POŽEGA – Ilijana Lončar, dobitnica strukovne nagrade za izuzetan umjetnički doprinos promicanju suvremenog plesa, samostalna umjetnica, plesačica, koreografkinja, plesna pedagoginja i kineziologinja već skoro četvrt stoljeća s puno entuzijazma radi na približavanju i širenju suvremenog plesa, nastojeći istovremeno educirati ali i stvoriti plesnu publiku u Požegi. Nagrada, ples kao filozofija života, ali i umjetnost, dosadašnji i planirani projekti teme su razgovora u susret Međunarodnom danu plesa, 29. travnja, za koji je, na poziv Plesnog odbora Hrvatskog centra International Dance Committee-a, izabrana i kao autorica ovogodišnje hrvatske poruke.

Posljednjih 25 godina, od kako ste u Požegi, svojim ste pedagoškim i koreografskim radom, te prije svega ogromnim entuzijazmom, strašću i ljubavlju prema poslu, brojne generacije klinaca i klinceza upoznali s prvim plesnim koracima, učeći istovremeno publiku suvremenoj umjetnosti. Od brojnih uloga među kojima su, uz navedene, i one samostalne umjetnice, plesačice i kineziologinje, koja je vama osobno najdraža?
Ja se prije svega, doživljavam kao umjetnica koja se trudi čvrsto stajati na nogama i prilagoditi se okolini, obzirom da sam je, do sada, promijenila već tri puta. Od djetinjstva provedenog u Osijeku, preko zagrebačkog desetljeća i godina školovanja, do Požege u kojoj sam punih 25 godina. Brojne uloge, među kojima su i ona supruge i majke, trudim se uspješno izbalansirati i sva stečena iskustva primijeniti u sredini u kojoj živim, što, moram priznati, nije ni malo lako. Na sreću, činjenica da me kroz svaki dan vode ljubav i strast prema plesu, pokretu, a prije svega djeci i mladima, drži me optimističnom i pomaže sačuvati dijete u meni, pa tako lakše prođem i kroz sve ono manje lijepo, što također čini život.

Što je za vas ples – oblik izražavanja, umjetnost, jezik, sport?
Ples je sve navedeno i njegova najveća vrijednost je, upravo u objedinjavanju, harmoniji. Uspijemo li to sve povezati, tek tada ples ima puninu, jer nije tek riječ o tijelu u pokretu, obzirom da se pleše umom, mislima, osjećajima, pleše se i tolerancijom i brigom za druge. Ples je za mene filozofija i najoptimalniji način življenja.

Obzirom na navedeno dobar plesač je onda i onaj tko je stabilan, povezanog uma, duha i tijela?
Točno tako, iako je, kao i u svemu u životu, i u plesu najteže postići upravo tu željenu homeostazu, ali trudimo li se i punim plućima živimo ples i svakodnevno nastojimo  izbalansirati sami sebe, to, čini mi se ide, a i meni osobno je tako, zapravo, i puno ljepše živjeti.

Koliko su se plesno obrazovanje i sustav edukacije promijenili u odnosu na vaše početke i koliko smo napredovali?
Napredovali jesmo, iako su pomaci izuzetno spori i promjene traju jako dugo, ali voljela bih vjerovati da su zato i temeljite iako mi se, često čini i kako se, nakon što nešto i postignemo pa padnemo, opet i iznova vraćamo na istu stepenicu. Na sreću, kada je riječ o obrazovanju, pomaci su vidljivi. U vrijeme mojih početaka na raspolaganju mi je bila tek jedna srednja škola, Škola suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu, a danas, već skoro čitavo desetljeće, imamo i Odsjek suvremenog plesa na Akademiji dramskih umjetnosti, za što smo se jako dugo borili. Osim toga, uz obrazovnu plesnu vertikalu tu je i snažna rekreativna baza, jer puno je udruga i plesnih skupina koje su u sustavu natjecanja, o čemu imam dvojako mišljenje. S jedne strane, lijepo je moći testirati i valorizirati vlastiti rad u odnosu na druge, iako to u suvremenom i kreativnom plesu nije najprihvatljiviji  način obzirom da ne postoji bolje i uspješnije nego tek drugačije, pa se, s pravom, postavlja pitanje  što je ono što zaslužuje pehar ili medalju kao i zašto nešto drugo to isto ne može osvojiti i gdje je granica između umjetnosti i sporta kad govorimo o području koje jako ovisi o subjektivnom dojmu. Kad god bi bila u povjerenstvima, imala sam s tim problema, jer teško je ocijeniti dvije različite umjetničke estetike i odlučiti što, zapravo, ima prednost pri ocjenjivanju-tehnika, interpretacija, muzikalnost, kreativnost, koreografija ili opći dojam. Ples je jako subjektivan- kako za svakog plesača, tako i za publiku, obzirom da će istu predstavu i istu koreografiju svatko doživjeti na različit način, ovisno o tome kako promišljamo i o životu, uopće. Po mom mišljenju, upravo je to bogatstvo suvremenog plesa, njegova autentičnost, pa kako onda objasniti djeci da su njihova ideja i kreacija lošije ili bolje od nečije druge.

