RAZGOVOR S EKIPOM PREDSTAVE „SUMNJIVO LICE”OSJEČKOG HNK – “Sve je isto kao i u Nušićevo doba, jer ljudi se mijenjaju sporo ili gotovo nikako

Datum objave: 25. 3. 2017. | Kategorija: Razgovori

sl1

NOVA GRADIŠKA –  Gostovanje ekipe najznačajnijeg slavonskog kazališta, sa provokativnom, svojevremeno zabranjivanom predstavom koja u Osijeku nije igrala dugih 70-ak godina, bila je i prilika za razgovor s ravnateljem drame, Miroslavom Čabrajom, te nositeljima glavnih uloga-Vladimirom Tintorom i Aleksandrom Bogdanovićem.

Još od antičkih vremena, kazalište je bilo najsnažniji i najglasniji kritičar, ali i korektiv društva. Jer, kroz dramski je tekst puno lakše progovoriti o onome o čemu svi ostali šute. Znao je to i Branislav Nušić, jedan od najjačih dramskih pisaca ovih prostora, jednako svjež , inovativan i aktualan i danas, stoljeće nakon što je napisao svoja najveća djela. Potvrdilo je to i „Sumnjivo lice“, predstava osječkog HNK-a, odigrana ovih dana na novogradiškim „daskama“.

Gostovanje ekipe najznačajnijeg slavonskog kazališta, sa provokativnom, svojevremeno zabranjivanom predstavom koja u Osijeku nije igrala dugih 70-ak godina, bila je i prilika za razgovor s ravnateljem drame, Miroslavom Čabrajom, te nositeljima glavnih uloga-Vladimirom Tintorom i Aleksandrom Bogdanovićem. Predstava „Sumnjivo lice“, tekst koji je nakon dugih 25 godina, ponovno na scenu osječkog HNK doveo velikog Nušića, potvrđuje kako je kazalište najsnažnije onda kada je aktualno, kada korespondira sa suvremenim trenutkom.

Upravo zato smo se, uz naravno činjenicu kako je riječ o jednom od najboljih komediografa bivše Jugoslavije, ali i prostora lijevo i desno od nje,  i odlučili za ovaj tekst, kaže Miroslav Čabraja. “Osim toga, Nušićevi tekstovi su i generalno, uvijek aktualni, jer potvrđuju kako se na ovim prostorima nikad ništa ne mijenja. Poput, recimo, tromosti birokracije ili korumpiranih političara, kao i činjenice da ako do promjene i dođe, one su, uglavnom tek formalne i kozmetičke, a nikako ne i suštinske. I, mada smo se držali originalnog teksta, mogu reći kako smo ga „prepričali“ i na pomalo drugačiji način, iako su nam mnogi zamjerili izvjesnu komercijalizaciju, s kojom se osobno ne bi složio.S druge strane, uloga glavne nacionalne, odnosno regionalne kazališne kuće je, osim uprizorenja vječnih tekstova i njihovo predstavljanje na drugačiji, svjež način.Osim toga, radio je to i veliki Moliere, koji je, iako službeni komediograf dvora, vrlo često u svojim tekstovima, onako „ispod žita“ znao pametno provući političku korektnost odnosno nekorektnost. Upravo to smo nastojali postići i „Sumnjivim licem“, predstavom koja ismijava korumpiranu vlast i nepismenost ljudi na visokim pozicijama. Riječ je o klasičnom komediografskom obrascu zamjene identiteta čiji je cilj razotkrivanje  malograđanskog mentaliteta. I dok je Nušić radnju smjestio u Srbiju 1888 godine, naše je „Sumnjivo lice“ smješteno u jugoslavenske 70-te, posljednje dobre godine bivše nam države, prije nego li se sve počelo raspadati. Obzirom kako je novogradiška izvedba 40 po redu, mislim kako možemo već sada reći da osječki HNK ima još jedan u nizu velikih hitova.
Uspješnost, otvorenost novim kreativnim kazališnim formama i tekstovima, ali i njegovanju klasika, ono je što osječki HNK čini posebnim i prepoznatljivim, čak i u vremenima nesklonim umjetnosti.

Iz te pozicije, možete li reći gdje je danas „kazalište u Hrvata“?
Kako gdje? Pa, upravo tu kod vas, u Novoj Gradiški.Šalim se, iako je ovo tema o kojoj smo svi zajedno promišljali prije par tjedana kada smo radili seminar o položaja kazališta. Mislim kako kazalište u nas ne samo da ima budućnost i prosperitet, nego je jače no ikada, što dokazuje i naši vjerni, mnogobrojni posjetitelji. Ipak, na tome je valjalo raditi, ali i educirati publiku, što je glavni zadatak našeg sjajnog marketinškog tima.Zbog svega toga, ponosan sam na činjenicu kako radimo sjajan posao.Pokazuju to i brojke koje govore kako kroz naše kazalište godišnje prođe oko 60-tak tisuća posjetitelja, što je iznimno velik broj. Usporedimo li to s brojkama posjeta nogometnim utakmicama ( pri čemu je važno reći kako stadioni primaju daleko više posjetitelja od kazališta), mogu reći kako ih debelo šijemo.Tajna je i u našoj okrenutosti klasičnim tekstovima, jer, na kraju krajeva, moramo paziti i maziti svoju publiku, koja se kroz godine, itekako profilirala. Želeći zadržati dostignute standarde, nastojimo svake godine postaviti jedan veliki klasični tekst, jednu komediju koja prodaje dvoreane, te jedan tekst za mlade.Čini mi se kako je to dobar recept.

