POŽEGA – Najbolji sportaš u povijesti Požege, hrvatski rukometni reprezentativac, Marko Kopljar odnedavno je potpisao ugovor za najveći i najtrofeljniji rukometni klub u svijetu, Barcelonu. U obiteljskoj atmosferi, u društvu roditelja i supruge u svojoj rodnoj kući na sajmištu u Požegi podijelio je s nama svoje impresije što se tiče potpisivanja ugovora s Barcom, odricanja, početaka karijere i planova za budućnost.

Barcelona je san većine rukometaša, pa čak i nogometaša i košarkaša. Što vama znači potpisivanje ugovora s najvećim klubom u svijetu?
To što ću od ove godine igrati za Barcelonu mi jako puno znači, zbog cijelog renomea tog kluba, povijesti i svih trofeja koje su osvojili u svim sportovima. Kada sam odlazio iz Požege to je bio moj san, otišao sam u drugom smjeru u Pariz u PSG koji je isto odlična ekipa. Ispunio mi se dječački san, ja sam sretan, a i neki ljudi oko mene su zbog toga jako sretni.

U Barceloni na vašoj poziciji, desnog vanjskog igra i Kiril Lazarov. Koliko ćete truda morati uložiti da se istaknete kao prvotimac?
U Barci se igrači dosta rotiraju osim Nikole Karabatića koji je igrao skoro cijelo vijeme.  Svi želimo igrati puno, ali mislim da sam ušao u fazu karijere da mi odgovara da igram u rotacijskom sistemu igre. Imamo puno utakmica, zna se koje su moje kvalitete, a koje Kire Lazarova i siguran sam da ćemo tu učiti i izvući najbolje jedan od drugoga. Tko će koliko igrati to ovisi o treneru, obojica se moramo nametnuti. Svatko tko dođe u Barcelonu spreman je žrtvovat svoje igračko vrijeme da se na kraju dođe do cilja, a to je osvajanje španjolske lige i ulaženje u “final four” i osvajanje Lige prvaka.

Veselin Vujović je rekao da ćete “procvjetati” u Barceloni jer vam više paše njihov način igre od PSG-a.  Slažete li se s time?
U Parizu u tri godine koje sam ja igrao ekipa se dosta mijenjala. Prvu godinu je došlo osam novih igrača, drugu godinu još petorica i treću trojica. Znači u tri godine došlo je 16 igrača i normalno da kako dolaze novi igrači manje do izražaja dolazi svačija individualna igra. Prvu godinu sam dobio nagradu za najboljeg desnog vanjskog igrača lige, ali sam bio usamljen na toj poziciji, igrao sam cijelo vrijeme i samim tim sam zabijao više golova . Igrali smo sistem koji se bazirao na mojoj igri, igri Mikkela Hansena,  a tu je i na poziciji srednjeg igrača bio Vojinović. Nas trojica smo igrali cijelo vrijeme i nakon tri mjeseca smo znali tko što radi. Druge dvije godine kako je došlo dosta novih igrača,  sve se počelo mijenjati. Bilo je utakmica kada bi zabio više ili manje golova, teško je doći do izražaja kada ne igraš cijelo vrijeme. Tu su došle do izražaja kvalitete Hansena koji je bio naša prva napadačka opcija. Bilo je nekih utakmica kada je sve to dobro funkcioniralo, a nekada lošije. Ja nisam bio nezadovoljan količinom minutaže i lopti koje sam dobivao u Parizu. Jednu utakmicu bi zabijao ja, drugu krila i to se uvijek mijenja. To je žrtva koju moraš platiti da bi uopće igrao u takvom klubu.

Kako je bilo živjeti u Parizu i kolika će vam ovo biti sada promjena jer se selite u Barcelonu?
Što se tiče Barcelone kao grada za život pričao sam sa igračima koji su bili tamo, s Hansenom, Lozertom, Vorijem i drugima. Oni su svi rekli da će mi biti bolje u Barceloni jer su Španjolci nama sličniji po mentalitetu. Francuzi su isto dosta slobodni, ali su više individualci i rijetko kada se druže na dnevnoj bazi. Nemaju naviku kao mi nekada otići na kavu ili neko drugo piće, to je nekakav naš “štih” i Španjolci su tu slični nama, a i vremenske prilike su bolje. Sama činjenica da ću moći ići gledati i kvalitetnu košarku uz nogomet će mi uljepšati sam boravak u tom gradu. Na naš život dosta utječe rukomet. Možeš živjet u malom mjestu i velikom, ako ti loše ide rukomet život će ti biti lošiji. Ako rukomet ide sve ostalo će se rješiti samo od sebe.

Koliko često dolazite u Požegu i hvata li vas nostalgija?
Moram priznati da svake godine sve manje dolazim i to je po meni normalno. Dok sam igrao u Zagrebu imao sam dva sata vožnje i to se dalo isplanirati posebno kada nismo više igrali Ligu prvaka. Sada osnivam svoju obitelj imam i manje vremena, u inozemstvu sam imam više utakmica i sa reprezentacijom. Naravno da volim doći u svoj rodni grad, ali sve rjeđe i rjeđe stignem. Što se tiče nostalgije još sam dobar dok ne dođem kući. Kada dođem malo me uhvati nostalgija, ali takva je situacija. Ne mogu igrati za Barcelonu i živjeti u Požegi (smijeh).

