RAZGOVOR S MIROM GAVRANOM: „Nema tu nikakvog fenomena. Jedino je važno pišući iskazati iskrenost svog srca“

Datum objave: 28. 10. 2015. | Kategorija: Razgovori

n38

NOVA GRADIŠKA – Veliko je pitanje je li novogradiški i međunarodni znanstveni skup „Let s Gavranom“ uspio otkriti  tajnu Mirinog uspjeha i recept za „fenomen Gavran“ o kojemu već nekoliko posljednjih godina ( vrijeme je to posebno intenzivnog profesionalnog, kako književnog, tako i dramaturškog uspjeha ovog najpoznatijeg i zasigurno,najuspješnijeg novogradiškog umjetnika ) raspravljaju teatrolozi, teoretičari i jezikoslovci cijeloga svijeta. Tragajući za odgovorom, ali i konačnim podvlačenjem crte pod njegov prvi, službeno organiziran „Let“, Miru smo, kao iznimno dragog gosta, ali i najboljeg domaćina znanstvenog skupa koji je ugostio njegov rodni grad, „priveli“ pred mikrofon. I to sigurno nije posljednji put.

Jer, malo je umjetnika koji se, u, za umjetnika, relativno mladoj životnoj dobi, može pohvaliti članstvom u Ruskoj akademiji književnosti, istoj onoj čiji su kolege-članovi neka od najvećih pera svjetske književnosti svih vremena, činjenicom kako se njegov opus proučava na nekoliko svjetski renomiranih sveučilišta,ali i podatakom kako je jedini živući autor u Europi koji ima kazališni festival u potpunosti posvećen njegovim dramskim dijelima. I, koliko god fakti sada već bili opće poznati i opće priznati, svaki puta iznova oduševljavaju, ali i tjeraju na razmišljanje i traganje za receptom uspjeha. Samozatajan i jednostavan kakav već jest, Miro bi ga, zasigurno, kada bi ga znao, vrlo rado  podijelio sa svijetom. Možda su se odgovoru, najviše približile profesorica Julijana Matanović rekavši kako nema priče bez priče o ljudskoj sudbini i intendantica glavne nacionalne kazališne kuće, Ana Lederer, ustvrdivši kako je Miro, čini se, pronašao onaj fini balans između jednostavnosti i banalnosti teksta, ali i njegove pitkosti i plitkosti.

Malo je umjetnika kojima rodni grad, još za života, odluči zahvaliti na ovakav način. S druge strane, malo je i umjetnika koji, unatoč svjetskoj slavi i prepoznavanju na svim meridijanima svijeta, zadrže istu skromnost i jednostavnost s kojom su na put uspjeha krenuli iz provincije, ali i onih koji se provinciji uvijek rado vraćaju, zahvalni za sve ono što je za njih, kao čovjeka i umjetnika učinila…
Moram reći kako samo presretan, iako mi moja samozatajnost dugo nije dozvoljavala da na ovakav skup pristanem.Na kraju, shvativši koliko su se oko čitave priče angažirali dragi ljudi i prijatelji, ali i svi moji Novogradiščani, morao sam dati zeleno svjetlo i sad mi nije žao.Uostalom, ovakvom bi počasti bio oduševljen svaki umjetnik bilo gdje na svijetu, Jer, i to je, na neki način, potvrda njegovog uspjeha, ali i potvrda da je uspio doprijeti do svoje publike, a to je, ono što je meni, svih ovih 30-ak godina, iskreno, jedino važno. Slava i prepoznavanje ovdje su, aposlutno sporedne i dolaze samo kao nužan nus proizvod.I koliko god se ja volio „furati“ na skromnost, moram javno priznati kako mi puno znači naklon sredine iz koje sam kao umjetnik startao, ali i kontinuirana naklonost grada koji me je formirao.Ovo je, stoga i jedinstvena prilika da još jednom zahvalim svima-čelništvu grada, ekipi Gradske knjižnice, članovima Matice, mojoj Gimnaziji, ali i svim kolegama i suradnicima, ljudima od teatra i književnosti kojima, nije bilo teško doći u Novu Gradišku sa željom da iskažu svoj pogled na sve ono što sam radio posljednja 3 desetljeća. Sve je to iznimno bogatstvo, kako za mene osobno i profesionalno, tako i za moj grad, ali i za znanost. Osim toga, zbornik koji će nastati kao krajnji rezultat brojnih stručnih predavanja, bit će, siguran sam, iznimno kvalitetan, a upravo će, zahvaljujući tim radovima, neke nove buduće generacije kvalitetnih pisaca ( kakve, moramo to istaknuti Nova Gradiška, već, ima), možda otkriti ljubav i strast prema književnosti, ali i bilježenju svojih najintimnijih misli i osjećaja.Ovim je skupom, u svakom slučaju, potvrđena radost stvaranja, ali i vječna ljubav između mene i mog grada. A, samo je uzajmna ljubav ona koja ima smisla.

