RAZGOVOR: Nada Peleh Serenčeš, ravnateljica novogradiške Gimnazije – odlazak u mirovinu nije i oproštaj sa školom
NOVA GRADIŠKA – Najprije kao učenica, potom kao profesorica, a onda i kao ravnateljica u istoj školi – osobni je životni i profesionalni kapital kakvim se malo tko može pohvaliti. Nadi Peleh Serenčeš, omiljenoj i poštovanoj profesorici i svakako, jednoj od najuspješnijih ravnateljica novogradiške Gimnazije, to je pošlo za rukom. Zbog toga, zbog brojnih generacija kojima je na jednostavan, ali stručan, neposredan i uvijek strastven način, prenosila drevne, antičke, ali i one suvremene spoznaje iz filozofije, zbog činjenice kako je staru, otmjenu damu u najboljim godinama pretvorila u elitnu, suvremenu školu za 21.stoljeće, ostavljajući joj toliko potreban „touch“ klasike, ne dirajući, pri tom, u njen jedinstveni „vintage“šarm, djelujući po načelu „Blago u postupanju, jasno u načelima“, na odlasku u mirovinu, profesorica Nada Peleh Serenčeš, itekako je zaslužila vlastiti komadić medijskog prostora.
Kada bi sad, u trenutku kada se s njom opraštate, nekome izvana,morali opisati Gimnaziju,kako bi to izgledalo? Drugim riječima, haj’mo novogradišku školu kojom se svi ponosimo, predstaviti onako, kao za kvalitetan CV. Što je i tko je Gimnazija Nova Gradiška u ovom trenutku?
Gimnazija Nova Gradiška je u ovom trenutku respektabilna škola s tradicijom i budućnošću. Mislim da to potvrđuju svi oni koji su kroz našu gimnaziju prošli, ali i svi oni kojima je dala kvalitetno opće obrazovanje i pripremila ih za buduće školovanje i život. 95 godina postojanja Gimnazije još je jedan iznimno vrijedan pečat u njenom „životopisu“.
Koliko je godine ravnateljskog staža iza vas? Na što ste u tom razdoblju najviše ponosni?
Iza mene je 22 godine ravnanja Gimnazijom. Ponosna sam što sam u tom periodu, neposrdno nakon izdvajanja škole i Srednjoškolskog centra , u godinama nakon rata, zajedno s cijelim kolektivom i mojim užim timom, Gimnaziju „postavila na noge“. Krenuli smo, doslovno, iz početka. Zgrada je u to vrijeme bila potpuno ratom devastirana, nismo imali ni materijalne ni radne resurse. Usprkos svemu, uspjeli smo postaviti temelje suvremene srednje škole, a pred budućim je generacijama izazov da učine još više i još bolje.
Koliko godina ste ukupno kao profesorica i kao ravnateljica rasli živjeli i razvijali se sa Gimnazijom?
Ah, pa to je jedan cijeli život! Ako računam dan kada sam po prvi puta otvorila vrata Gimnazije zbog upisa u prvi razred, pa do danas, riječ je o dugih 45. godina. Dakle, gotovo pola stoljeća. Četiri godine sam bila učenica, gimnazijalka, 19 godina sam radila kao profesorica, a na mjestu ravateljic provela sam pune 22 godine.
Zašto je Gimnazija, pa i ova naša novogradiška, i danas, u vremenima tehnologije i računarstva, elitna škola?
Gimnazije jesu elitne škole i to se ne može osporiti. To su općeobrazovne ustanove koje pružaju široko obrazovanje, a svjetonazorski su otvorene i uglavnom spremne na dijalog. S ponosom mogu reći kako je takva oduvijek bila i naša Gimnazija. Posljednjih dvadesetak godina , osim toga, svrstali smo se i u red boljih nacionalnih gimnazija.Uspjeli smo to uz predani i iznimno stručan rad svih profesora i učenika, ali i zahvaljujući svim našim brojnim, posebnim programima, kojima smo kod učenika razvijali toleranciju, ljubav za znanje, domovinu, prirodu i čist i zdrav okoliš.
Koliko su klasična znanja i spoznaje, poput jezika, ali i filozofske misli na kojoj je i utemeljena suvremena civilizacija, uvijek aktualna i uvijek in i zašto je tomu tako? Ili malo opširnije- Koliko je filozofija, vaš predmet, struka i ljubav, suvremenim generacijama gimnazijalaca važna? I koliko zapravo iz nje možemo i danas naučiti ?
Bez klasičnog znanja i spoznaja ne bi bilo ovoga što svijet danas ima. To zna i to je jasno svakom intelektualcu. Klasična znanja su izravno ili neizravno prisutna u svakoj znanstvenoj disciplini i životu. Međutim, informacijska eksplozija i nekontroliran razvoj tehnokracije opasno ugrožavaju postojeći sustav vrijednosti i prijete njegovom urušavanju. Većina današnjih gimnazijalaca i školovanih mladih ljudi su obrazovani i pristojni , ali su, uglavnom, tehnokratski orijentirani, zbog čega nemaju cjelovit pristup zbilji.
Koje nove vještine, ali i karakterne osobine ste kod sebe osvijestili i razvili na mjestu čelne žene škole?
Po prirodi sam iskrena i druželjubiva osoba. Takva sam bila i vjerujem , takva ću ostati. Moj stil rukovođenja nije bio autokratski. Rukovodila sam se pravilom „Blago u postupanju, jasno u načelima“ , jednako i za djelatnike i učenike. Osim toga, uvijek sam očekivala i tražila od ljudi da mi budu suradnici , a ne podanici. Zbog toga mislim kako sam upravo suradničke i komunikacijske vještine posebno dobro usavršila.
Kakav mora biti ravnatelj suvremene Gimnazije za 21 stoljeće?
To mora biti pravi intelektualac, komunikativna, kompetentna, tolerantna osoba, spremna „služiti“ općim interesima, za dobro učenika, nastavnika i okružja u kojem škola djeluje.
Što želite svojoj i našoj Gimnaziji u budućnosti?
Našoj Gimnaziji želim da se razvija u pravcu suvremene škole, da učenici i djelatnici poštuju njenu tradiciju i osvijeste važnost njene uloge i značaja za novogradiški kraj. Osim toga, posebno želim da završena projektna dokumentacija obnove zgrade i izgradnje sportske dvorane bude ostvarena, a naša gimnazija konačno dobije zasluženo novo ruho.
Postoje li razlike između jedne i druge vaše uloge u Gimnaziji?
Ne mogu istaknuti neku veliku razliku, osim u odgovornosti koja je, u odnosu na posao profesora u razredu, neusporediva. Kao nastavnik u razredu, učila sam, odgajala i odgovarala za učenike. Kao ravnateljica, brinula sam za cijeli kolektiv, materijalno i duhovno i za sve bila odgovorna.
Da sada ponovno birate životni poziv bili odabrali isto ili bi nešto promijenili?
Oduvijek sam željela biti učiteljica. Ta mi se želja i ostvarila i sigurna sam da bih ponovno odabrala isti poziv. Ono što bih, možda, promijenila je da kraće budem ravnateljica a duže učiteljica, ali, učiteljica koja svakodnevno, sa svakom novom generacijom, napreduje i usavršava se.
Ima li nešto što ste još silno željeli napraviti na mjestu ravnateljice, a niste uspjeli?
Nismo završili obnovu Gimnazije! Kažem „nismo“ jer to, na žalost, unatoč svim mojim osobnim naporima, nije zavisilo samo o meni.
Postoji li učenik ili generacija koje se, zbog određenih razloga, posebno sjećate i zašto?
Rado se sjećam većine mojih učenika , međutim nikada neću zaboraviti učenike kojima sam bila razrednica. To je moj prvi razred generacija 1977./ 78., potom su to generacije 79./80.,81./82..85./86.i osobito generacija 1989./1990. koju sam vodila četiri godine .Mogla bih vam danima puno pričati o doživljajima iz razreda, ali predugo bi to trajalo.
Hoćete li i u mirovini navraćati u Gimnaziju, pratiti njen napredak i savjetom pomagati kolegama i aktualnoj ravnateljici?
Navratit ću u Gimnaziju kad osjetim želju vidjeti svoje kolegice i kolege i svakako ću s radošću pratiti njen napredak. Osim toga, rado ću pomoći tamo gdje budem mogla, ali samo ako i kad me budu tražili.
Što vam je, onako osobno, ali i profesionalno, pružio rad u prosvjeti?
Pružio mi je puno radosti i zadovoljstva. Pružio mi je i egzistenciju ali ne i obilje.
Kakav je vaš stav i mišljenje o nacionalnom srednjoškolskom gimnazijskom obrazovanju? Ima li prostora za poboljšanja,što bi trebali popraviti, u čemu smo jaki, koja bi nam društva i države tu mogli biti uzor?
U našem obrazovnom sustavu ima puno dobroga, ali trebalo bi i puno toga poboljšati. Nadam se kako će predstojeća reforma i strategija školstva to i donijeti. Osobno mi se svuđaju slovenske gimnazije, donekle i austrijski, a osobito finski sustav.
Koliko su naši Gimnazijalci stečenim znanjem spremni za izazove fakulteta, pa onda i žestokog europskog tržišta rada na kojem uspijevaju samo najbolji?
Nastavnici Gimnazije Nova Gradiška zaista se trude dati maksimum svim našim učenicima. Međutim, nisu svi, na žalost, jednako spremni maksimalno prihvatiti to što dobivaju. Manje, više, svi učenici upišu željeni fakultet, no svi se ne snađu jednako dobro. Ali jedno je sigurno- većina gradiščanskih gimnazijalaca je vrlo uspješna u zemlji pa i izvan naših granica.Uostalom, kako bi rekao mudri, stari Aristotel, a misao je to u koju čvrsto vjerujem čitavog svog osobnog i profesionalnog života-„Znanje je ukras u obilju,a zaklon u oskudici“. Upravo bi ta misao mogla biti i najbolja poruka za kraj ovog razgovora. U ime sadašnjih i bivših generacija gimnazijalaca, hvala Vam za sve uspješne godine,profesorice! I sretno u novim životnim okolnostima!
TEKST: Simonida Tarbuk FOTO: N.P.S (privatni album)