GLUMAC I REDATELJ MAJKL MIKOLIĆ: Najveća vrijednost kazališta kod nas je u nezavisnoj sceni

Datum objave: 28. 10. 2016. | Kategorija: Razgovori

dsc05760

POŽEGA –  Majkl Mikolić glumi i režira, a lutka ginjol mu je kao najbolji prijatelj. Majkl je nova generacija kazališnih pelivana koji mogu pregaziti sve prepreke kako bi došli do konačnog cilja – zadovoljne publike. Pa, bili to klinci i klinceze koji su najzahtjevniji  i spremni na hitru reakciju ili oni odrasli koji će radije suzdržano pratiti kazališno djelo.O svemu po malo razgovarali smo s Majklom tijekom gostovanja lutkarske predstave “Cvilidreta” pulskog teatra Naranča u Gradskom kazalištu  Požega.

U Gradskom kazalištu Požega  pulski Teatar Naranča s lutkarskom predstavom “Cvilidreta” oduševio je najmlađe gledatelje. Iako je predstava diplomski rad naše Požežanke i Narančine suradnice Marijane Matoković (Helverova noć, U potrazi za dijamantnom suzom), odlučili smo se za razgovor s Majklom Mikolićem.  Kao jedan od  uzdanica Umjetničke akademije u Osijeku, Majkl je svojevremeno zahvaljujući suradnji Grada Požege i osječke akademije dobro upoznao požešku kazališnu scenu, nakon nekoliko godina vrijedno je obogatio svoj umjetnički životopis, a dio svog umjetničkog pregnuća podijelit će i s Požežanina. Jer, Cvilidreta je tek početak!

Majkl, ponovo ste u Požegi. No, sada s teatrom čije ime je doista primamljivo osvježavajuće. Predstavite nam poslanje Teatra Naranča?
Pa, ponajprije drago mi je da sam nakon dugo vremena ponovo u Požegi, nadam se da ćemo sada malo češće surađivati. Zapravo osjećam kao da mi je ovo drugi ili treći dom, zaista sam puno radio ovdje sa sjajnom ekipom, a preko Marijane Matoković došlo je sada i do ove suradnje i nadam se da će se to tako i nastaviti. A što se tiče Teatra Naranča, dugo vremena nije bilo u Puli kazališta za djecu, ono je postojalo nekada davno i onda je nastalo određeno zatišje od 15-20 godina. Postoji Istarsko narodno kazalište, ali nama je želja bila  da djeci pružimo znanje o tome,  naviku odlaska u kazalište, koja počinje od najranijih dana. Teško je očekivati kako će ljudi s 18, 20 ili 30 godina otići u  kazalište ako ne postoji ta navika. Zaista smo u pet godina postojanja Teatra Naranča uspjeli u svojoj želji. Došli smo do toga da smo kazalište koje ima oko 120 izvedbi  godišnje, do sada nas je posjetilo 90 tisuća djece, a sad nam je u daljoj budućnosti želja da postanemo kazalište za djecu  i mlade kako bi privukli i više razrede osnovnih škola i srednjoškolce.

U vašem autorskom rukopisu su adaptacije bajki. Koliko je to danas zahtjevno -Aladin, Trnoružica, Pepeljuga, stari su tekstovi koji se trebaju predstaviti s novim društvenim stavovima?
To je uvijek, prije svega, odgovoran zadatak. Jer, treba zadržati osnovne vrline koje su u tim bajkama, ali i ismijati s mjerom i određene uočljive mane. Ono što je kod svih tih priča sjajno, a zato i jesu klasici, jest činjenica da govore o problemima koji su uvijek aktualni kao što su bili kada su one nastajale. Tako su i danas, možda u nekom drugom obliku i to je ono gdje mislim da je najveća zadaća  kako to približiti da ne bude “nekad davno u nekom vremenu” koje nema veze sa nama danas, već više – nekad davno ali važi i danas. To je nit vodilja u svemu tome.  Nekako se uvijek trudimo da te priče budu aktulane i zanimljive ne smao djeci nego i roditeljima, tetama u vrtiću, zato što je vrlo važno da i oni sudjeluju u tome, da prate i da se kasnije razgovara o tim temama u školama i vrtićima. Trudimo se stvarno uključiti što više aspekata i segmenata i rekao bih da za sada dobro uspijevamo u tome, jer zaista je uvijek komentar kako je aktualno i kako se prepoznaju. Smijeh je najčešće znak prepoznavanja u kazalištu.