O fenomenu Gavran i vašem iznimnom uspjehu, ali i nevjerojatnoj lakoći i brzini pisanja, posljednjih godina raspravljaju svi – kritika i publika, čitatelji, znanstvenici, dramaturzi i teatrolozi. Zna li Miro Gavran u čemu je tajna i fenomen Gavran?
E, sad ću, pod svaku cijenu, nastojati izbjeći skromnost i samozatajnost i jasno i glasno reći kako ja, zapravo, svih ovih godina, u svemu tome nisam vidio nikakav poseban fenomen. I nema, tu, zapravo, nikakve mistifikacije. Jer, najvažnije je za čovjeka, ali i umjetnika, da piše iskrene tekstove. Ukoliko oni još, k tome, imaju i ljudsku dimenziju, onda su univerzalni, a kao takvi prepoznati svugdje u svijetu. Osim  toga mislim kako je za autora krucijalno da se ne opterećuje tekstom, niti  u trenutku njegova nastanka, niti onda kada ga, dovršenog pošalje u svijet.Važno je jedino, pišući, iskazati istinu i iskrenost svog srca, a onda će te misli i emocije stići i do gledatelja u Washingtonu, Bombayu, Buenos Airesu, Parizu i Novoj Gradiški.Jer, putujući po svijetu i osluškujući na koji način različita publika doživljava moje tekstove, shvatio sam kako smo svi mi isti.Svi na isti način doživljavamo ljubav, mržnju, bol, prijateljstvo. Dodajte tome priču koja se tiče normalnih, takozvanih malih ljudi, koji, zapravo nisu mali, i dobit ćete ovo što, eto, neki nazivaju fenomenom.

Kako je biti dio obitelji „Gavran“, obitelji koja se svakodnevno budi i liježe s glumom, teatrom i umjetnošću?
Nakon 30-ak godina koliko sada već surađujem sa svojom Mladenom, svojom omiljenom glumicom, i nakon par posljednjih godina u kojima nam ravnopravan partner postaje sin Jakov, koliko god se, to nekome, izvan ovog miljea, činilo neobičnim, meni je posve prirodno i normalno. Ipak, moram reći kako je to divan, iako dinamičan, pa ponekad i naporan život. Onaj sjajan dio čine naši svakodnevni razgovori o umjetnosti, životu i kazalištu, kao i naša međusobna povezanost, čak i u onim danima i trenucima kada smo zbog posla, na tri različite strane svijeta ili zemlje.Takva povezanost posbeno dobro dođe kada svi troje radimo isti posao, sudjelujući u procesu nastanka predstave. Moram reći kako, bez obzira na činjenicu da su mi supruga i sin, jako volim raditi i s Mladenom i s Jakovom, posebno stoga što volim kako glume, volim njihovu ogromnu energiju i entuzijazam s kojim oboje pristupaju poslu. Osim toga,  svi smo troje povezani i istom željom-pružiti publici radost i užitak kazališta. Lijepo je znati kako je ljubav prerasla i uspješan obiteljski posao, što u počecima osnivanja našeg „Gavran teatra“, sada već davne 2002.godine, nismo mogli znati. Ipak, ja sam se, pri pokretanju posla, vodio intuicijom, ni malo ne otkrivajući toplu vodu, nego samo kopirajući ono što je povijest kazališta odavno zabilježila.A, danas znamo kako su neki od najvećih i najizvođenijih dramatičara imali vlastite kazališne družine u kojima su glumci igrali isključivo njihove tekstove. Osim toga, autoru to pruža i određenu kreativnu slobodu, u smislu da može pisati i raditi za one glumce koje osobno i najbolje poznaje. Radili su tako Shakespeare, Moliere, Brecht, pa, zašto ne bi i ja? Ipak, bio je, to, u vrijeme osnivanja i svojevrstan rizik, ali, sve se na kraju poklopilo i pokazalo kao dobra profesionalna, osobna, ali i obiteljska odluka. Iako, da ne bi bilo zabune,moram reći kako u kriznim vremenima, ali i prostorima nesklonima kulturi, kakav mi, na žalost, još uvijek jesmo, voditi privatno kazalište, znači i biti iznimno dobar menadžer, ali i misliti na sto drugih sitnica, osim one najugodnije-pisanja. Na sreću, Mladena tu odrađuje lavovski velik, ali i lavovski kvalitetan posao. Onaj fizički malo zahtjevniji dio čitave priče, ali, nama i osobno, najdraži, zasigurno su putovanja i gostovanja s predstavama, što možda, na takav način i u takvoj mjeri, ne bi mogao, da pišem isključivo i jedino za druge kazališne kuće.Ovako, mogu se, na prvom mjestu odužiti i zahvaliti svom rodnom gradu, što posljednjih 10-ak godina redovno i činim, igrajući svaku novu predstavu najprije pred novogradiškom publikom, vrlo često sam isticao, i to ne samo iz subjetivnih i lokalpatriotskih razloga, najboljom publikom na svijetu a tek onda pred onom zagrebačkom. Prednost malog, privatnog kazališta je u činjenici kako umjetnost može donijeti svima, a ja, se to, s našim teatrom, itekako, trudim, jer ljudi u malim sredinama, poput Nove Gradiške, puno su više željni umjetnosti, kazališta i kulture od publike u velikim gradovima kojima je kultura servirana svakodnevno. Upravo zbog te činjenice mi je, između ostaloga drago i da je moj grad  imao dovoljno snažan znanstveno-kulturni instinkt organizirati, ali i svu potrebnu podršku za organizaciju skupa ovakog značaja. Ne zbog mene, nego zbog mojih Novogradiščana koji su se u svojoj sredini, itekako zaslužili susresti s nekim od najkvalitetnijih nacionalnih, ali i europskih stručnjaka za jezik, književnost  i teatar.

TEKST: Simonida Tarbuk    FOTO: Dorian Pok

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn