NOVA GRADIŠKA – Nakon predstavljanja zbirke priča “Kombinirani prašak” na Interliberu, s novogradiškim se čitateljima u Mjesecu hrvatske knjige družila Julijana Matanović. Uz ugodan i topao susret kakav je svaki s , generacijama studenata omiljenom profesoricom i nagrađivanom književnicom, bila je to prigoda i za razgovor o knjizi, pisanju, izdavaštvu i još pokojoj životnoj sitnici

Toplo, pitko, mirisno, poput prve jutarnje kave ili “šnite” tek ispečenog kruha, istovremeno i čvrsto i meko, kao tkanje stare krpare, onako kako i piše, Julijana Matanović, generacijama studenata omiljena profesorica i nagrađivana književnica, na isti način i razgovara. S novinarima i čitateljima, sasvim svejedno. Potvrdila je to i netipična, ugodno neformalna promocija autoričine zbirke priča “Kombinirani prašak”, upriličena u Mjesecu hrvatske knjige, zaslugom urednice izdanja, nekadašnje Julijanine studentice, danas profesorice hrvatskog jezika i književnosti u Gimnaziji Nova Gradiška, Andree Divić. Uz prebiranje uspomena, zauvijek sačuvanih između korica knjiga, u foto albumima i spisateljičinoj memoriji, bila je to prigoda i za razgovor o pisanju, izdavaštvu i još pokojoj životnoj sitnici.

Što za Julijanu Matanović znači pisanje? Je li to radnja poput disanja, potreba, strast, terapija?
Imam period življenja života koji, moram to reći, uistinu živim punim plućima, a onda dođe neki trenutak u biografijama, pogotovo nas žena, kada osjetite da jednostavno ne možete izdržati i ići dalje, jer će se nešto strašno dogoditi. I dok poneke od nas, u takvim trenutcima, nazovu prijateljicu pa im ispričaju sve što im je na umu i duši, ja moram osloboditi stanice pamćenja i stanice tijela tog događaja i onda to nešto ispišem…I mada nije svaki put riječ o priči iz mog života, uvijek je riječ o emociji mog vlastitog života što onda, sebično, dam svojim čitateljicama. Da se rasteretim, da one upoznaju sebe, da svoju muku, dobrotu, ljepotu, prepustim drugima. Zbog svega toga, mislim da je riječ i o terapiji, što kao sveučilišni profesor nisam smjela govoriti, ali sada, u mirovini, kažem s lakoćom. Proces je pomalo sličan sezonskom pospremanju ladica, onako kako, vjerujem i starimo, zato što stanice svoga tijela popunjavamo pamćenjima i kad bismo, kojim slučajem, imali čudesni eliksir koji bi popili kako bi oslobodili prostor, sigurna sam da ni se i pomladili.

Što mislite, mijenjaju li se životne, ženske teme koje uglavnom dominiraju vašim djelima kroz godine i generacije ili na određena pitanja uvijek tražimo i tražit ćemo odgovore?
Pitanja su uvijek ista, samo su u ovoj životnoj dobi možda ponešto zrelija. U svakom slučaju, kako starim, sve se više vraćam temama djetinjstva, što je, na određeni način i svojevrsno zaokruživanje puta, ali vjerujem i mislim kako smo sve one uistinu bitne teme ponijeli upravo iz djetinjstva. Zbog toga oponašamo živote svojih baka, majki, gledamo njihove propuste, opisujemo ih, želimo ispraviti u vlastitim životima. Ili da odgovorim konkretnije- još od prvog ljubavnog romana iz vremena antike pa sve do danas teme su iste i vječno zadane.

Upravo te teme su i u najnovijoj zbirki priča Kombinirani prašak, predstavljenoj na Interliberu, nastavku Ljute godine iz 2019.?
Tako je. Kombiniranog praška, poznatijeg nešto starijim čitateljicama, sjećam se iz djetinjstva, jer riječ je o lijeku za sve zbog čijeg bi nedostatka u kući nastajala panika, pa se trčalo do prve ljekarne, jer liječio je i križobolju i glavobolju, vjerojatno i živce. Sjetila sam se toga dok sam slušala našeg premijera kako daje naputke o ponašanju u vrijeme covida, a onda i povrataka iz škole u zimsko vrijeme, s usnicama ispucanim od hladnoće koje smo mazali “grožđanom” masti, onom koju dobiješ jednom godišnje na poklon, a onda sjedali na večeru uz kiseli kupus s grahom, jer to je bio naš C vitamin, baš kao i obavezno zračenje kuće dva puta dnevno i pranje ruku. Uz sliku svoje tete u mislima koja je isto to ponavljala svaki dan, a onda i bake koja je u džepu cicane haljine uvijek imala kombinirani prašak, zbirka se jednostavno nije mogla zvati nikako drugačije.

Iako živimo u kulturi slika više nego riječi, nedavno održani Inreliber pokazao je kako, unatoč nekim statistikama, Hrvati ipak dosta čitaju. Kakav je vaš stav o tome, gdje smo zapravo i koliko je knjiga danas živa i aktualna?
Godinama ponavljam da se kod nas čita, godinama se ljutim na sve one koji tvrde suprotno, a onda, jučer slušam vijesti s odličnim rezultatima sajma koje, ponovno završe tvrdnjom da smo u kulturi nečitanja. Zbog svega toga iznimno mi je drago što sam se ove godine, po prvi puta, tamo predstavila i kao izlagač, jer do sada sam u životu, prošla sve “knjiške točke”- od rukopisa, uređivanja, kritike, nema toga što u prostoru literature nisam uvidjela i osjetila na vlastitoj koži, a sada i jedan potpuno drugi, meni nepoznat svijet mladih blogerica, djevojaka od 20-tak godina, potpuno “navučenih” na žanr koji, očito, jako dobro poznaju, zbog čega me nitko ne može uvjeriti da mladi ljudi ne čitaju. Da, slažem se, to možda nisu službene književne kritke na kakvima je odrastala moja i neke druge generacije, poput onih u “Vijencu” ili tip kritike Igora Manidića, ali moramo biti svjesni kako se vrijeme promijenilo i kako ne možemo cviliti za onim što je prošlo, nego se prilagoditi novotarijama, baš poput naših starih. S jednom razlikom- mi to moramo činiti puno brže, jer i vrijeme u kojem živimo je takvo. I da se vratimo na početak pitanja-zbog svega toga nije istina da se ne čita, samo se možda ne čita lektira i u tome je glavni problem.

Već spomenuto izdavaštvo za vas je svojevrsni izazov i iskorak napravljen prije dvije godine, osnivanjem umjetničke organizacije Lađa od vode. Kako je biti s druge strane, kakav je feedback čitatelja i koliko ste osobno zadovoljni?
Iako sam bila urednica, bila sam onaj tip urednice koji o financijama i skrivenom dijelu posla nije znao ništa, što si sada, kada sa vodiš svoje računovodstvo, ne mogu priuštiti, jer riječ je o potpuno drugoj priči. Ipak, jako sam sretna, jer iako smo bili daleko najmanji štand na Interliberu, bili smo sigurno i najuočljiviji, a i prodali smo puno knjiga, ako je prodaja nekakav pokazatelj uspješnosti, ali moram reći kako se ni po tom pitanju ne brinem, jer Pavao ( Pavličić) i ja imamo svoje ciljane čitatelje koji na štand nisu navraćali uz put, slučajno, nego s namjerom da kupe knjigu.

Kada smo kod suvremenog trenutka i vremena u kojem živimo, vjerujem da vas kao profesoricu ali i kao spisateljicu raduje veliki broj novih mladih spisatelja i spisateljica. Ima li onih koji su vam posebno zapali za oko?
Mislim da imamo jako dobru književnost ali naša je jedina nesreća što smo književnost malog jezika zbog kojeg nas Europa, baš kako je rekao i Vlatko Stefanovski za glazbu, nikada neće prihvatiti jer taj je zid nepremostiv. Unatoč tome, puno je različitih žanrova, puno generacija, puno žena, mladih spisateljica kojih mi ponekad, posebno kada kažu kako bi trebalo oformiti žensku nagradu, bude žao, jer ne slažem se s takvim stavom i osobno ne bih voljela dobti nagradu za najbolji roman samo zato što sam žena. Pisac ili jesi ili nisi. Donedavno bi me, gotovo u svakom intervjuu, novinari pitali koji su vaši formativni pisci, oni koji su vas oblikovali, kojima najviše dugujete, dok me u posljednje vrijeme pitaju koje mlade ljude čitate. Da bi si, sa svojim godinama, osigurala mjesto na književnoj sceni, u takvim situacijama moram na brzinu spomenuti jedno, dvoje ili pet imena mladih autora…Da zaključim- bit ćemo velika književnost kad me pitaju i jedno i drugo, jer, bojim se, mladi ljudi danas više ne gledaju ispred sebe, vrijeme ide tako brzo da oni žele svoju poziciju na sceni odmah..i sa 20, i s 30 i s 40 godina.

TEKST: Simonida Tarbuk             FOTO: Simonida Tarbuk