Kako vam se čini kazališna situacija općenito, zanemaruju li se u kazališnom svijetu odraslih, neke vrijednosti koje su još ostale sačuvane u predstavama za djecu?
Ovisi kako gdje i kako u kojoj predstavi. Mislim da se ponekad zaboravi tko je onaj najvažniji  u kazalištu i zbog koga se sve to radi, nekako imam dojam da postoji nekada tendencija da se napravi nešto što je zanimljivo onome tko radi, a publici nešto manje, publika se ne prepoznaje u tome i ne nalazi nešto što je blisko, ne suosjeća pa nastaje distanca. Ono što mene jako veseli i gdje mislim da se doista radi to je nezavisna scena, zato što je nezavisna scena primorana raditi predstave na koje će publika dolazati. Kada ne ovisite o tome hoćete li imati odaziv publike, onda je lako, onda napravimo pa što bude! No, ako o tome ovisi hoćete li moći isfinancirati iduću produkciju, onda se zaista svi malo više potrude i razmišljaju i u zadnje vrijeme stvarno sam gledao divnih predstava koje su nastale u nezvisnoj produkciji. Evo, vidim da će u Požegi gostovati “Posljednja Freudova seansa” i pozivam sve da pogledaju jer zaista je sjajna predstava. Tu je najveća vrijednost kazališta kod nas, u nezavisnoj sceni, možda se netko neće sa mnom složiti, ali to je moje mišljenje.

Ustvari, kao da se vrijednost kazališta počela iščitavati u povratku iskonskoj misiji kazališta – zadovoljiti publiku i njene zahtjeve, ali bez pretjeranog podilaženja?
Da, ali postoji doista opasnost da se krene u podilaženje i tu je ta tanka granica do koje mjere ići. Mislim da dobri glumci znaju gdje je granica dobrog ukusa i do kuda može ići praćenje želja i tendencija publike a gdje to prerasta u podilaženje.

Kakva je razlika između redateljskog i glumačkog zadatka u predstavi. Vi radite i jedno i drugo?
Nekako tu je ono što ste spomenuli – vraćanje iskonskim kazališnim počecima gdje su glumci sve radili. Osobno ne vidim neku razliku, kada se bavim režijom, razmišljam što bih ja kao glumac učinio, gledam iz glumačke vizure. Ono čime se najviše bavim kada se bavim režijom je ritam predstave za koji mislim da je važno napraviti izvana, no jednako tako gledam imat stvarno dobru glumačku ekipu, jer kada je dobra glumačka ekipa onda je taj dio posla puno lakši. To nije meni prirodan dio posla, naučio sam ga u hodu, što na akademiji radeći sa studentima, što uz neke druge redatelje, iskusnije glumce, ali ipak najsretnije se osjećam kada sam na sceni i kada igram.

dsc05761

Cvilidreta je lutkarska predstava. Gradsko kazalište Požega ponosi se svojom lutkarskom Suzom. Ponovo se na velika vrata uvodi lutka ginjol, koja je nekako bila zaboravljena, zar ne?
Da, ja sam se iznenadio, kada sam studirao mislio sam da lutkarstvo u Hrvatskoj ne postoji. Onda sam kroz nastavu shvatio koliko je hrvatsko lutkarstvo nekada bilo značajno i koliko je važnih ljudi radilo, sudjelovalo, koji su ostavili dubok trag. Zahvaljujući Osječkoj akademiji gdje su počeli izlaziti diplomirani lutkari, sada se to počelo vraćati i vidi se kako jako raste kvaliteta lutkarskih predstava i zbog toga mi iznimno drago. Ono što je specifično za Osijek i za tu lutkarsku školu je da jako usmjerava studente i ka autorstvu i mislim da je upravo to ona najveća vrijednost i razlog zašto nastaju dobre lutkarske predstave u zadnje vrijeme.Jer to su  mladi ljudi koji promišljaju lutkarstvo, koji razmišljaju na jedan kreativan način. Mislim da nije isto kada to rade ljudi koji se nikada nisu susreli s lutkarstvom kao netko tko je školovan u jednom načinu razmišljanja, iako ima glumaca i režisera izvrsno razumiju kazalište kao medij pa također naprave dobru lutkarsku predstavu.

Što bi poručili mladima koji možda razmišljaju o životu kakvim evo živite vi, Marijana Matoković, Ivan Pokupić, Vanja Jovanović i ostali mladi pelivani vaše generacije, na što da budu spremni?
Na puno znoja, puno suza, puno rada jer vrlo često postoji mišljenje kako baviti se ovim poslom znači slikanje po novinama, domjenci i kao “jako nam lijepo”. To možda je ona eksponiranija strana koja je zapravo tek jedan posto cijele priče i cjelokupnog bavljenja ovim poslom. Većina našeg vremena je utrošena na probama, to je mukotrpni rad koji kada završi proba ne staje, nego i kada dođete kući, uvijek se te misli o predstavi vrte u glavi i stalno razmišljate kako nešto poboljšati i unaprijediti. Zapravo to je jedini način. Moj profesor je znao reći: ne vjerujem da je glumac osoba koja sjedi na kavi s drugim glumcem i nikada se ne dotaknu glume kao teme. Uvijek je to na temi nečeg što ima veze s kazalištem… Međutim, ono što ću isto tako reći – za mene je to najljepši posao. To je vrlo težak posao, posebno u okvirima kod nas, mislim da će u nekoj budućnosti možda biti i teže, ali ako to zaista volite, ako imate volju i želju, dragi mladi uputite se u taj posao, upustite se u tu avanturu, no budite spremni da vas čeka puno rada!

TEKST: Sanja Pok        FOTO: Sanja Pok

Slavonski ©   2013 - 2024 sva prava pridržana
hosting: Plus hosting web: exdizajn