Koliko ples “troši”, koliko je zahtjevan i kako to izgleda kada je plesač na kraju karijere?
Na sreću, nisam još na kraju, iako kad pomislim da je ispred mene još 15 obaveznih godina rada, shvaćam i kako ću morati o tome početi razmišljati. Nije se lako nositi sa težinom ovog posla i fizički i psihički, pogotovo kada se radi s djecom. Iako više nisam izvođač, plešem sa svojom dječicom pa osjetim kako se tijelo troši, a i svaki plesač nosi se svakodnevno s vlastitim boljkama i ozljedama. Tu se opet vraćam na ranije spomenutu harmoniju, potrebu da se znamo i možemo posvetiti samima sebi da bi i naše tijelo moglo preživjeti sve napore kojima ga izlažemo, prije svega zato što mi nemamo uobičajene uvjete za bolovanje i ” ne smijemo” biti bolesni- zamjene nemam, pa bi vrata moje dvorane bila zatvorena, a onda nema ni plesa.

Stručnjaci kažu kako je ples jedna od najcjelovitijih fizičkih aktivnosti, s najviše dobrobiti za razvoj djece. Kad je, u tom smislu, najbolje početi i zašto i prepoznaju li to roditelji?
S reakcijom i prijemom roditelja u Požegi izuzetno sam zadovoljna jer puno je njih koji žele i traže da se njihovom djecom bave stručne osobe, što i osobno, kao plesna pedagoginja, zagovaram. Mislim da sam u tom smislu uspjela steći pozitivnu reputaciju u gradu a i zadovoljna sam brojem djece koja su do sada prošla kroz Umjetničku radionicu, kao i činjenicom da nikad nisam imala problema s nedostatkom dječaka, unatoč patrijarhalnoj sredini. Potvrđuju to i dva brata, petogodišnjak i šestogodišnjak, s kojima trenutno pripremam jedan mali bratski dute. Kad početi? Ja radim već s dječicom od 2, 5 godine i koliko god se to, možda činilo rano, pozivam roditelje da dođu i vide kako će klinci reagirati, jer kada, uz glazbu i igru, nakon pet mjeseci samostalno, dakako, uz moju podršku, iziđu na kazališnu pozornicu i zaplešu, nema veće sreće i ponosa. Osim toga, velika je to pomoć i u socijalizaciji i sjajna napoduna prije škole, posebno za onu djecu koja ne idu u vrtić. Trenutno imam 4 grupe predškolaca što je gotovo već mali plesni vrtić s najvećim brojem djece do 6 godina, zatim su tu oni od 1.do 4. razreda a onda i oni najmanje brojni -učenici viših razreda i srednjoškolci. Žao mi je što je tako, ali čini  mi se da je tu riječ o utjecaju sredine, pubertetu, godinama kada nam je važno što kaže okolina,kakvi su trendovi, što je in na društvenim mrežama, imaju li djeca podršku obitelji, a i čini se pomodnije baviti se aktivnošću koja donosi pehare i medalje.

Može li svatko od nas naučiti plesati ili lipak postoje oni “s dvije lijeve”?
Zahvaljujući tome što često plesu podučavam i mladence, čemu ne mogu odoljeti, iako nije moja uža specijalnost, sigurna sam kako je svatko u stanju savladati bar onaj opći dio kulture plesa-Bečki, Engleski valcer i disco fox, popularni dvokorak. Netko brže, netko malo sporije, ali važno je znati i kako su osnove plesa sjajna priprema za bavljenje bilo čim drugim jer najbolji je to način razvoja koordinacije i komunikacije među ljudima.

