaže nam Tatjana.

Naša ste sugrađanka, Požežanka, a istovremeno i Opatija je vaš grad. Kada ste odabrali Požegu kao “trajniju” adresu?
Mama je odavde, moji roditelji su radili u Požegi, onda su otišli u Opatiju. Odrasla sam u Opatiji, no u jednom trenutku vratila sam se u Požegu. Meni je u Požegi zaista krasno i to je možda jedna od mojih boljih životnih odluka.

Povratkom u Požegu dali ste neprocjenjiv doprinos vizuri ovog grada. Brojne su skulpture i spomenici obilježili javni prostor…
Došla sam u Požegu kao zreli kipar i zreli čovjek u svakom smislu. Kako sam prije toga živjela u Opatiji, radila sam dosta za grad i Opatijski park ima cijeli niz mojih skulptura. Za Požegu sam napravila portret Matka Peića, potom Sara Babin Vir, tu su i dva, po meni, vrlo lijepa portreta ispred Vatrogasnog doma – Svetozar pl. Kušević i Izidor Lobe. To su dvije vrlo lijepe biste, no na lokaciji gdje nisu bliske publici pa možda mnogi i ne znaju za njih. Obnavljali smo i križ koji se nalazi na Trgu Matka Peića, a potom sam radila i Nikolu Teslu koji je doista jedna topla, interaktivna skulptura, vrlo zaživjela, ljudi su ga zaista prihvatili, a u Gradskom muzeju nalaze se i dva brončana reljefa Zdenke Marković i Ivana Mesnera pa bih isto voljela kada bi ugledali svjetlo dana.

Svjetlo dana ugledao je pustolov i istraživač Dragutin Lerman. Kako je bilo raditi njegovo lice?
Ciljevi koje si ja postavljam u ateljeu kada počinjem raditi, osobito portret jedne takve ličnosti, prvo pročitam o životu, radu, uhvatim se za neki detalj koji mi je nit vodilja. Pažljivo pregledam fotografije kako bih vidjela na koji način se svjetlo lomi na licu, gdje su te plohe, kako bih dobila osnovni oblik. A onda su potrebi detalji kako bi portret posao živ. On mora nositi u sebi puno informacija o tom čovjeku – oči moraju biti žive, krasni Lermanovi brkovi, fini, dizajnirani, pravi odraz vremena u kojem je živio. Dakle, portret mora biti živ. Koliko god dugo ja radila taj portret, on mora izgledati kao da je napravljen u dahu, mora biti svjež, mora biti živ! To su osnovne stvari koje si postavljam kada počinjem raditi skulpturu, a još jedna važna stvar – pazim kako će izgledati kada ugleda svjetlo dana u drugom materijalu. Ja radim u glini, prelijevam u gips, a važno je na kraju kako će izgledati u bronci, kako će biti osvijetljen, na kom mjestu će biti, sve te detalje moram uzeti u obzir dok radim taj reljef. Najmanje je tu bitna sličnost. Bitno je kako on zrači, jer on je sada naš sugrađanin, i ako sam uspijela u svom djelu pogledom na njegovo lice premostit ćemo sve vrijeme, stoljeće i više godine i on će živjeti s nama.

Veliki je vaš doprinos i u drugim segmentima kulturnog života grada. Uz izložbe koje uvijek ostave zapažen trag u javnosti ( Terpsihore predstavljene 2012., potom Držačice ugleda 2016. godine) tu je i uloga vaših elegantnih i interaktivnih plesačica u predstavi Isadora Gradskog kazališta Požega. Uz Marijanu Matković, one su jednako snažno “odradile” svoju ulogu pa je bez njih predstava jednostavno nezamisliva. Kako je došlo do te suradnje?
Drago mi je čuti da ih tako doživljavate. Nakon izložbe “Držačica ugleda” u prostoru požeškog kazališta, Marijanu Matoković upoznala sam kao jednu mladu vrsnu glumicu i vrlo dragu osobu, znate kada s nekim “kliknete na prvu”. I rodila se ta ideja, postavili smo skulpture na scenu i dogodila se jedna prekrasna predstava. Nas tri, Marijana, Maja Đurinović i ja radile smo vrlo lijepo i vjerujem kako se i u konačnom rezultatu osjeti ta suradnja. Bilo je zanimljivo jer prvi puta su skulpture na sceni bile, ne rekviziti, dekoracija, već glumci uz Marijanu i one su ustvari plesale, donijele su jednu potrebnu energiju.

U Požegi ste radili i na pedagoškom planu, mladim ljudima koji se spremaju na akademiju. Što je s tim projektom?
Vremena se jako mijenjaju i nastojim hvatati korak s promjenama mladih ljudi koji imaju bezbroj informacija. Promijenio se tako i taj rad, više se čak na upis na akademiju i ne traži toliko jedan klasičan portret, odnosno, akademski crtež, više se sve svodi na jednu vrstu dosjetke, naprosto je sve drugačije i priprema je druge vrste. Naravno, od kada sam u Požegi svi mladi ljudi koji su bili kod mene, upisali su se na akademiju. Ne radi sve više nekim velikim intenzitetom, ali nekoliko je mladih koji dolaze k meni u atelje i s kojima se izvrsno družim. To mi je jedno posebno zadovoljstvo, to je prešlo u nešto jako familijarno.

Nakon Dragutina Lermana, imate li u planu neke nove radove, nova lica, možda i nove sredine, osim požeške?
Neposredno poslije otvorenja Dragutina Lermana u Rijeci je tjedan primijenjenih umjetnosti i to je napravljeno kao “Dani otvorenih ateljea”. Međutim, moj atelje je u Požegi i onda se gospođa koja vodi Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeke sjetila da preselimo moj atelje u gradsku knjižnicu, tako da će tjedan dana moje “Držačice ugleda” odnosno, držači knjiga, koji su primijenjena umjetnosti biti u knjižnici. Nakon toga imam jednu veću izložbu u Crikvenici u kolovozu tako da se već polako pripremam. U Požegi će se vjerujem puno stvari raditi jer su planovi izuzetno dobri i nekoliko mojih projekta predani su u Grad gdje su naišli ne veliki interes, no bit će vremena i o tome razgovarati. Osjeća se jedan novi zamah u gradu, nova energija, nova otvorenost prema ljudima koji vole ovaj grad i vole raditi, pa vjerujem kako će to donijeti puno kvalitetnih plodova i rezultata.

TEKST: Sanja Pok    FOTO: Sanja Pok