Aleksandar Bogdanović, Jerotije Pantić u „Sumnjivom licu“.Zašto je izazov igrati Nušića?
Prije svega zato što je suvremen.Taj neki palanački život ondašnje Srbije gotovo da je preslika onog što živimo danas. Zanimljivo je to, ali i tragično, jer čini se kako se ništa nije promijenilo u posljednjih 150 godina. Tu su, onda i životni humor i cinizam, ironija i situacije, prepoznatljivi, aktualni, živi i svakodnevi karakteri, čega u Nušiću prepoznajemo sami sebe, ali i sve druge oko nas.
Je li to prednost ili mana? Prvo za nas kao vrstu, a onda i za kazalište?
Zanimljivo pitanje, vrijedno promišljanja. Nisam, zapravo siguran, ali znam kako je uloga kazališta oduvijek bila da ukazuje, ali i da bude korektiv društva, pa i promatrač, ukoliko bi, kojim slučajem isključili televizore.Ono što zabrinjava je, pak činjenica da se malo toga promijenilo u našim shvaćanjima, u međuljudskim odnosima, na što pokušava upozoriti i predstava. Jer, priča se odvija u vrijeme bivše države kada je na snazi bio jedan drugi, izrazito birokratiziran sustav i pokazuje državne činovnike koji ne rade aposlutno ništa osim što troše vrijeme i za to primaju plaću.Paralelu povucite sami.
Ima li umjetnost snagu mijenjaja svijeta?
Čini mi se kako je sve to stvar percepcije i doživljaja onih koji prate i vole umjetnost, iako je takvih sve manje i manje.Mislim da smo za tu činjenicu pomalo krivi i mi iz struke, jer kazališni je čin u posljednje vrijeme pomalo otupio, izgubio nekadašnju oštricu. Svi traže brzu, laku i lako probavljivu zabavu, što komičnije, što manje teško i ozbiljno,što površnije.Predstavu koju će, čim iziđu iz kazališta odmah zaboraviti, ali i izići veseli i nasmijani. Bojim se kako će se to desiti i sa „Sumnjivim licem“, jer, ne vjerujem da će se itko išta previše zapitati.
Iako je ljude, kažu kazališni znalci, oduvijek bilo puno teže nasmijati nego li rasplakati, koju vi dramsku vrstu preferirate? Dramu ili komediju?
Morat će reći dramu, iako mi je, s ovim godinama i s ovim iskustvom, jednako lako igrati i jedno i drugo. Ipak, u profsionalnom smislu,drame su daleko izazovnije, jer su glumački kompleksnije i pomalo zahtjevnije.
Vladimir Tintor, Vićo, glumac poznat televizijskoj publici iz serije „Zabranjena ljubav“ u predstavi „Sumnjivo lice“ igra Viću, ulizicu i karijeristu, prepotentnog, bezobraznog klipana koji se obogatio preko državne službe. Baš kao i ostali kolege, oduševljen je Nušićevom aktualnošću, ali i reakcijama publike
Osim što je aktualan i svevremen, Nušić nam pokazuje i kako se ljudi sporo ili gotovo nikako ne mijenjaju, što je žalosno, ali itekako osigurava uspjeh predstavi, jer publika te sličnosti prepoznaje.I danas je tu, baš kao i u Nušićevo doba, ogroman birokratski aparat, ali i brojni činovnici, koji vas puštaju da čekate i čekate dok oni pojedu svoje jogurte i bureke, ne bi li jednom uspjeli doći do svojih prava. I recite mi, zapravo koja je razlika između feudalizma i današnjeg doba? Tek u činjenici kako vam, umjesto poreznika koji dolazi na konju, banka pošalje ovrhu.

tintor

U zadnje ste vrijeme prilično angažirani. Osim nekolicine televizijskih uloga,uloge Viće u „Sumnjivom licu“, tu je i uloga Von Trapa u još jednoj hit predstavi vaše matične kuće, mjuziklu „Moje pjesme moji snovi“.Koja je sličnost između Vladimira Tintora i Von Trapa, ali i svih drugih rola, i u čemu više uživate-u kazalištu ili na filmu.
Čini mi se kako se u svakoj ulozi koju odigram uvuče i poneki mali dio mene, što je, na neki način i dio ovog posla, ali i izazov s kojim se morate naučiti nositi.Upravo stoga, u profesionalnom smislu, prednost uvijek dajem kazalištu, jer je živo i uvijek drugačije. Osim toga, mi u mojoj matičnoj kući, sjajna smo ekipa i vrsni ansambl, što se, čini mi se, itekako osjeti i u energiji predstava. S druge strane, film ima tu moć da snimljeno sačuva za vječnost.
Je li kazalište najsnažnije kada progovora o stvarnosti, upozoravajući i kritizirajući manjkavosti društva?
Mislim da da.Osim toga, tajna je to i svih velikih  klasičnih tekstova jednako aktualnih i danas, kao i prije nekoliko stoljeća kada su nastajali, tekstova koji progovaraju i progovarat će i dalje o brojnim, vječnim životnim temama.Jer, ljudi se, na žalost, sporo iligotovo nimalo ne mijenjaju. Stoga je upravo Nušić tu da nas na to podsjeti .

TEKST: S.Tarbuk   FOTO: HNK Osijek

Slavonski © - 2014 - 2020 sva prava pridržana
hosting : Plus hosting web : exdizajn