Nedavno ste primili Nagradu strukovnih udruga suvremenog plesa Hrvatske, Udruge profesionalnih plesnih umjetnika „PULS“ i Udruge plesnih umjetnika Hrvatske, za izniman umjetnički doprinos u promicanju suvremenog plesa i razvoja plesne publike temeljem, kako piše u obrazloženju, strpljenja i velike energije kojom promovirate suvremeni ples izvan uskog zagrebačkog kruga. Koliko vam znači priznanje struke i koliko je to prepoznala i valorizirala sredina u kojoj radite i djelujete?
Iako sam bila jako iznenađena, moram priznati da godi, a i napunilo mi je baterije baterije za sve ono što je još preda mnom. Prije svega zato što je nagradom prepoznat rad nekog izvan Zagreba, a takvih kolega je, po malim sredinama, puno i cijeli su radni vijek posvetili nastojanjima da odgoje i educiraju publiku za suvremenu umjetnost koja, budimo iskreni, ne pronalazi baš tako lako svoj put, ali baš zato smo i važni. Što se tiče sredine, čini mi se da sve to još nije prepoznala na pravi način, ali ne opterećujem se time niti bilo koga za to krivim. Jednostavno je tako i vjerujem da će i priznanje doći s vremenom. Moja misija i nakon nagrade ostaje ista- s jednakim trudom i entuzijazmom nastaviti, zbog onih koji prate rad, poput jednog bračnog para koji, iako ni na koji način nije vezan uz ples, dolazi na svaku plesnu predstavu i čine me iznimno sretnom. Baš kao i uobičajenih 30 do 50 posjetitelja što, možda u tržišnom i komercijalnom smislu nije nešto, ali Ministarstvo kulture i medija predstave podupire kroz projekt “Svi na plesnu predstavu” , a meni je zadovoljstvo publici ponuditi ono što ima i publika velikih urbanih sredina. Osim toga, 40-ak posjetitelja suvremenih plesnih predstava u našoj sredini znači što i njih stotine na nekom stand up nastupu.

Neposredan povod razgovoru je skorašnji Međunarodni dan plesa koji će diljem svijeta, pa i u Požegi biti obilježen 29.travnja. Osim pripremljenog programa, ovogodišnje obilježavanje za vas je, vjerujem, posebno jer dobili ste čast biti i autorica hrvatske poruke?
Iznimno sam počašćena i veselim  se poruku pročitati u Požegi, pred svojom publikom. Ipak, kako sam dosadašnjih godina ja bila ta koja je tom prilikom čitala poruke naših legendarnih plesnih umjetnika, ova mi se pozicija čini i pomalo nestvarnom. S druge strane, neskromno ću reći da je grad to zaslužio jer Međunarodni dan plesa u Požegi obilježavamo još od 2000., samo godinu kasnije od kako se obilježava i na razini Hrvatske. Kao i prijašnjih godina, Međunarodni dan plesa obilježit ćemo brojnim aktivnostima. Sve počinje 24.travnja radionicom kreativnog plesa Udruge Ples i dijete, daCI-Hrvatska, sa zagrebačkom adresom, čija sam podpredsjednica, a koja promiče i potiče ples za sve, u Osnovnoj školi u Trenkovu i Područnoj školi Mihaljevci, za učenike od 1.do 8.razreda, njih ukupno 70, čemu se iznimno veselim. Dan poslije, 25.travnja, na redu je gostujuća predstava “Magnetsko polje igre”  u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića, dvije izvedbe za učenike od 5.do 8.razreda. Riječ je o dijelu projekta „Svi na plesnu predstavu“ u porudkciji F.R.E.E.D.A.N.C.E iz Karlovca u koprodukciji Plesnog centra Tala i  režiji Maria Kovača, plesnoj priči o dostignućima Nikole Tesle, igri pokreta i fizike u kojoj nastupaju i naša proslavljena plesačica Larisa Lipovac Navojec, Melita Spahić i legenda suvremenog plesa Branko Banković. Na sam Međunarodni dan plesa, 29.travnja u Gradskom kazalištu na rasporedu je predstava Masa dance company-a “Rave on”, renomiranog plesnog umjetnika  Ognjena Vučinića, solo izvedba za koju je dobio i Nagradu hrvatskog glumišta koja se bavi rave kulturom i svakako bi je trebali pogledati srednjoškolci i studenti kao i svi ljubitelji plesne umjetnosti.

Što je još, u narednom periodu, na rasporedu Umjetničke organizacije Ilijana Lončar?
Naša mala vesela plesna družina trenutno je u fazi gostovanja. Iza nas je posjet Zagrebu i Trešnjevačkim plesnim susretima, dvije subote za redom i osam otplesanih koreografija u svim uzrastima . Kako se od njih ukupno 150 bira 30 najboljih, cilj nam je biti među njima, a nagrade, došle ili ne, manje su važne. Nakon toga, tu je još i nastup u Kazalištu Trešnja na Danima Silvije Hercigonje, gdje se tradicionalno pojavljujemo, a s veseljem čekamo i svako slijedeće planirano gostovanje ( Poreč, Varaždin, Pula, Šibenik).

TEKST: Simonida Tarbuk                     FOTO: S. Tarbuk/ S. Pok