Nedavno ste se oženili i čekate prinovu, Čestitamo! Kako ćete uskladiti sportski i privatni život?
Nisam ni prvi ni zadnji koji će to morati uskladiti. Ima rukometaša koji imaju po troje ili četvero djece i stignu sve. Biti će malo manje spavanja, a sve ostalo će biti slično. Kada dođe prinova to će mi dodatno uljepšati i poboljšati život.

Gdje je po vama sada mjesto Hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, je li vrijeme Francuza prošlo pošto su u poznijim godinama?
To ovisi o puno stvari. Morati ćemo vidjeti tko će biti na popisu za Svjetsko prvenstvo. Mi smo dugi niz godina u vrhu. Francuska je pokazala da su apsolutni vrh, a poslije njih slijedimo mi, Španjolci i Danci, Poljaci su sada tu, a i Švedska ima svoje prednosti. U zadnjih par godina najčešće smo u pulufinalu mi, Francuska, Danska i Španjolska te imamo najveću konstantu. Što se tiče Francuza i toga da su stari, osim vratara Omeyera koji je najstariji, drugi najstariji igrač koji je jako bitan je Karabatić koji ima 31 godinu. S obzirom na njegove fizičke predispozicije on na vrhunskom nivou može igrati barem još četiri godine. Thierry Omeyer je premotiviran da bi ostario i ne bi me čudilo da brani i na Olimpijskim igrama u Japanu. Imaju širok izbor, mnogo mladih talenata, ali to sve još najviše ovisi o Nikoli Karabatiću i Omeyeru. Dok god oni budu mogli igrati oni će biti odlični.

Jeste li otišli koji put na utakmicu RK Požege i jeste li uočili tamo nekakve talente?
Posljednji put sam bio prije dvije godine jer nisam stigao poslije. Ne mogu procijeniti ima li tu velikih talenata i ne bi bilo korektno od mene da na račun gledanja utakmice sat vremena donosim odluku ima li tu nečega ili nema. Nisam još došao u tu fazu karijere da mogu to procijeniti, možda za deset godina. Tu se puno toga posložiti, igrače treba netko primjetiti kako bi otišli u veću sredinu, s obzirom na naše krajeve igrač treba biti stvarno veliki potencijal kako bi dobio priliku igrati za veliki klub.

Kada dođete u Požegu zaustavljaju li te ljudi za autogram ili slikanje?
Ljudi su jako ugodni, ako se netko želi slikati samnom to nije nikada bio problem, ali ja tu jako puno ljudi i poznam, osjećam se jako ugodno i naravno kao kod kuće u Požegi.

Je li se teško nositi ponekad s pritiskom igranja na tom vrhunskom nivou, bilo za klub ili reprezentaciju?
Svake godine je sve lakše. Kada sam bio mlađi to je bio strašan pritisak, pogotovo kada sam u početku igrao za reprezentaciju. Posljednje dvije sezone kada sam igrao za Zagreb gdje su igrali Ivano balić, Igor Vori, Tonči Valčić, Špoljarić, Duvnjak, Bićanić i ostali veliki igrači i odlazak u pariz, sve je to stvorilo određeni pritisak. To su ljudi kojima sam se divio i gledao na televiziji, a nekoliko godina poslije igram s njima. Svake godine s iskustvom je sve lakše nositi se s pritiskom što je i normalno.

Što bi poručili mladim rukometašima i rukometašicama, kako doći do vrhunskog igračkog nivoa?
Ja ne bih želio sada “pametovati”. Primjerice Ivano Balić  je rekao da je za uspjeh  pet posto bitan talent a 95 posto rad. Sigurno da je 100 posto rad bitan bi mogli svi “isplivati”, ali očito da je bitan i talent i fizičke predispozicije. To će uvijek biti u svakom sportu, ako ne radiš i treniraš puno, sav talent ovog svijeta ti ne može pomoći. Moraš dati sve od sebe i ako imaš dovoljno kvalitete i sreće  ja vjerujem da će te život nagraditi u svakom pogledu, ne samo u sportu.

Jeste li ostvarili sve svoje igračke snove, što bi još željeli osvojiti?
Zadovoljan sam sa svojom karijerom, a redoslijedom  bi htio osvojiti zlatnu medalju s Hrvatskom reprezentacijom osobito na Olimpijadi, a nakon toga želja mi je osvajanje Lige prvaka.

Koliko su vam roditelji pomogli u ovim ostvarenjima?
Roditelji su uvijek bili iza mene. U početku je bilo teško i ja mislim da je ovo nemoguće postići bez ljudi oko tebe koji te podržavaju. Nemožeš bez ljudi koji su oko tebe, od suigrača, prijatelja i obitelji. Roditelji su se puno toga odrekli. Pustili su me da ja sam donosim odluke jer su shvatili da  dosta radim po svom. Sestra mi je također bila velika podrška, poslije djevojka (sadašnja supruga) i  prijatelji. Najviše su mi pomogli ljudi koji su oko mene s iskrenom kritikom i hvala im svima na tome!

TEKST: Tomislav Milanović    FOTO: Tomislav Milanović/ D. Kibel